Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2607/20 (R. Č.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2607/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2607/20, rješavajući apelaciju Radomira Čergića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Čergića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 063818 20 Rev od 6. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radomir Čergić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dragan Stupar i Aleksandar Čorni“ iz Banjaluke, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 72 0 P 063818 20 Rev od 6. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika tuženih (Republika Srpska, Ministarstvo za upravu i lokalnu samoupravu, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka i Ministarstvo pravde, Osnovni sud u Banjaluci i Grad Banjaluka) zatraženo je 31. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 9. juna 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 29. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 063818 17 P od 20. februara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime izgubljene dobiti mjesečne zakupnine za poslovni prostor sa magacinom, trosobni stan na spratu i trosobni stan na mansardi (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) koji je izgrađen na dvije parcele (bliže označene u izreci presude), solidarno isplate određeni novčani iznos, kao i određeni novčani iznos na ime zakonske kamate, sve bliže navedeno u izreci presude (stav 1). Prvostepenom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Grad Banjaluka da mu na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta isplati određeni novčani iznos, kao i određeni novčani iznos na ime zakonske kamate, sve bliže navedeno u izreci presude (stav 2). Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženim troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo dokaze koji su izvedeni u toku postupka (pročitan nalaz i mišljenje i dopuna nalaza vještaka geodetske struke, provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, saslušan apelant u svojstvu parnične stranke i svjedok R. Č., te izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju). Osnovni sud je ukazao da je apelant u svom iskazu naveo da je gradnju predmetnog objekta započeo 1999. godine, a da je prije započete gradnje podnio nadležnim organima zahtjev za urbanističko-tehničke uslove i odobrenje za gradnju. Dalje, da su radovi bili obustavljeni zbog nepostojanja odluke o odobrenju za gradnju. Zatim, da je pred imovinsko-pravnom službom i Osnovnim sudom pokrenuo postupak za dodjelu zemljišta i utvrđenja prava svojine, a da ti postupci nisu okončani. Shodno tome, da je unazad 20 godina pretrpio ogromnu štetu zbog pokrenutih i nezavršenih postupaka iako je u vrijeme započinjanja izgradnje predmetnog objekta znao da imovinsko-pravni odnosi na zemljištu na kojem je predmetni objekat izgrađen nisu bili riješeni. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje od 8. februara 2001. godine apelantu data urbanistička saglasnost na osnovu koje je bio dužan da uplati naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta za predmetni objekat (apelant je ovu naknadu uplatio 24. septembra 2001. godine). Takođe, da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje od 19. aprila 2007. godine apelantu data urbanistička saglasnost za legalizaciju predmetnog objekta. Zatim, da je Odjeljenje za prostorno uređenje, povodom zahtjeva za izdavanje rješenja o odobrenju za izgradnju predmetnog objekta, upućivalo pozive apelantu da priloži dokaze radi donošenja odgovarajućeg rješenja, uz upozorenje da će zahtjev biti odbačen ukoliko apelant ne dostavi traženu dokumentaciju koja se odnosi na dokaze o pravu svojine. Dalje, da tražena dokumentacija nije priložena, što je apelant obrazložio time da je od 2008. godine u toku postupak za utvrđivanje prava svojine na predmetnom zemljištu (sporne parcele) pred organom uprave i postupak za utvrđenje i uknjižbu pred Osnovnim sudom, kao i da je od 2001. godine (kada je pokrenut postupak za utvrđivanje trajnog prava korišćenja zemljišta) dva puta promijenjen regulacioni plan i da zbog toga nije u mogućnosti da postupi kako je traženo. Osnovni sud je naveo da je nakon toga Odjeljenje za prostorno uređenje donijelo zaključak od 6. maja 2010. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za legalizaciju predmetnog objekta. Osnovni sud je naveo da je pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, u toku postupak legalizacije bespravno sagrađenog predmetnog objekta na gradskom građevinskom zemljištu, što je utvrđeno iz uvjerenja ovog organa od 9. avgusta 2018. godine. Zatim, da nije osnovano apelantovo isticanje da zbog proteka roka od 17 godina trpi traženu štetu (jer predmetni objekat nije završen) i neokončanja postupaka pred organom uprave i Osnovnim sudom. U vezi s tim, da je Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048274 11 P 2 od 24. oktobra 2014. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je vanknjižni vlasnik predmetnog objekta (Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048274 15 Gž 2 od 1. juna 2016. godine potvrđena prvostepena presuda, dok je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 048274 15 Rev od 28. januara 2016. godine revizija odbačena). Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog zemljišta, niti je predao dokaz o pravu korišćenja građevinskog zemljišta radi izgradnje predmetnog objekta. Dalje, da se prema članu 90 stav 1 tačka v) Zakona o uređenju prostora odobrenje za građenje izdaje uz ispunjene uslove iz tač. a), b), g) i

d) i na osnovu dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja građevinskog zemljišta radi izgradnje objekta, odnosno radi rekonstrukcije. Nadalje, da nisu osnovani apelantovi navodi koji se odnose na vraćanje plaćene naknade za dobijanje urbanističke saglasnosti jer je rješenje o urbanističkoj saglasnosti jedan od uslova za dobijanje odobrenja za građenje saglasno Zakonu o uređenju prostora. Osnovni sud je naveo da apelant nije ni mogao da podnese zahtjev za odobrenje za građenje bez dobijene urbanističke saglasnosti.

9. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 063818 19 Gž od 30. septembra 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan tuženi Grad Banjaluka da apelantu po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (bliže navedeno u izreci presude). Drugostepenom presudom preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je obavezan apelant da tuženoj Republici Srpskoj isplati određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka, dok je u odnosu na zahtjev tuženog Grada Banjaluka i apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, kao i zahtjev za isplatu troškova žalbenog postupka odlučeno tako što je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade materijalne štete i zakonske zatezne kamate.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmetni objekat apelant sagradio na gradskom građevinskom zemljištu bez odobrenja za gradnju, a nakon što je sagradio predmetni objekat podnio je zahtjev za izdavanje odobrenja za gradnju i zahtjev da mu se zemljište dodijeli na korišćenje. Dalje, da na zemljištu na kojem je izgrađen predmetni objekat nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, pa su lica koja polažu pravo na to zemljište vodila sudske postupke protiv apelanta i akata donesenih u upravnom postupku radi zaštite svojih prava. Takođe, da je apelant protiv tih lica i tuženog Grada Banjaluke vodio parnični postupak u kojem je utvrđeno da je vanknjižni vlasnik predmetnog objekta. Okružni sud je naveo da se objekat sagrađen na gradskom građevinskom zemljištu bez odobrenja za gradnju tretira kao pokretna stvar do njegove legalizacije ili rušenja, o čemu odlučuje nadležni organ uprave. Zatim, da je postupak pred nadležnim organom uprave Grada Banjaluka za izdavanje odobrenja za gradnju prekinut, koji postupak je i ranije bio prekidan, iz razloga što apelant tom organu nije mogao dostaviti dokaze o pravu korišćenja, odnosno pravu svojine na zemljištu na kojem je predmetni objekat izgrađen. Shodno tome, da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za zaključak da su tuženi odgovorni za naknadu štete apelantu u smislu odredbe člana 172 ZOO-a.

11. Nadalje, Okružni sud je ukazao da apelant potražuje novčani iznos koji je uplatio na ime troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta. Okružni sud je naveo da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, te je materijalno pravo dužan primijeniti po vlastitoj ocjeni. U vezi s tim, da je pravilna primjena materijalnog prava nalagala da se o ovom zahtjevu odluči prema pravilima o neosnovanom obogaćenju (član 210 ZOO-a). Okružni sud je citirao sadržaj odredaba člana 71 stav 2 i člana 80 stav 1 Zakona o uređenju prostora. Okružni sud je naveo da je apelant nakon izdavanja urbanističke saglasnosti 2001. godine podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za gradnju i da je taj postupak od 2001. godine do danas u toku pred nadležnim organom Grada Banjaluke, ali se u tom postupku ne preduzimaju radnje jer je postupak prekinut iz razloga što apelant na predmetnom zemljištu nije riješio imovinsko-pravne odnose. Okružni sud je naveo da je rješenje o urbanističkoj saglasnosti iz 2001. godine prestalo da važi, odnosno ostalo je bez dejstva donošenjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti iz 2007. godine iz razloga jer se radi o rješenjima za isti predmetni objekat. Zatim, da iz dopisa Grada Banjaluka od 9. avgusta 2018. godine proizlazi da je rješenje o urbanističkoj saglasnosti iz 2007. godine sada važeće i da je u toku postupak izdavanja odobrenja za gradnju na osnovu tog rješenja. Okružni sud je naveo da je uplata na ime uređenja građevinskog zemljišta na osnovu urbanističke saglasnosti iz 2001. godine izvršena na osnovu pravnog osnova koji je naknadno otpao (donošenjem urbanističke saglasnosti iz 2007. godine) i da prema sadržaju sada važeće urbanističke saglasnosti apelant nije dužan prije izdavanja odobrenja za građenje platiti troškove uređenja građevinskog zemljišta, niti je za sada visina tih troškova konačno utvrđena. Okružni sud je naveo da su u važećoj urbanističkoj saglasnosti određeni samo osnovni elementi za utvrđivanje naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta, te je određeno da će se konačna visina troškova utvrditi u postupku izdavanja odobrenja za građenje.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 063818 20 Rev od 6. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija u dijelu u kojem je drugostepenom presudom odbijena njegova žalba i potvrđena prvostepena presuda (odbijajući dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete). Istom presudom usvojena je revizija tuženog Grada Banjaluka i preinačena drugostepena presuda u dijelu u kojem je obavezan tuženi Grad Banjaluka da apelantu po osnovu sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Istom presudom preinačena je i odluka o troškovima postupka i obavezan apelant da tuženom Gradu Banjaluka naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva pravilna i zakonita. Vrhovni sud je citirao sadržaj odredaba čl. 154 st. 1 i 3 i člana 155 ZOO-a, te je ukazao da je odredbama člana 172 stav 1 ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Dalje, da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za štetnika nastaje obaveza, a za oštećenog pravo potraživanja naknade štete. Nadalje, da bi postojala odgovornost za naknadu štete potrebno je ne samo da neko lice pretrpi štetu već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke za odgovornost za štetu (štetna radnja na strani štetnika, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika). Zatim, da je štetna radnja protivpravna ako je preduzeta protivno zakonskoj normi, a ako je radnja izvršena u skladu sa zakonskom normom i postojećim pravnim poretkom, pravni subjekt koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je ono pretrpjelo. Vrhovni sud je naveo da u tom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete (član 154 stav 1 u vezi sa članom 155 ZOO-a) jer nema osnova da se lice koje je postupalo u skladu sa zakonom obavezuje na naknadu štete i u slučaju kad je pravno dozvoljena radnja tog lica dovela do štetne posljedice.

14. Vrhovni sud je ukazao da je apelant predmetni objekat izgradio bez građevinske dokumentacije (bespravno), a da je Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048274 11 P 2 od 24. oktobra 2014. godine utvrđeno da je apelant vanknjižni vlasnik predmetnog objekta na osnovu koje se uknjižio kao vlasnik predmetnog objekta, bez zemljišta. Dakle, da je apelant stekao predmetni objekat bespravnom gradnjom, te je takvim postupanjem, koje nije u skladu sa Zakonom o uređenju prostora (član 69 stav 1 i član 89 stav 1) preuzeo rizik u pogledu pravne sudbine predmetnog objekta. Zatim, da je rješenjem nadležnog organa Grada Banjaluka od 8. februara 2001. godine apelantu izdata urbanistička saglasnost za izgradnju predmetnog objekta. Dalje, da apelant tokom postupka nije dokazivao da je u smislu člana 17 Zakona o upravnim sporovima vodio upravni spor zbog ćutanja uprave povodom njegovog zahtjeva za izdavanje odobrenja za gradnju, već je postupak po apelantovom zahtjevu prekinut zaključkom od 3. oktobra 2003. godine. Zatim, da je ista situacija i sa zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 6. maja 2010. godine kojim je zbog nedostavljanja dokaza o riješenim imovinsko-pravnim odnosima u pogledu zemljišta odbačen apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za legalizaciju predmetnog objekta (apelant nije dokazao da je protiv ove odluke pokretao upravni spor). Takođe, da je apelant 14. oktobra 2014. godine podnio zahtjev za prekid postupka za izdavanje građevinske dozvole do okončanja parnice u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 048274 11 P 2. Nadalje, da su organi tuženih, na osnovu Zakona o opštem upravnom postupku i Zakona o uređenju prostora, postupali po apelantovim zahtjevima za izdavanje rješenja o urbanističkim uslovima i odobrenja za izgradnju predmetnog objekta. Takođe, da radnje organa tuženih koje su preduzete u postupku donošenja pomenutih upravnih akata nisu protivpravne, nego su preduzete na osnovu zakonskih ovlašćenja i pozivom na navedene zakone, te odredbe Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je ukazao da parnični sud nije ovlašćen da ispituje zakonitost tih akata u parničnom postupku (njihova zakonitost se ispituje u upravnom sporu). Zatim, da navedeno ne daje osnova za zaključak da je postupanje organa tuženih povodom apelantovih zahtjeva za davanje odobrenja za izgradnju i odobrenje za legalizaciju predmetnog objekta, nezakonito. Vrhovni sud je naveo da ni svako nepravilno postupanje pravnih lica u okviru njihovih zakonskih ovlašćenja ne dovodi do prava na naknadu štete jer njihovi organi, koji u okviru svojih ovlašćenja donose akta, ne mogu biti odgovorni ni u situaciji kada pogrešno tumače ili pogrešno primijene zakonsku normu. Zatim, da prema sudskoj praksi, koja je prihvatila praksu Evropskog suda za ljudska prava, odgovornost za štetu usljed rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa vlasti utvrđuje se na osnovu pravnog standarda postojanja „dovoljno ozbiljne povrede“, a krivica se ne pominje kao posebna pretpostavka odgovornosti, nego kao jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je povreda dovoljno ozbiljna. U vezi s tim, da apelant nije dokazao da u postupanju organa tuženih ima elemenata „dovoljno ozbiljne povrede“, tako da u konkretnom slučaju nije ostvaren sadržaj navedenog pravnog standarda kao pretpostavke odgovornosti za štetu po osnovu člana 172 ZOO-a.

15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, da u smislu odredaba člana 210 ZOO-a do sticanja bez osnova dolazi kada je dio imovine jednog lica prešao u imovinu drugog lica, a za taj prelaz ne postoji pravni osnov u pravnom poslu ili zakonu, kad se primi nešto s obzirom na osnov koji se nije ostvario, ili kad se primi nešto s obzirom na osnov koji je kasnije otpao. Vrhovni sud je naveo da sticanjem bez osnova nastaje obligacioni odnos između obogaćenog i osiromašenog lica i za obogaćenog se stvara obaveza vraćanja neosnovano primljenog, pod uslovima utvrđenim zakonom, što je u skladu s pravilom da se niko ne može obogatiti na štetu drugog. Takođe, da prema članu 92 stav 1 Zakona o uređenju prostora, građevine izgrađene ili započete bez odobrenja za građenje ne mogu biti priključene na instalacije komunalne i druge infrastrukture (vodovod, kanalizacija, elektrovod itd.), a vlasnici tih građevina nemaju pravo na naknadu u slučaju uklanjanja građevine na osnovu odluke nadležnog organa. Dalje, prema stavu 2 istog člana, za bespravno sagrađene građevine može se naknadno pribaviti urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, ukoliko građevina svojom namjenom, veličinom, položajem, funkcijom i drugim ispunjava, u smislu ovog zakona, uslove za dobijanje urbanističke saglasnosti, odnosno odobrenja za građenje, a prema stavu 4 istog člana opština će svojom odlukom regulisati status bespravno izgrađenih građevina koje ne ispunjavaju uslove iz stava 3. Vrhovni sud je naveo da je 2001. godine apelantu izdata urbanistička saglasnost za izgradnju predmetnog objekta (predviđena članom 69 Zakona o uređenju prostora), kojom je za uređenje zemljišta utvrđena novčana naknada koju je apelant uplatio iste godine. Dalje, s obzirom na to da nije dokazao pravo svojine na zemljištu ne kojem je izgrađen predmetni objekat, apelantu je 2007. godine izdata urbanistička saglasnost za legalizaciju predmetnog objekta (član 92 Zakona o uređenju prostora). Vrhovni sud je naveo da su tačkom III stav prvi izreke tog rješenja propisani elementi za utvrđivanje naknade za troškove uređenja građevinskog zemljišta, a prema stavu drugom iste tačke izreke rješenja konačna visina troškova uređenja i rente „biće utvrđena na osnovu izvedbenog projekta u postupku izdavanja odobrenja za građenje“. Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je donošenjem rješenja iz 2007. godine uplata na ime uređenja građevinskog zemljišta na osnovu urbanističke saglasnosti iz 2001. godine izvršena po pravnom osnovu koji je naknadno otpao. U vezi s tim, da rješenjem iz 2007. godine nisu utvrđeni ni svi elementi za obračun naknade i što je ono u odnosnom dijelu upućujućeg karaktera jer predviđa utvrđivanje naknade na osnovu izvedbenog projekta u postupku izdavanja odobrenja za građenje, koji elementi u vrijeme donošenja navedenog rješenja nisu bili poznati, pa nisu ni određeni. Shodno tome, te imajući u vidu činjenicu da tim rješenjem nije stavljeno van snage ranije rješenje iz 2001. godine, na što sa pravom ukazuje tuženi Grad Banjaluka, konkretna rješenja za sada predstavljaju pravno jedinstvo u dijelu u kojem se govori o predmetnoj naknadi. Vrhovni sud je naveo da kod takvog stanja stvari, sve dok se ne donesu zakonom predviđene odluke o legalizaciji predmetnog objekta (kojim bi saglasno tački III stav prvi izreke rješenja o urbanističkim uslovima od 19. aprila 2007. godine bila određena konačna predmetna naknada ili o eventualno odbijanju takvog apelantovog zahtjeva), uplaćeni iznos naknade za uređenje građevinskog zemljišta, čije vraćanje traži apelant, nema karakter uplate u korist tuženog Grada Banjaluka, a na teret apelanta, bez pravnog osnova, niti je otpao osnov za apelantovo ispunjenje obaveze o uplati ove naknade.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant smatra da obrazloženje presude Vrhovnog suda nije u skladu sa članom 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku i svodi se na taksativno nabrajanje šta su nižestepeni sudovi utvrdili i zaključili u toku postupka. Dalje, da takvo obrazloženje ne predstavlja dokaz da su predmet i apelantova revizija zaista ispitani od Vrhovnog suda. Zatim, da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava (ZOO – sticanje bez osnova i „Zakon o uređenju i građenju“). Apelant je naveo da je isplata naknade na ime uređenja građevinskog zemljišta naknadno ostala bez osnova. Apelant smatra da je prema njemu učinjena diskriminacija s obzirom na to da je nepravilno zaključeno da nije bilo nezakonitih radnji i nepravilnog rada organa uprave, iako je pored svih zahtjeva i uloženih žalbi čekao na izdavanje urbanističke saglasnosti daleko duže od ostalih građana u istoj ili sličnoj situaciji. Takođe, apelant je ukazao da odgovarajuće pravne norme nisu valjano i precizno protumačene, te da nižestepeni sudovi nisu ni pokušali da proniknu u suštinu odnosa parničnih stranaka. Apelant smatra da je donošenjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti iz 2007. godine po sili zakona prestalo da važi rješenje iz 2001. godine na osnovu kojeg je uplaćena naknada za uređenje građevinskog zemljišta.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je ukazao da apelant ponavlja navode koji su isticani tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene presude o kojima reviziona odluka sadrži obrazloženje zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri zaključcima datim u obrazloženju osporene odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju dokazi pravilno cijenjeni, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u okvirima pravilno provedenog parničnog postupka i da je prvostepena presuda ispravna i na zakonu zasnovana. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji.

21. Zakonski zastupnik tuženih je naveo da su neosnovani i ničim dokazani apelacioni navodi da je došlo do povrede prava na koja se pozvao apelant. Zatim, da su sudovi proveli postupak u skladu sa zakonom, utvrdili sve činjenice na koje su pravilno primijenili materijalno pravo, te da je shodno tome Vrhovni sud donio pravilnu odluku. V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 063818 20 Rev od 6. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete i sticanja bez osnova, dakle o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da Vrhovni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

32. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

33. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu određenih novčanih iznosa na ime izgubljene dobiti (naknada materijalne štete) i na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta (sticanje bez osnova). U vezi s tim, prvostepeni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev, dok je drugostepeni sud djelimično uvažio apelantovu žalbi i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženog Grad Banjaluku da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta (sticanje bez osnova). Presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tuženog Grada Banjaluka i preinačena drugostepena presuda u usvajajućem dijelu, tako da je, u konačnici, u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne presude proizlazi da je Vrhovni sud apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti ocijenio neosnovanim, te da je u vezi s tim imao u vidu činjenice utvrđene tokom predmetnog postupka, prije svega, da je apelant predmetni objekat stekao bespravnom gradnjom (apelant je vanknjižni vlasnik predmetnog objekta). Zatim, da je Vrhovni sud prilikom odlučenja primijenio relevantne odredbe ZOO-a kojima su regulisani osnovi odgovornosti za prouzrokovanje štete (čl. 154 i 155 ZOO-a), kao i odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ (odredba člana 172 stav 1 ZOO-a). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su organi tuženih, postupajući po apelantovim zahtjevima vezano za izgradnju predmetnog objekta, odlučivali u skladu s relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, Zakona o uređenju prostora i Zakona o građevinskom zemljištu. Dakle, da su organi tuženih, prilikom odlučivanja o apelantovim zahtjevima, preduzimali radnje shodno navedenim zakonskim propisima, što u konkretnom slučaju ne upućuje na zaključak da je postupanje organa tuženih bilo nezakonito. Takođe, Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku nije dokazan ni standard postojanja „dovoljno ozbiljne povrede“ usljed rada organa tuženih kao pretpostavke odgovornosti za štetu u skladu sa članom 172 ZOO-a. Dovodeći u vezu činjenice i relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Vrhovnog suda u ovom dijelu i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredaba materijalnog prava od Vrhovnog suda. U odnosu na apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta (sticanje bez osnova), Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu relevantne odredbe ZOO-a kojima je regulisan konkretni institut (član 210 ZOO-a), te relevantne odredbe Zakona o uređenju prostora. Naime, nije sporno da je 2001. godine apelantu izdata urbanistička saglasnost i da je na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta apelant uplatio određeni novčani iznos. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio povrat uplaćenih sredstava jer je, kako ističe u apelaciji, donošenjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti iz 2007. godine prestalo da važi rješenje iz 2001. godine, pri čemu je takođe ukazao na proizvoljnu primjenu odredaba ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je, nasuprot odlučenju drugostepenog suda (da je predmetna uplata izvršena po pravnom osnovu koji je naknadno otpao), zaključio da nije bilo osnova da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu u ovom dijelu. Naime, iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vrhovni sud imao u vidu sadržaj izreke rješenja o urbanističkoj saglasnosti iz 2007. godine, pri čemu je u obrazloženju presude ukazao šta je u izreci konkretnog rješenja navedeno (vidi tačku 15 ove odluke) i ukazao da rješenjem iz 2007. godine nije stavljeno van snage rješenje iz 2001. godine, pa da shodno tome nije otpao pravni osnov za uplatu predmetne naknade. U odnosu na apelacione navode kojima je osporeno obrazloženje konačne presude, Ustavni sud naglašava da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Vrhovni sud bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu odluku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Zabrana diskriminacije

36. Apelant smatra da mu je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

37. U vezi s apelantovim navodima o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije koje apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14 Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. U vezi s apelantovim pozivanjem na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog pozivanja na navedeno pravo nije dostavio nikakve dokaze o diskriminaciji u uživanju prava određenih zakonom u konkretnom postupku, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi opšte zabrane diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u konkretnom slučaju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasne razloge.

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.

41. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada iz osporene odluke i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede opšte zabrane diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant osim paušalnog pozivanja na navedeno pravo nije dostavio nikakve dokaze o diskriminaciji u uživanju prava određenih zakonom u konkretnom postupku, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2607/20 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio