Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3120/20 (S. Đ.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pristup sudu
- Pretpostavka nevinosti
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Kazna
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3120/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3120/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanja Đonlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je Sanja Đonlić podnijela protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 K 012505 20 Kž 6 od 1. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 012505 19 K od 4. novembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sanja Đonlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnijela je 20. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 012505 20 Kž 6 od 1. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 012505 19 K od 4. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 25. avgusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 1. do 3. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 10. januara 2022. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 012505 19 K od 4. novembra 2019. godine apelantica je proglašena krivom da je na način, u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude učinila krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), oštećenim A. T.1, A. T.2 i E. T. djelimično je dosuđen postavljeni imovinskopravni zahtjev tako što je apelantica obavezana da oštećenima A. T.1 i A. T.2, na ime duševne boli kao nematerijalne štete zbog smrti roditelja, isplati novčane iznose precizirane u izreci presude, a oštećenoj E. T., takođe, na ime duševne boli kao nematerijalne štete zbog smrti supružnika isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, dok su u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećeni upućeni na parnični postupak.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni predloženi dokazi optužbe i odbrane (detaljno navedeni na str. 3. i 4. presude), da je taj sud izvršio ocjenu i analizu svakog izvedenog dokaza zasebno, a zatim ih doveo u međusobnu vezu, te da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je naveo da su među strankama nesporne bile činjenice da se kritični događaj desio u noći u ugostiteljskom objektu u Travniku, da je u događaju smrtno stradao oštećeni, da je njegova smrt prouzrokovana tjelesnom povredom u vidu rane – ubod u predjelu grudnog koša i da je ta povreda nanijeta nožem. Kantonalni sud je obrazložio da navedeno proizlazi iz sadržaja nadzornih kamera ugostiteljskog objekta, zapisnika i fotodokumentacije o izvršenom uviđaju na mjestu događaja, zapisnika i fotodokumentacije o izvršenoj obdukciji tijela oštećenog, nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, te nalaza i mišljenja vještaka za vještačenje bioloških tragova. Kantonalni sud je takođe naveo da nije sporna ni činjenica da je apelantica bila zaposlena u pomenutom ugostiteljskom objektu, kao i to da je taj objekat u zakupu držao oštećeni.
8. U odnosu na kritični događaj Kantonalni sud je ukazao na iskaz svjedoka B. M. (gost u ugostiteljskom objektu), svjedoka I. J. (osoba zadužena za nadzorne kamere), sadržaj videozapisa nadzorne kamere ispred ugostiteljskog objekta i službenu zabilješku Policijske stanice u Travniku, te je naveo da je na osnovu njih izveo zaključak da je apelantica posljednja bila sa oštećenim prije nastanka smrtnog ishoda. Dalje je ukazao na nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine Z. C. i u vezi s tim na iskaz obducenta A. S., te zapisnik i fotodokumentaciju o izvršenoj obdukciji na tijelu oštećenog, iz kojih slijedi da je povređivanje oštećenog nastalo ubodom noža znatnijeg intenziteta (ili nožu sličnog sredstva) i da je „smrt oštećenog bila ubilačkog karaktera“. Takođe je ukazao na nalaz i mišljenje i iskaz vještaka za biološko-DNA vještačenje E. K., na osnovu kojeg je utvrđeno da je oštećeni usmrćen nožem koji je prilikom vršenja uviđaja pronađen u unutrašnjosti šanka ugostiteljskog objekta, a naveo je da je na odjeći i obući apelantice vještačenjem bioloških tragova utvrđeno prisustvo tragova krvi oštećenog. Imajući u vidu sve izneseno, Kantonalni sud je naveo da je izveo logičan i konačan zaključak kako je s potpunom sigurnošću dokazano da je upravo apelantica ta koja je nožem zadala ubodnu ranu oštećenom i time mu nanijela tešku i po život opasnu tjelesnu povredu koja je u konačnici za posljedicu imala smrt, a koja radnja u objektivnom smislu predstavlja bitno obilježje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH.
9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je apelantica pri izvršenju radnje postupala s direktnim umišljajem, odnosno da je bila svjesna da tom radnjom može usmrtiti oštećenog. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantici moralo biti poznato da se u predjelu lijeve strane grudnog koša nalaze vitalni organi i da se nanošenje povrede nožem dužine oštrice 18,5 cm može prouzrokovati smrt osobe. Osim toga, upravo intenzitet kojim je apelantica nanijela smrtonosnu povredu oštećenom, po nalaženju Kantonalnog suda, ukazuje na njenu riješenost i htijenje da usmrti oštećenog. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio tezu odbrane da je apelantica postupala u nužnoj odbrani u smislu člana 26. KZFBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio da je između apelantice i oštećenog prvo došlo do međusobne svađe i prepirke, a potom i do fizičkog sukoba, međutim, Kantonalni sud je naveo da je jasno da su oboje htjeli ili najmanje pristali na sukob i da se ne može utvrditi da je na strani apelantice postojala samo odbrana, a na strani oštećenog samo napad. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka Z. I. i J. D., iz kojih proizlazi da apelanticino ponašanje, neposredno nakon što je oštećenom nanijela smrtonosnu povredu, nije na svjedoke ostavilo utisak osobe koja je upravo pretrpjela napad u kojem se morala braniti.
10. Kantonalni sud je, dalje, naveo da nije prihvatio tezu odbrane da je apelantica u vrijeme izvršenja djela bila bitno smanjeno uračunljiva jer je bila u izrazito alkoholisanom stanju. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra S. T. koji je apelanticinu sposobnost shvatanja i upravljanja voljom ocijenio smanjenom, ali ne do bitnog stepena. Kantonalni sud je naveo da je nalaz vještaka S. T. ocijenio pouzdanim i vjerodostojnim iz razloga što se radi o dugogodišnjem vještaku iz psihijatrijske oblasti čiji nalazi po pravilu nisu uspješno osporavani, a posebno iz razloga što je nalaz vještaka saglasan drugim dokazima koje je sud, takođe, ocijenio vjerodostojnim. Naime, svjedoci Z. I. i J. D. u apelanticinom ponašanju neposredno nakon događaja nisu vidjeli ništa neuobičajeno, apelantica je pri opisu cijelog događaja navodila pojedinosti i hronologiju događaja koje, po ocjeni suda, nisu svojstvene osobama koje se nalaze u stanju bitno smanjene uračunljivosti, a Kantonalni sud je naveo i da bi znatna opijenost morala biti manifestovana u nepravilnom kretanju i govoru apelantice, a što nije primijećeno ni iz videozapisa nadzorne kamere. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka neuropsihijatra O. Ć. u dijelu u kojem je taj vještak naveo da je apelanticina sposobnost da shvati značaj djela i da sama upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela bila bitno smanjena. Kantonalni sud je naveo da mišljenje vještaka O. Ć. nema uporište u ostalim izvedenim dokazima i apelanticinom ponašanju neposredno prije i poslije samog događaja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je vještak O. Ć. u unakrsnom ispitivanju od tužioca pokazao određenu nedosljednost između pisanog nalaza i mišljenja i navoda na glavnom pretresu, što upućuje na zaključak o nepouzdanosti i netačnosti njegovog nalaza. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je u pogledu odlučne činjenice – apelanticine sposobnosti da shvati značaj svog djelovanja i da upravlja svojim postupcima poklonio vjeru vještaku S. T., a na suprotan način je ocijenio nalaz vještaka O. Ć.
11. Kantonalni sud je naveo da je pri odmjeravanju kazne prvo „pošao“ od činjenice da je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora od pet do 20 godina, a uz to je od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je apelantica u vrijeme izvršenja djela bila smanjeno uračunljiva i da ranije nije osuđivana, dok kao olakšavajuću okolnost nije mogao cijeniti njeno iskreno kajanje, kako je to branilac predložio u završnoj riječi, iz razloga što apelantica nije ni priznala izvršenje djela da bi se onda zbog toga mogla kajati i da bi joj se to uzelo kao olakšavajuću okolnost. Kantonalni sud je naveo da nije utvrdio druge olakšavajuće okolnosti, kao i da nije našao da postoje neke otežavajuće okolnosti koje bi ukazivale na veći stepen krivične odgovornosti, pa je kod takvog stanja stvari izveo konačan zaključak da se kao adekvatna kazna za način izvršenja krivičnog djela i za apelanticinu ličnost „pokazuje“ kazna zatvora u trajanju od 13 godina, te da će se njome moći postići svrha kažnjavanja propisana članom 42. KZFBiH, pri čemu se prvenstveno misli na društvenu osudu učinjenog krivičnog djela i uticaj na ostale moguće počinioce da ne vrše krivična djela.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 012505 20 Kž 6 od 1. juna 2020. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se oštećeni A. T.1, A. T.2 i E. T. na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na sjednici vijeća tog suda, koja je održana u skladu sa članom 319. stav 8. ZKPFBiH, s obzirom na to da apelanticin branilac u žalbi i tužilac u odgovoru na žalbu nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća, ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKPFBiH i odlučio kao u izreci. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud iz izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i okolnosti cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te ih je doveo u vezu s apelanticinom odbranom, pa je u vezi s tim izveo pravilne činjenične zaključke i prihvatio da je apelantica, preduzimajući inkriminisanu radnju, učinila predmetno krivično djelo. Takođe, da je prvostepeni sud naveo uvjerljive razloge zbog kojih se ne može prihvatiti apelanticina tvrdnja da ona nije oštećenom nanijela povredu od koje je preminuo. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je za sve utvrđene okolnosti prvostepeni sud naveo veoma detaljne i uvjerljive razloge i indicijalne dokaze na kojima su oni zasnovani, koji su međusobno čvrsto i logički povezani, te predstavljaju zatvoreni krug činjenica i s punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelantica učinila predmetno krivično djelo. Kako su svi indicijalni dokazi pravilno ocijenjeni u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, a apelanticina odbrana ih svojim argumentima iz žalbe nije dovela u pitanje, Vrhovni sud je naveo da smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, te da pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u žalbi u pogledu ocjene dokaza i postojanja činjenica i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja predmetnog krivičnog djela i od kojih zavisi primjena krivičnog zakona.
14. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud naveo sasvim određene razloge zbog kojih nije prihvatio stav odbrane da je apelantica postupala u nužnoj odbrani, pri čemu je cijenio iskaz apelantice kao svjedoka, iskaze svjedoka J. D. i Z. I. i nalaz vještaka sudske medicine u dijelu koji se odnosi na vrstu i karakter povreda evidentiranih kod apelantice. Vrhovni sud je naveo da ocjenu tih iskaza prihvata u cijelosti i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da sve okolnosti koje se odnose na sukob apelantice i oštećenog ukazuju da apelantica nije bila subjekt protupravnog napada i da nije postupala u nužnoj odbrani. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je neosnovana tvrdnja odbrane da apelantica nije ubola nožem oštećenog, a da ga je i ubola nožem, da nije imala namjeru da ga usmrti, jer to proizlazi iz činjenice da je zadala samo jedan udarac nožem i da sud nije našao motiv ili opravdan razlog za takvu namjeru. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud za zaključak o apelanticinom direktnom umišljaju iznio sasvim jasne razloge, te da nije od značaja da je smrt oštećenog nastala samo jednim ubodom nožem, a ukazao je i da motiv kod predmetnog krivičnog djela nije bitno obilježje i da se ne utvrđuje u konkretnom krivičnom postupku.
15. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S. T., te da, suprotno tvrdnjama odbrane, nalaz vještaka odbrane O. Ć. nije doveo u pitanje nalaz vještaka S. T. Naime, iako se stepen alkoholisanosti apelantice konkretne prilike nije mogao utvrditi biološkom metodom, oba vještaka su došla do zaključka da je apelantica bila u alkoholisanom stanju, ali su iznijeli različite zaključke u pogledu stepena njene uračunljivosti. Međutim, opredjeljenje prvostepenog suda da prihvati nalaz vještaka S. T. proizlazi iz toga da je taj nalaz i mišljenje saglasan sa iskazima svjedoka Z. I. i J. D. i snimkom videokamere, koje je sud prihvatio kao vjerodostojne i dijelom iskaza apelantice. Vrhovni sud je istakao da je zaključak vještaka O. Ć. da je apelantica bila u stanju bitno smanjene uračunljivosti baziran na iskazu apelantice i svjedoka S. M. koji nije bio očevidac događaja. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da nalaz i mišljenje vještaka O. Ć. nije doveo u pitanje jasan, stručan i vjerodostojan nalaz vještaka S. T., pa je i po ocjeni tog suda pravilno prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka S. T. i na osnovu tog nalaza i spomenutih ostalih dokaza izveo zaključak da je apelantica in tempore criminis bila smanjeno uračunljiva.
16. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se u žalbi tvrdi da prvostepeni sud nije primijenio princip in dubio pro reo. Međutim, Vrhovni sud je naveo da odbrana ne može uspjeti s prigovorom da je u konkretnom slučaju navedeni princip povrijeđen ukoliko iz obrazloženja prvostepene presude nedvojbeno proizlazi da kod prvostepenog suda nije bilo sumnje o tome da apelantica nije postupala u nužnoj odbrani. Naime, prvostepeni sud je, dovodeći u vezu dokaze optužbe i odbrane i cijeneći njihovu proturječnost, zaključio da apelanticinom iskazu u pogledu bitnih činjenica ne vjeruje, navodeći jasne i određene razloge za takvo svoje uvjerenje. Na temelju takve, i po ocjeni Vrhovnog suda pravilne ocjene dokaza, prvostepeni sud je zaključio da se ne može prihvatiti apelanticin iskaz u kojem tvrdi da je bila napadnuta, nego je, suprotno takvoj tvrdnji, prvostepeni sud našao da je prvo došlo do međusobne svađe, prepirke i udaranja apelantice i oštećenog, a nakon čega je došlo do uboda nožem od apelantice, iz čega je sud izveo zaključak da su oni međusobno pristali na sukob, da u apelanticinim radnjama nije bilo elemenata nužne odbrane i da su u njenim radnjama ostvarena sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. Iz toga slijedi da je prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice koje su in peius apelantice ne sumnjajući u njihovo postojanje, čime nije ni moglo doći do nepravilne primjene odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH, odnosno do kršenja principa in dubio pro reo.
17. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da odbrana u žalbi tvrdi da prvostepeni sud nije cijenio olakšavajuće okolnosti da je apelantica bila u stanju bitno smanjene uračunljivosti, da je majka jednog djeteta, da postoji ogroman doprinos oštećenog navedenom događaju, kao i apelanticino ponašanje u toku istrage i sudskog postupka. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud na strani apelantice kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je u vrijeme učinjenja djela bila smanjeno uračunljiva i da ranije nije osuđivana, a što znači da kod apelantice nije utvrđena bitno smanjena uračunljivost, o čemu je prethodno taj sud dao razloge. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su žalbeni navodi da je apelantica majka jednog djeteta, bez argumenata o životnoj dobi djeteta i u vezi s tim obavezi apelantice da se o djetetu brine i zašto bi se ta okolnost trebala smatrati kao olakšavajuća okolnost, bez konkretizacije o apelanticinom ponašanju u toku istrage i sudskog postupka, te bez konkretizacije u čemu se ogleda doprinos oštećenog nastanku „navedenom događaju“, uopšteni pa ih taj sud nije mogao ispitati. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je učinila predmetno krivično djelo, odnosno da iz presude ne proizlazi objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o njenoj krivici, već ocjena dokaza djeluje proizvoljno, iako bi dokazi morali biti ocijenjeni brižljivo i savjesno. Apelantica smatra da redovni sudovi nisu ispoštovali načelo presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Apelantica navodi da joj Vrhovni sud nije pružio mogućnost da izloži svoju žalbu, te da je u presudi navedeno da apelantica nije tražila da bude obaviještena o sjednici vijeća Vrhovnog suda, pa je sjednica održana bez njenog prisustva. Međutim, apelantica ukazuje na odredbu člana 319. ZKPFBiH iz koje, navodno, proizlazi obaveza vijeća da stranke obavijesti o održavanju sjednice vijeća, „a da nije potreban zahtjev stranaka“. Apelantica, dalje, navodi da Vrhovni sud nije cijenio bitne žalbene prigovore. U vezi s tim, navodi da je sud u cijelosti prihvatio vještačenje po vještaku neuropsihijatru S. T., a da nije dao jasne i obrazložene odgovore na prigovore odbrane u pogledu apelanticine uračunljivosti. Dalje navodi da sud nije odgovorio na navode odbrane u pogledu apelanticinog umišljaja, tvrdnje odbrane da je djelo učinjeno u prekoračenju nužne odbrane uz doprinos oštećenog, kao i navode da je do „kobnog poteza“ došlo uslijed svađe i fizičkog obračuna apelantice i oštećenog, pri čemu su oboje bili u alkoholisanom stanju. Osim toga, apelantica navodi da sud prilikom odmjeravanja kazne nije pravilno cijenio okolnosti pod kojim je djelo učinjeno i „ogroman“ doprinos oštećenog.
II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da je apelantica samo djelimično citirala odredbe člana 319. ZKPFBiH, te je naveo da je odredbama tog člana propisano da stranke trebaju tražiti da budu obaviještene o sjednici vijeća, a što apelantica i njen branilac nisu tražili u izjavljenoj žalbi, zbog čega taj sud smatra da apelanticina prava nisu povrijeđena činjenicom da nije održana javna sjednica vijeća. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je apelantica u toku postupka iznosila svoju odbranu, kao i da je imala mogućnost da ispita sve svjedoke i provedene dokaze. Vrhovni sud je istakao da su apelanticini navodi da taj sud nije cijenio bitne žalbene prigovore u suprotnosti s obrazloženjem osporene odluke u kojoj su dati iscrpni razlozi u vezi sa spornim prigovorima. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su ostali navodi (da presuda ne sadrži razloge, a u vezi s tim da nije izvršena ocjena dokaza i da je ona proizvoljna) paušalni, nisu konkretizovani i predstavljaju apelanticinu neargumentovanu ocjenu. Vrhovni sud je naveo da se ti prigovori svode na prigovore o teoretsko-pravnoj prirodi o pravu na pravično suđenje, savjesnoj ocjeni dokaza i primjeni principa in dubio pro reo, a da se direktno ne dovode u vezu s konkretno utvrđenim činjeničnim stanjem. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da apelanticina prava nisu povrijeđena, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje presude, a u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi razlozi kojima se vijeće tog suda vodilo prilikom odlučivanja o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelanticinih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Federalno tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud ispravno primijenio odredbe člana 319. ZKPFBiH u pogledu obavještavanja stranaka o održavanju sjednice vijeća i da su neosnovani navodi iz apelacije. Dalje je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj presudi cijenio sve bitne žalbene prigovore, te da je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbe, kao i po službenoj dužnosti, da u zaključcima redovnih sudova nema proizvoljnosti, te da su zaključci doneseni na osnovu detaljne analize svih provedenih dokaza. Imajući u vidu izneseno, Federalno tužilaštvo je navelo da nisu povrijeđena apelanticina prava.
22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi pravilno primijenili odredbe procesnog zakona, da su pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, na koje su pravilno primijenili odredbe materijalnog prava i izrekli sankciju, te da u postupku nisu povrijeđena apelanticina prava, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 26. stav (1) i (2) Nužna odbrana (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
Član 37. stav (1) i (2) Umišljaj (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.
Član 42 Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 49. stav (1) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
Član 166. stav (1) Ubistvo (1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 319. stav (1) i (8) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, (...) koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(...)
(8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 012505 20 Kž 6 od 1. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te da stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
33. Apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i da je proizvoljan zaključak o njenog krivici, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, apelantica smatra da sud prilikom odmjeravanja kazne nije pravilno cijenio okolnosti pod kojim je djelo učinjeno i „ogroman“ doprinos oštećenog. Nadalje, apelantica smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 319. ZKPFBiH i nije joj pružio mogućnost da izloži svoju žalbu jer je sjednica vijeća održana bez prisustva apelantice i njenog branioca. Takođe, apelantica smatra da drugostepeni sud nije odgovorio na sve bitne žalbene prigovore.
34. U pogledu apelanticinih navoda da nije bila obaviještena o sjednici vijeća u smislu člana
319. ZKPFBiH, Ustavni sud primjećuje da ovi apelanticini navodi pokreću pitanje prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, takođe, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred tim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je učiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25).
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 319. stav 1. ZKPFBiH, između ostalog, propisano da će o sjednici vijeća bit obaviješteni tužilac, optuženi i njegov branilac koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici, a da je odredbom člana 319. stav 8. ZKPFBiH propisano da će se, u slučaju kada subjekti žalbe nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici vijeća drugostepenog suda, sjednica održati bez njihovog prisustva. Dakle, Ustavni sud nalazi da iz citiranih odredbi slijedi da ukoliko tužilac, optuženi i njegov branilac žele prisustvovati sjednici vijeća drugostepenog suda moraju to izričito tražiti u žalbi ili u odgovoru na žalbu, dok će se u suprotnom sjednica održati bez njihovog prisustva. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da apelantica nije, kako je propisano odredbom člana 319. stav 1. ZKPFBiH, izričito tražila od suda da bude obaviještena o sjednici vijeća. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
36. Nadalje, Ustavni sud, ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Ustavni sud, takođe, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, problematizovanje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog krivičnog djela u okolnostima konkretnog slučaja pokreće i pitanje povrede načela in dubio pro reo. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.
39. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Kantonalni sud detaljno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, te da je svoju odluku o apelanticinoj krivici zasnovao na iskazu svjedoka B. M., koji je u određenom dijelu potkrijepljen snimcima sa nadzornih kamera, na nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine Z. C., nalazu i mišljenju vještaka za vještačenje bioloških tragova E. K., na iskazu obducenta dr. A. S. kao stručnog svjedoka, kao i na zapisniku i fotodokumentaciji o izvršenom uviđaju i zapisniku i fotodokumentaciji o izvršenoj obdukciji tijela oštećenog. Naime, Kantonalni sud je jasno obrazložio da je iz provedenih dokaza, koje je međusobno doveo u vezu, utvrđeno da je apelantica preduzela radnje koje u objektivnom smislu predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je za sve utvrđene okolnosti prvostepeni sud naveo veoma detaljne i uvjerljive razloge i indicijalne dokaze na kojima su oni zasnovani, koji su međusobno čvrsto i logički povezani, te predstavljaju zatvoreni krug činjenica i s punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelantica učinila predmetno krivično djelo. Osim toga, kako su svi indicijalni dokazi pravilno ocijenjeni u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, a apelanticina odbrana ih svojim argumentima iz žalbe nije dovela u pitanje, činjenično stanje je u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, a pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u žalbi u pogledu ocjene dokaza i postojanja činjenica i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja predmetnog krivičnog djela i od kojih zavisi primjena Krivičnog zakona. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Kantonalni sud dao jasna i detaljna obrazloženja u pogledu zaključka da je apelantica postupala s direktnim umišljajem, kao i razloge zbog čega je, u pogledu zaključka da je apelantica u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjeno uračunljiva, prihvatio nalaz, mišljenje i iskaz vještaka neuropsihijatra S. T., a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane O. Ć. Ustavni sud zapaža da su i ovi apelanticini navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, kao i da su jasno naveli vrijednost i uticaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu vezu, pri čemu je izveden zaključak da svi provedeni dokazi predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je apelantica, postupajući s direktnim umišljajem, učinila krivično djelo za koje je proglašena krivom i za koje je osuđena. Stoga, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultovalo povredom člana 6. stava 1. Evropske konvencije, odnosno da sudovi i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanticu, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
41. U odnosu na apelanticine navode u pogledu odmjeravanja kazne i ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je taj sud izrekao i odmjerio kaznu u zakonom propisanim granicama za predmetno krivično djelo, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, odnosno olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to navedeno pod tačkom 11. predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je prvostepeni sud ocijenio sve okolnosti koje su se stekle na strani apelantice, dok su okolnosti na koje je apelantica ukazivala u žalbi uopštene i nisu konkretizovane, zbog čega ih taj sud nije mogao ispitati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o visini kazne zatvora.
42. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelanticinim prigovorima, Vrhovni sud detaljno analiziralo sve žalbene prigovore od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Kantonalnog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelantica ponovila u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelanticini navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njene krivice za učinjeno krivično djelo, te zaključka da je djelo učinila s direktnim umišljajem i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjeno uračunljiva, ali ne bitno smanjeno uračunljiva. Stoga, Ustavni sud nalazi da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
43. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pristup sudu zbog neprisustvovanja sjednici vijeća drugostepenog suda budući da je apelantica propustila, u skladu sa odredbom člana 319. stav 1. ZKPFBiH, izričito tražiti od suda da bude obaviještena o sjednici drugostepenog vijeća.
45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu, kada su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili odluku o visini kazne, te kada iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Vrhovni sud odgovorio na sve apelanticine relevantne žalbene prigovore. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu kao optuženu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić