Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4118/20 (K.S.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Povrat stana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4118/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP 4118/20, rješavajući apelaciju K. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnijela K. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi pred Ministarstvom komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo po Rješenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-365/99 od 2. novembra 2021. godine.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Ministarstvu komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici K. S.
isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Ministarstvu komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica K. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka vraćanja stana u posjed.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je u periodu od 30. novembra 2020. do 4. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 5. oktobra do 20. oktobra 2021. godine. Na dopise Ustavnog suda od 30. novembra 2020. i 6. oktobra 2021. godine Uprava u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 24. decembra 2021. godine odgovore Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavio apelanticinom punomoćniku na izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Iz apelacionih navoda proizlazi da je apelantica tokom 1999. godine Upravi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo.
7. Iz tih navoda dalje proizlazi da je Uprava, postupajući po podnesenom zahtjevu, 3. juna 2003. godine donijela Rješenje broj 23/6-372-P-365/99 kojim je apelanticin zahtjev odbila kao neosnovan. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) donijelo je 12. januara 2004. godine Rješenje broj 27/02-23- 3349/03 kojim je apelanticinu žalbu odbilo kao neosnovanu. Odlučujući o upravnom sporu, Kantonalni sud je 13. oktobra 2005. godine donio Presudu broj U-202/04 kojom je tužbu uvažio, drugostepeno i prvostepeno rješenje organa Uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
8. Iz apelacionih navoda proizlazi da je Uprava 4. aprila 2006. godine donijela Rješenje broj 23/6-372-365/99 kojim je odbila apelanticin zahtjev za povrat stana kao neosnovan. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, drugostepeni organ je 14. juna 2006. godine donio Rješenje broj 27/02-23- 5426/06 kojim je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je 20. novembra 2009. godine donio Presudu broj 09 0 U 000704 06 U kojom je apelanticinu tužbu uvažio, drugostepeno i prvostepeno rješenje organa Uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu na prvostepeni postupak.
9. Iz apelacionih navoda proizlazi da je Uprava 5. novembra 2010. godine donijela Rješenje broj 23/6-372-365/99 kojim je odbila apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana kao neosnovan. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 27/02-23-6503/10 od 30. decembra 2010. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je 3. januara 2014. godine donio Presudu broj 09 0 U 011674 11 U kojom je apelanticinu tužbu odbio.
10. Iz apelacionih navoda proizlazi da je apelantica 26. februara 2014. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
11. Vrhovni sud je 27. februara 2015. godine donio Presudu broj 09 0 U 011674 14 Uvp kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 011674 11 U od 3. januara 2014. godine preinačio i riješio tako što je apelanticinu tužbu uvažio, osporeno Rješenje tuženog Ministarstva stambene politike broj 27/02-236503/10 od 30. decembra 2010. godine i Rješenje Uprave broj 23/6-372-365/99 od 5. novembra 2010. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, koju odluku je Vrhovni sud 20. marta 2015. godine dostavio nadležnom organu Uprave.
12. Iz izjašnjenja na odgovore na apelaciju proizlazi da je Uprava 2. novembra 2021. godine donijela Rješenje broj 23/6-382-365/99 kojim je odbila zahtjev za vraćanje u posjed stana, protiv kojeg rješenja je apelantica 24. novembra 2021. godine izjavila žalbu.
13. Iz izjašnjenja na odgovore na apelaciju proizlazi da Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo nije odlučilo o apelanticinoj žalbi.
14. Postupak je u toku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je detaljno navela tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da od vraćanja predmeta na ponovno rješavanje Uprava nije donijela odluku. Navodi da je pred Upravom više puta urgirala da postupi po presudi Vrhovnog suda. Predlaže da joj Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci od 27. februara 2015. godine, te predlaže da se predmetna apelacija odbije.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom predmetu taj sud nije učinio povredu na koju se apelant poziva u apelaciji.
18. Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo je u odgovoru na apelaciju navelo tok postupka ističući da prema stanju spisa predmeta Uprava nije donijela rješenje. Smatra da se iz sadržaja donesenih odluka (do odluke Vrhovnog suda) može zaključiti da je okončan postupak po zahtjevu za vraćanje u posjed stana koji je podnijela apelantica kao lice iz člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Naime, ukazuje da je u provedenom postupku na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da podnositeljica zahtjeva nije stekla status člana porodičnog domaćinstva Z. K. iz razloga što on nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu s obzirom na to da se u njega nije nikad uselio. Međutim, Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 011647 14 Uvp od 27. februara 2015. godine poništeno je rješenje Ministarstva, kao i prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom organu, te u vezi s tim ističe da je apelantica imala mogućnost da podnese žalbu ovom Ministarstvu kao drugostepenom organu u smislu člana 243. Zakona o upravnom postupku, ukoliko prvostepeni organ još uvijek nije postupio po odluci Vrhovnog suda i donio rješenje. Prema ocjeni Ministarstva, u toku postupka apelantici je omogućeno pravo na nesmetan pristup ovom organu i data joj je mogućnost da iznosi dokaze, da raspravlja i na taj način zaštiti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. Što se tiče dužine trajanja postupka, Ministarstvo ukazuje da je na dužinu postupka značajno utjecao i postupak koji se vodio pred Kantonalnim sudom u četiri navrata, kao i postupak pred Vrhovnim sudom. Na kraju odgovora na apelaciju zaključuje da je apelacija pravno neosnovana i predlaže da se ona odbije.
19. Na dopise Ustavnog suda od 30. novembra 2020. i 6. oktobra 2021. godine Uprava u ostavljenim rokovima nije dostavila odgovore na apelaciju.
20. Apelanticin punomoćnik je 31. decembra 2021. godine Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje na predmetne odgovore učesnika u postupku iz kojeg, između ostalog, proizlazi da ostaje pri navodima apelacije, kao i da je Uprava 2. novembra 2021. godine donijela Rješenje broj 23/6-382- 365/99 kojim je „ponovo“ odbila njen zahtjev za vraćanje u posjed stana. Ističe da je apelantica 24. novembra 2021. godine protiv navedenog rješenja prvostepenog organa Uprave izjavila žalbu Ministarstvu komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, te da o njoj još uvijek nije odlučeno.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Rok za izdavanje rješenja Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
(4) Kad se u postupku radi o slučajevima iz člana 139. ovog zakona, nadležni organ je dužan rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku Član 243.
(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaže, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
22. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.
Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
Član 58.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je predmetni postupak u toku i da u dužem periodu još uvijek nije donijeta konačna i pravosnažna odluka, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica navodi da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 1999. godine (kada je apelantica prema apelacionim navodima podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana) pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period duži od 20 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutog zbog vraćanja u posjed stana, koji se može smatrati relativno složenim imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti. U vezi s tim, imajući u vidu prirodu predmetne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od većeg značaja za apelanticu jer nastoji da ostvari povrat stana.
32. Analizirajući dužinu postupka koji traje od 1999. godine i koji još nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je u toku predmetnog postupka prvostepeni organ Uprave donio četiri rješenja, drugostepeni organ Uprave tri rješenja, Kantonalni sud tri presude, dok je Vrhovni sud donio jednu presudu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dva navrata apelanticinu tužbu uvažavao te drugostepena i prvostepena rješenja organa Uprave poništavao i predmet vraćao prvostepenom organu na prvostepeni postupak, kao i da je u jednom navratu donio presudu kojom je apelanticinu tužbu odbio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je protiv predmetne odluke Kantonalnog suda apelantica ponijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji zahtjev je Vrhovni sud uvažio, predmetnu Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 011674 11 U od 3. januara 2014. godine preinačio i riješio tako što je apelanticinu tužbu uvažio, osporeno Rješenje tuženog Ministarstva broj 27/02-236503/10 od 30. decembra 2010. godine i Rješenje Uprave broj 23/6-372-365/99 od 5. novembra 2010. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Iz izjašnjenja na odgovore na apelaciju proizlazi da je prvostepeni organ Uprave 2. novembra 2021. godine donio rješenje kojim je ponovo odbio apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana, protiv kojeg rješenja je 24. novembra 2021. godine apelantica izjavila žalbu, te da o njoj još uvijek nije odlučeno. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu predmetnog postupka koji traje oko 20 godina u konkretnom slučaju snose upravni organi i Kantonalni sud koji nisu vodili postupak bez nepotrebnog odugovlačenja na način kako je propisano odredbama Zakona o upravnom postupku (čl. 6. i 14) i Zakona o upravnom sporu (član 57), te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja, odnosno da su počinili propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica utjecala na dužinu trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje oko 20 godina i još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, a od većeg je značaja za apelanticu, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje toliko dugo, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organa Uprave i Kantonalnom sudu koji nisu vodili postupak onako kako je propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku donio u razumnom roku, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, odnosno u roku od oko dvanaest mjeseci, što nije u značajnijoj mjeri utjecalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak vraćanja u posjed stana traje duže od 20 godina i još uvijek nije okončan, a od velikog je značaja za apelanticu, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima Uprave, kao i Kantonalnom sudu, koji nisu vodili postupak onako kako je to propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.
33. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud nalazi da je u ovom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Pitanje naknade nematerijalne štete
34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
36. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
37. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak vraćanja stana u posjed traje duže od 20 godina i još uvijek nije okončan, a od većeg je značaja za apelanticu, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima Uprave i Kantonalnom sudu koji nisu vodili postupak onako kako je to propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.
39. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić