Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4175/21 (R.D. i E.I.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Suvlasništvo
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4175/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4175/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli R. D. i E. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli R. D.

i E. I. protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 054135 21 Gž 2 od 22. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 054135 20 P 2 od 15. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. D. i E. I. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Jozo Barišić advokat iz Dervente, podnijeli su 7. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 054135 21 Gž 2 od 22. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 054135 20 P 2 od 15. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da u sastav zaostavštine iza pokojne B.J. i njenog muža I.J. ne ulaze predmetne nekretnine (pobliže označene izrekom prvostepene presude), te da se oglasi ništavim i bez pravne važnosti kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog (M.D.) i drugotužene (E.S.) od 25. marta 2016. godine u dijelu koji se odnosi na prodaju predmetnih nekretnina, kao i da se utvrdi da su apelanti suvlasnici, svaki sa po ½ dijela predmetnih nekretnina. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se apelanti ovlaste da na osnovu prvostepene presude zatraže i postignu upis svog prava suvlasništva i suposjedništva u svoje ime i za svoju korist, uz istovremeno brisanje navedenih prava sa imena prvotuženog, pa da se naloži prvotuženom da apelantima preda u posjed i vlasništvo predmetne nekretnine. Obavezani su apelanti da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je osnovano prvostepeni sud zaključio da apelanti nisu dokazali da su njihovi pravni prednici bili vlasnici predmetnih parcela, pa da bi po osnovu nasljeđa nakon njihove smrti oni, kao sin i unuk, naslijedili sporne parcele, a time nisu dokazali da imaju pravni interes za utvrđenje, kao i da su aktivno legitimisani za podnošenje predmetne tužbe. Naprijed navedeno jer svi provedeni dokazi ukazuju na to da su predmetne parcele, prema katastru zemljišta, u posjedu prednika drugotužene od 1981. godine i da je drugotužena stekla predmetne parcele nasljeđem iza djeda I.J., a da je iste prvotuženi stekao pravnim poslom i to ugovorom o kupoprodaji koji je zaključio sa drugotuženom 25. marta 2016. godine. Okružni sud je naveo da apelanti predmetnom žalbom zapravo pobijaju upis u javne evidencije prava svojine i upis posjeda, dok tužbenim zahtjevom pokušavaju da dovedu u pitanje pravni osnov sticanja u korist drugotužene nasljeđivanjem i pravni posao zaključenja ugovora o kupoprodaji sa prvotuženim. Prema tome, činjenice na koje su se apelanti pozivali u tužbi i tokom predmetnog postupka i postavljeni tužbeni zahtjev su kontradiktorni. Naime, Okružni sud je naveo da se apelanti pozivaju na propise koji regulišu postupak i osnov uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa (denacionalizacija društveno-državne svojine) i uspostavljanja pravnog jedinstva zgrade i zemljišta, pokušavajući da dokažu da su sporne nepokretnosti, shodno odluci o građevinskom zemljištu objavljenoj u Službenom glasniku opštine Derventa od 24. januara 1977. godine, postale društvena svojina. Međutim, Okružni sud je naveo da takve tvrdnje, koje se čak i ne zasnivaju na relevantnim dokazima, u konkretnom slučaju ne mogu dovesti u pitanje nasljeđivanje (kao osnov sticanja prava svojine), niti one predstavljaju relevantan razlog za pobijanje nasljeđivanja, a posebno ne mogu predstavljati razlog za ništavost jednog teretnog pravnog posla kao što je kupoprodaja. Nadalje, Okružni sud je naveo da je nesporno da su predmetne parcele prema katastru zemljišta u posjedu prednika drugotužene od 1981. godine i da je drugotužena predmetne parcele stekla nasljeđem iza djeda I.J. Takođe je nesporno da je Osnovni sud, na prijedlog drugotužene, rješenjem od 17. januara 2011. godine na spornim parcelama uspostavio zemljišno-knjižni uložak i uknjižio pravo vlasništva u korist drugotužene na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 7. oktobra 2009. godine (kojim je ona te nekretnine naslijedila iza umrlog I.J.). Stoga, Okružni sud je ukazao da uspostavljanjem tog zemljišno-knjižnog uloška, prava upisana u njemu, kao i ostali podaci o parcelama, imaju pravno dejstvo i prema svim trećim licima i smatraju se tačnim. Nasuprot tome, Okružni sud je naveo da apelanti ničim nisu dokazali da je takav upis stavljen van pravne snage, niti da je prije njega ili paralelno sa njim na istim parcelama egzistirao neki drugi upis u zemljišnim knjigama. Nadalje, stupanjem na snagu novog zemljišno-knjižnog uloška i upisom prava svojine u korist drugotužene, kao fizičkog lica, otpali su svi postupci pretvaranja i denacionalizacije društvenog, odnosno državnog vlasništva na tim parcelama, ukoliko su takvi upisi i postojali. Dakle, Okružni sud je zaključio da svako ko je predmetne nekretnine po nekom pravnom osnovu stekao nakon uspostave navedenog zemljišni-knjižnog uloška i upisa drugotužene kao vlasnika predmetnih parcela, smatra se da ih je stekao u dobroj vjeri jer je postupao u skladu sa načelom javnog povjerenja u zemljišne knjige, kao što je to u slučaju prvotuženog kada je predmetne nepokretnosti kupio od drugotužene. Konačno, Okružni sud je naveo da, nasuprot navodima apelanata, tuženi nisu bili dužni da u toku postupka dokazuju da je I.J. bio vlasnik predmetnih parcela, nego su apelanti, kao tužioci, bili dužni da dokažu da su njihovi pravni prednici bili vlasnici predmetnih parcela i da su one nezakonito i bez pravnog osnova prešle na prednike drugotužene, na šta se u osnovi i pozivaju, ali to nisu dokazali, pa stoga nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su sporne nepokretnosti, shodno odluci o građevinskom zemljištu objavljenoj u Službenom glasniku opštine Derventa od 24. januara 1977. godine, postale društvena svojina. Nadalje, osporavaju upis prava svojine nad predmetnim nepokretnostima u korist drugotužene, a samim tim smatraju da je sporan i prijenos prava vlasništva nad predmetnim nepokretnostima u korist prvotuženog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4175/21 (R.D. i E.I.) | Sudska praksa | Aktio