Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3438/21 (D. Ć.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3438/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-3438/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragomir Ćebić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragomir Ćebić protiv Rješenja Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu broj 91 0 Pr 038321 21 Pžp 3 od 18. lipnja 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Višegradu broj 91 0 Pr 038321 19 Pr od 17. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Ćebić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Rogatice, kojega zastupa Dragan Stanišić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 5. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Pr 038321 21 Pžp 3 od 18. lipnja 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Višegradu (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 Pr 038321 19 Pr od 17. ožujka 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnoga suda od 17. ožujka 2021. godine apelant je oglašen krivim što je 7. srpnja 2019. godine u određeno vrijeme u Donjoj Jagodini, upravljajući putničkim motornim vozilom, kretajući se magistralnim putem, otpočeo radnju preticanja NN vozila koje se kretalo ispred njega i zadnjom lijevom bočnom stranom svojega vozila ostvario kontakt sa desnom bočnom stranom automobila kojim je upravljao B. S. (oštećeni), koji je već vršio radnju preticanja vozila kojim je upravljao apelant, pri čemu je na vozilima nastupila materijalna štete, čime je počinio prekršaj iz čl. 61. st. 1. toč. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, kažnjivo na temelju čl. 235. st. 1., 2., 3. i 4. toč. 11. istoga Zakona. Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, te zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od mjesec dana, koja se odlaže na razdoblje od 6 mjeseci, s tim da apelant u tomu razdoblju ne učini isti ili sličan prekršaj za koji se može izreći ta zabrana, te određena dva kaznena poena.
3. U obrazloženju osporene odluke Osnovni je sud, između ostaloga, istakao da iz provedenih materijalnih dokaza, i to uvida u fotodokumentaciju lica mjesta prometne nezgode na temelju oštećenja na vozilima, proizlazi da je apelant zadnjim kotačem svojega vozila udario u vozilo oštećenoga, jer se na vozilu oštećenoga vidi na prednjim i zadnjim vratima trag gume zadnjega lijevoga točka apelanta. Naveo je da su svjedoci službene osobe (I. Z. i D.Č) objasnili zatečeno stanje lica mjesta prometne nezgode, da nisu očevidcima događaja ali da su sukladno oštećenjima na vozilima te izjavama sudionika prometne nezgode dali svoje viđenje prometne nezgode, jer su se oba vozila zaustavila dalje od mjesta kontakta. Osnovni je sud naveo da je poklonio vjeru svjedocima službenim osobama jer su izjave u biti identične i na jasan način opisuju događaj. Naveo je da su svjedoci obrane M. M. i R. R., koji su se nalazili u vozilu apelanta, istakli da je oštećeni krenuo radnju preticanja i kada je uočio kretanje automobila iz suprotnoga smjera vratio se u svoju traku i tom prilikom udario vozilo apelanta. Istakao je da je apelant također tvrdio da je oštećeni vršio preticanje i kada je uočio kretanje automobila iz suprotnoga smjera da se vratio u svoju traku i udario vozilo apelanta. Osnovni je sud izjave svjedoka obrane i apelanta cijenio nedokazanim jer apelant u prvotnoj izjavi nije spominjao kretanje vozila iz suprotnoga smjera, te da su izjave tih svjedoka paušalne i date u namjeru da pomognu apelantu.
4. Rješenjem Okružnoga sud od 18. lipnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je nadležna policijska postaja podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnoga postupka protiv apelanta, te da je prvostupanjski sud donio rješenje od 18. studenoga 2019. godine, koje je po prizivu apelanta ukinuto rješenjem toga suda od 7. veljače 2020. godine i vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, istakao je da je postupajući po uputama toga suda, prvostupanjski sud zakazao i održao usmeni pretres 18. studenoga 2020. godine nakon čega je donio pobijano rješenje. Istakao je da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da su se u predmetnoj pravnoj stvari ostvarila sva bitna obilježja prekršaja koja se apelantu stavljaju na teret, za što je prvostupanjski sud dao valjane razloge, te apelanta oglasio odgovornim. Nadalje, istakao je da je razmatrajući prizivni navod da je prvostupanjski sud trebao primijeniti načelo in dubio pro reo, neutemeljen, jer u konkretnome slučaju ne postoji sumnja da apelant nije postupio na način opisan u izreci pobijanoga rješenja. Naime, istakao je da je oštećeni odmah nakon predmetne prometne nezgode na jasan i decidan način policijskim djelatnicima opisao način na koji je došlo do nezgode, te isto i potvrdio na usmenome pretresu, za razliku od apelanta koji tek na ponovljenome usmenome pretresu je izmijenio iskaz glede relevantnih činjenica, kada apelant drukčije opisuje predmetni događaj. Naime, istakao je da je apelant na ponovljenome pretresu izjavio da je oštećeni nakon što je počeo svoju radnju preticanja uočio vozilo iz suprotnoga pravca, pa potom naglo smotao udesno i udario u vozilo apelanta. Imajući u vidu navedeno, istakao je da je pravilno zaključio prvostupanjski sud kada je ocjenom svih provedenih dokazao prihvatio izjavu oštećenoga kao vjerodostojnu. Također, istakao je da je neutemeljen navod apelanta da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je prvostupanjski sud odbio dozvoliti ponovno saslušanje i unakrsno ispitivanje svjedoka u ponovljenome postupku. U svezi s tim, istakao je da su svjedoci bili podvrgnuti izravnom i unakrsnom ispitivanju, a iz iskaza saslušanih svjedoka i apelanta dokazana je izvan svake razumne sumnje odgovornost apelanta za predmetni prekršaj.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da se u predmetnome prekršajnome postupku trebao kao dokaz provesti prometno vještačenje, radi utvrđivanja načina nastanka prometne nezgode. Osim toga, navodi da je trebao biti oslobođen odgovornosti primjenom načela in dubio pro reo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da prava obrane apelanata nisu odgovarajuće poštovana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanata, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelante u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela predmnijeve nevinosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić