Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2824/21 (A. Ć. i M. E.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Otkaz
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2824/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2824/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ahmet Ćatić i Meldaris Ejubović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ahmet Ćatić i Meldaris Ejubović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 422132 18 Rsž od 2. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Ćatić i Meldaris Ejubović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Hadžića, koje zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 5. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 422132 18 Rsž od 2. lipnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, tužbeni zahtjevi apelanata su djelomično usvojeni, pa je tuženik („Cengiz Insaat“ d.o.o. Sarajevo) obavezan da prvoapelantu za razdoblje od 12. travnja 2013. godine do 23. kolovoza 2014. godine, isplati naknadu za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane praznika, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za MIO, te da drugoapelantu za razdoblje od 1. listopada 2012. godine do 14. rujna 2014. godine isplati naknadu za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane praznika i razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), sve sa zakonskom zateznom kamatom, te obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za MIO, dok su preko dosuđenih iznosa odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu naknada za prekovremeni rad, noćni rad i rad u dane praznika, sa zakonskim zateznim kamatama i pripadajućim doprinosima za MIO. Dalje su odbijeni tužbeni zahtjevi da se ponište kao protuzakonita rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima od 8. kolovoza 2014. godine, donesena od strane tuženika, te da se naloži tuženiku da uspostavi radnopravni status apelanata, kao i da se obveže tuženik da apelantima na ime neisplaćenih naknada plaća (prvoapelantu za razdoblje od 24. kolovoza 2014. godine do 31. ožujka 2015. godine, a drugoapelantu od 15. rujna 2014. godine do 31. ožujka 2015. godine) isplati određene novčane iznose. Također su odbijeni tužbeni zahtjevi da se obveže tuženik da apelantima isplati naknadu za rad u dane vikenda, da drugoapelantu isplati naknadu za troškove prijevoza na posao i sa posla, te da za apelante obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za MIO (prvoapelantu za razdoblje od 23. kolovoza 2014. godine do 31. ožujka 2015. godine, a drugoapelantu od 14. rujna 2014. godine do 31. ožujka 2015. godine).
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike naknade za troškove prijevoza na posao i s posla drugoapelantu, imao u vidu da je odredbom članka 18. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da zaposlenik ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u skladu sa pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Prvostupanjski sud je istakao da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da Pravilnikom o radu tuženika nije bliže definirano ovo pravo, te je istakao da iz ugovora o radu za drugoapelanta nije mogao utvrditi da je ovo pravo ugovoreno. Prvostupanjski sud je istakao da drugoapelant na kojem je bio teret dokazivanja, u smislu članka 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da je na temelju odredbe članka 18. OKU imao pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla niti koliko ta naknada u skladu sa Pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu iznosi, kao što nije ni dokazivao gdje je njegovo mjesto stanovanja i da nije imao organiziran prijevoz do mjesta rada. Budući da iz provedenih dokaza (posebno ugovora o radu) sud nije mogao utvrditi činjenicu da drugoapelantu i u kojem iznosu pripada ova naknada, niti je mogao pokloniti vjeru vještaku ekonomske struke u kojem vještak samo pretpostavlja da bi apelantu pripadala mjesečna karta, prvostupanjski sud je naveo da je zbog toga i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio da su apelanti bili zaposlenici tuženika, temeljem Ugovora o radu zaključenih na neodređeno vrijeme (prvoapelant od 12. travnja 2013. godine, a drugoapelant od 1. listopada 2012.), te su obavljali poslove vozača kamiona na gradilištu. Dalje je naveo da je tuženik rješenjem o otkazu Ugovora o radu od 8. kolovoza 2014. godine otkazao apelantima ugovore o radu na neodređeno vrijeme, radi ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Kantonalni sud je, također, naveo je da je tuženik 2. srpnja 2014. godine dostavio zahtjev za konsultaciju Sindikatu građevinarstva, industrije i građevinskog materijala BiH (u kojem je naveo da se bavi izgradnjom autoputa 5C i ima 364 zaposlene osobe koji su primljeni na razdoblje do završetka projekta, da tuženi nije dobio novi projekat i nema u planu da nastavi sa izvođenjem drugih građevinskih radova, tako da nakon završetka projekta nije u mogućnosti podmiriti obveze zaposlenika, te očekuje da će u narednom razdoblju otpustiti 90% zaposlenika). Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neutemeljenim zahtjev apelanata za isplatu naknade za rad u dane vikenda, jer je utvrđeno da su apelanti radili u turnusima i da im tjedni odmor nije padao u dane vikenda, već da su tjedni odmor koristili i drugim danima, kao i zahtjev drugoapelanta za naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, kao nedokazan. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 87. stavak 1. točka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da poslodavac može otkazati Ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a stavkom 2. ovog članka je propisano da se ugovor o radu u ovom slučaju može otkazati ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen prizivni prigovor apelanata da je otkaz ugovora o radu nezakonit, jer je dan bez prethodnog donošenja programa zbrinjavanja viška zaposlenika i nije dan uz konsultacije s vijećem zaposlenika, ili sindikata, odnosno uz njihovu suglasnost. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su za otkaz ugovora o radu apelantima postojali poslovno uvjetovani opravdani ekonomski razlozi, jer je utvrđeno da je tuženik kao izvođač za poslodavca (JP Autoceste F BiH, u ime Vlade F BiH) izvodio radove na izgradnji autoputa, te da su radovi završeni 30. listopada 2014. godine, kada je poslodavac preuzeo radove. Nakon toga došlo je do smanjenja opsega posla, iz kog razloga je 90% zaposlenika dobilo otkaz, što apelanti ne spore, te da je utvrđeno da je 30. srpnja 2017. godine kod tuženika bilo zaposleno samo sedam radnika, na jedinim preostalim poslovima kontrole i predaje trase. Stoga, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev da se ponište rješenja o otkazu ugovora o radu, jer su postojali ekonomski razlozi za donošenje rješenja o otkazu i očito nije bilo osnovano očekivati od tuženog da apelante, vozače kamiona, obrazuje i zaposli na druge poslove, jer drugih poslova kod tuženika nije bilo. Nadalje, naveo je da je, suprotno prizivnim prigovorima apelanata, prvostupanjski sud pravilno zaključio da u situaciji kada kod tuženika nije postojalo Vijeće zaposlenika, niti je bio organiziran sindikat, tuženik nije imao objektivnu mogućnost da ispuni obavezu savjetovanja, odnosno nije imao uvjete za primjenu članka 98. i 99. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). U navedenoj situaciji tuženik se u pismenoj formi, 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu apelantima, obratio Sindikatu građevinarstva, industrije i građevinskog materijala BiH radi savjetovanja, što je u skladu s odredbom članka 99. stavak 1. ZOR, ali ovaj sindikat tuženiku nije nikad odgovorio. S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da neprovođenje konsultacija, zbog objektivne nemogućnosti, ne čini rješenja o otkazu ugovora o radu nezakonitim. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je apelantima dosudio tražene razlike naknade za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane praznika koji se po zakonu smatraju državnim i drugoapelantu naknadu za ishranu u toku rada, primjenom članka 12. i 17. OKU, u visini utvrđenoj nalazom vještaka financijske struke od 8. siječnja 2017 godine i dopunskim nalazom od 2. travnja 2018. godine, koji je utvrdio da su apelanti u traženom periodu ostvarili sate prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih praznika, koje im je tuženi djelomično isplatio, u manjem iznosu od iznosa propisanog OKU. Apelacioni navodi
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, ističu da prije otkaza ugovora o radu nije donesen program zbrinjavanja viška zaposlenika niti su obavljene konsultacije sa sindikatom, zbog čega je otkaz u suprotnosti s odredbama ZOR-a i Zakona o vijeću zaposlenika F BiH. Dalje ističu da je proizvoljan zaključak suda da drugoapelant nema pravo na zahtijevane troškove prijevoza. Također, apelanti ističu da su predložili dokaze na okolnosti koliko su sati prekovremenog, noćnog rada, rada u dane tjednog odmora i praznika i koliki je iznos naknade za navedene sate je tuženik ostao dužan, te je pogrešan zaključak suda u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se su apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, ZOR i OKU, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud je primjećuje da apelanti uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić