Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1825/20 (Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Isplata duga
- Raskid ugovora
- Vještak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1825/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1825/20, rješavajući apelaciju Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 097914 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika Banja Luka, podnijelo je 21. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 097914 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Jezera na Manjači- Dobrnja“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. septembra 2021. i 13. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. septembra 2021. godine, a tužilac 28. decembra 2021. godine.
4. U skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine apelantu su 5. januara 2022. godine dostavljeni odgovori Vrhovnog suda i tužioca na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 097914 18 Ps 2 od 31. decembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 097914 19 Pž 2 od 25.aprila 2019. godine, obavezan je apelant da tužiocu isplati iznos od 23.328,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. aprila 2012. godine pa do isplate, dok je preostali dio tužiočevog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan (stav 1). Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 2). U obrazloženjima i prvostepene i drugostepene presude je, u suštini, navedeno kako slijedi. Okružni privredni sud je, prije svega, istakao da je tužilac postupak pokrenuo tužbom podnesenom 23. maja 2012. godine, ističući primarni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je nezakonit raskid Ugovora o koncesiji za izgradnju i korišćenje Turističko-sportsko-rekreativnog kompleksa „Jezera na Manjači“ i da je Ugovor pravno valjan. U vezi s tim, navedeno je da je taj sud donio Presudu broj 57 0 Ps 097914 12 Ps od 25. aprila 2017. godine kojom je taj tužiočev zahtjev pravosnažno odbijen s obzirom na to da je ta presuda potvrđena presudom drugostepenog suda od 15. februara 2018. godine i revizionom presudom od 27. juna 2018. godine, a kojom je, takođe, revizija u jednom dijelu usvojena i predmet vraćen Okružnom privrednom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim je navedeno da je predmet spora u konkretnoj parnici, shodno navedenoj revizionoj odluci, eventualni tužiočev tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 283.033.16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2008. godine do isplate, a koji iznos naknade se sastoji od iznosa uplaćene jednokratne koncesione naknade od 23.328,00 KM, troškova izvedenih radova u iznosu od 196.329,20 KM i troškova isplaćenih biroima na ime snimanja i projektovanja.
8. U vezi s tim je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza, preciziranih u presudi, utvrđeno da je Vlada Republike Srpske 28. juna 2007. godine u „Službenom glasniku RS“ broj 64/07 objavila odluku, preciziranog broja, o dodjeli koncesije za izgradnju i korišćenje rekreativnog centra preduzećima DOO „Đukić“ Banja Luka, DOO „Pajić-co“ Banja Luka i DOO „Venera“ Banja Luka kao koncesionarima. Koncedent (apelant) i koncesionari su 21. avgusta 2007. godine zaključili Ugovor o koncesiji (u daljnjem tekstu: Ugovor), s tim da je koncesionar DOO „Venera“ Banja Luka odustao od koncesije, a preostala dva koncesionara (DOO „,Đukić“ Banja Luka i DOO ,,Pajić-co“ Banja Luka) osnovali su zajedničko koncesiono preduzeće DOO „Jezera na Manjači-Dobrnja“(tužilac) na koje je odlukom Komisije za koncesije od 28. novembra 2007. godine preneseno pravo na koncesiju. Utvrđeno je i da u članu 2 Ugovora predmet koncesije nije identifikovan prema zemljišno-knjižnim i katastarskim podacima, već je navedeno da je predmet koncesije „bliže označen u Predstudiji o ekonomskoj opravdanosti za izgradnju i korišćenje rekreativnog centra“ i da je u pitanju površina od „oko 450 hektara jezero, šuma i pripadajuće zemljište“. Utvrđeno je i da je članom 3 ugovoreno da ukoliko koncesionar, bez svoje krivice, bude uskraćen ili ograničen u pravima na predmet koncesije, obavezuje se koncedent da mu „nadoknadi sve oblike nastale štete“, dok je članom 5 stav 2 ugovoreno da koncesionar nema pravo da traži odštetu od koncedenta ako je njegovo pravo korišćenja koncesije „ograničeno ranijim pravima lica koja su mu bila ili morala biti poznata u trenutku zaključenja ugovora“. Utvrđeno je i da se prema čl. 10 i 11 Ugovora koncesionar obavezao završiti izgradnju objekata za početak komercijalnog rada u roku od 36 mjeseci počev od dana zaključenja Ugovora, s tim da koncedent može dozvoliti produženje roka na zahtjev koncesionara, dok je članom 12 ugovoreno da se Ugovor raskida na štetu koncesionara ukoliko ne izgradi i ne pusti objekte u rad u roku iz člana 10 ili člana 11 Ugovora.
9. U vezi s tim, istaknuto je da je nesporno da je tužilac kao koncesionar uplatio jednokratnu koncesionu naknadu u iznosu od 23.328,00 KM, saglasno odredbi člana 17 Ugovora, te je po zaključenju ugovora pristupio izvođenju radova preciziranih u presudi. Navedeno je da je prema nalazu vještaka građevinske struke od 4. decembra 2016. godine utvrđeno da troškovi navedenih izvedenih radova ukupno iznose 196.329,20 KM. Međutim, utvrđeno je i da je rješenjem Republičke uprave za inspekcijske poslove – Odjeljenje Banjaluka – Inspekcija za šumarstvo i lovstvo od 18. avgusta 2008. godine privremeno obustavljeno izvođenje radova na zemljištu obuhvaćenom koncesijom do donošenja šumsko-privrednog osnova ili do drugog akta nadležnog organa kojim se regulišu uslovi i način korišćenja šume. Razlog donošenja tog rješenja, kako slijedi iz obrazloženja, jeste činjenica da je tužilac radove izvodio na odjelima preciziranim u presudi, koji su ušli ,,u sastav koncesione površine, a istovremeno su ti odjeli od strane Ministarstva odbrane Republike Srpske predati JP 'Šume' RSU na gazdovanje“ na osnovu ugovora od 23. decembra 2005. godine, kao i iz razloga što je tužilac izvršio sječu na površini preciziranoj u presudi koja je upisana kao posjed Ministarstva odbrane Republike Srpske i koji se dijelom nalazi „van površine koja je u posjedu šumskog gazdinstva“.
10. Utvrđeno je i da je nakon toga tužilac tražio od apelanta produženje roka iz člana 10 Ugovora i da je tom zahtjevu udovoljeno, ali da tužilac ni u naknadno ostavljenom roku nije ispunio obavezu iz člana 10 Ugovora, što je i bio razlog da je apelant 5. aprila 2012. godine obavijestio tužioca da raskida Ugovor, pri čemu je ovom jednostranom raskidu prethodila kontrola koju je izvršila Komisija za koncesije koja je dala mišljenje da apelant treba da „preduzme zakonom predviđene mjere iz razloga neizvršavanja ugovornih obaveza od strane koncesionara-tužioca“. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je obrazložio da prihvata činjenicu da je tužilac uložio značajna sredstva u realizaciju Ugovora o koncesiji, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke, ali da taj sud smatra da mu pravo na naknadu za izvedene radove ne pripada jer je do raskida Ugovora došlo isključivo krivicom tužioca koji nije isposlovao odgovarajuće dozvole, te nije ispoštovao ugovorene rokove izgradnje. Okružni privredni sud je istakao da u apelantovom postupanju kod jednostranog raskida ugovora nema protivpravnosti, pa time ni odgovornosti za štetu, odnosno da nema mjesta primjeni odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni privredni sud je istakao da „ne nalazi na koji način se to apelant obogatio, odnosno kako je to osiromašenje tužioca uticalo na povećanje imovine, odnosno imovinske koristi kod apelanta“. Okružni privredni sud je obrazložio da je, međutim, tužiočev zahtjev za isplatu iznosa od 23.328,00 KM uplaćenog na ime jednokratne koncesione naknade osnovan jer je došlo do raskida Ugovora, pa svaka strana treba da vrati ono što je primila ugovorom (član 132 stav 2 ZOO). Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su podnijeli žalbe Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 097914 19 Pž 2 od 25.aprila 2019. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Viši privredni sud je istakao da u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kojeg razloga odbija tužiočevu žalbu i potvrđuje prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka. Viši privredni sud je istakao da nalazi pravilnim zaključak da je do raskida Ugovora došlo isključivo tužiočevom krivicom i da je zahtjev za naknadu štete pravilno odbijen, nalazeći da tužilac nije dokazao visinu štete na način koji bi bio objektivno prihvatljiv. Obrazloženo je da, kada je u pitanju zahtjev za isplatu po osnovu odredbe člana 210 ZOO, taj sud smatra da je tužilac morao dokazati, a nije, da su pripremni radovi na krčenju šume izvršeni u skladu sa zakonskim propisima i da su bili neophodni za realizaciju Ugovora. Obrazloženo je da Viši privredni sud pri tome ima u vidu utvrđene činjenice da je inspekcijskim nalogom došlo do obustavljanja daljih radova jer tužilac nije pribavio odobrenja nadležnih organa, te da su radovi izvođeni i na nepokretnostima koje nisu obuhvaćene Ugovorom o koncesiji.
12. Protiv navedene presude tužilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 097914 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tako što se tužiočev zahtjev djelimično usvaja i apelant obavezuje da tužiocu, pored dosuđenog iznosa od 23.328,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, isplati i iznos od 196.329,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. maja 2012. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istakao da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbom člana 12 ZOO propisano da su učesnici obligacionog odnosa dužni da se pridržavaju principa savjesnosti i poštenja, da su dužni da izvrše svoju obavezu i da odgovaraju za njeno ispunjenje (član 17 stav 1). Obrazloženo je da je zaključenjem predmetnog ugovora za tužioca kao koncesionara nastala obaveza da uplati koncesionu naknadu (što je učinjeno) i da u roku izvrši ugovorene obaveze u vezi sa izgradnjom rekreativnog centra (što nije ispunjeno i zbog čega je ugovor raskinut). S druge strane, koncesionar ima pravo posjedovanja i korišćenja sredstava i imovine koje mu koncedent stavlja na raspolaganje u skladu s Ugovorom o koncesiji, a koncedent ima obavezu da mu omogući cjelovito i nesmetano korišćenje koncesionog dobra. Kada je u pitanju konkretni ugovor, prema obrazloženju Vrhovnog suda, vidljivo je da predmet koncesije nije identifikovan jer je predmet određen generički („površina od oko 450 hektara, jezero, šuma i pripadajuće zemljište), dakle ne prema jasnim katastarskim i zemljišnoknjižnim podacima, što je prvenstveno obaveza koncedenta (apelanta). Vrhovni sud je obrazložio da je apelant morao znati da su precizirani šumski odjeli, koji su unutar koncesione površine, odlukom republičkog organa (Ministarstvo odbrane Republike Srpske) ustupljeni na gazdovanje JP „Šume RS“, i to prije nego što je zaključen Ugovor o koncesiji, te apelant ne može tvrditi da mu je ta činjenica ostala ili mogla biti nepoznata. Vrhovni sud je obrazložio da je upravo ta okolnost objektivno onemogućavala koncesionara u nesmetanom korišćenju koncesionog dobra i uzročno-posljedično dovela do donošenja rješenja kojim je naloženo obustavljanje radova. Navedeno je i da je utvrđeno da ta okolnost tužiocu nije bila poznata, niti je mogla biti poznata s obzirom na to da se radi o ugovoru zaključenom između apelantovog organa i javnog preduzeća, koji nije javno dostupan, te da apelant nije ni dokazivao da je o tome upoznao koncesionara prije ili najkasnije u vrijeme zaključenja Ugovora, a da je imao saznanje o tome posredno ukazuje odredba člana 5 stav 2 Ugovora.
13. Vrhovni sud je obrazložio da je, s druge strane, apelant imao pravo da raskine Ugovor jer tužilac nije blagovremeno ispunio ugovornu obavezu, ali da to ne oslobađa apelanta obaveze da tužiocu isplati naknade po osnovu člana 172 u vezi sa članom 210 ZOO. Naime, kako je obrazložio taj sud, Ugovor o koncesiji je postojao i proizvodio pravna dejstva od njegovog zaključenja 21. avgusta 2007. godine do jednostranog raskida 5. aprila 2012. godine i tužilac je materijalnim dokazima, posebno nalazom vještaka građevinske struke, dokazao da je izveo radove u ukupnoj vrijednosti od 196.329,20 KM. Teret dokazivanja (član 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da ovi radovi nisu izvedeni ili da njihova vrijednost nije onolika koliko je u nalazu našao vještak, prema obrazloženju Vrhovnog suda, na strani je apelanta, a to nije valjano dokazao. S obzirom na to, prema obrazloženju tog suda, nije prihvatljiv stav drugostepenog suda da tužilac nije pravilno niti precizno dokazao visinu novčanog potraživanja jer su radovi koje je izveo tužilac trajnog karaktera, tako da apelant u daljnjoj realizaciji izgradnje rekreativnog centra neće imati ponovne troškove u vezi s njihovim izvođenjem, pa se za vrijednost tih radova apelant i obogatio (član 210 ZOO). Okolnost da je tužilac u sklopu izvođenja radova, bez prethodno pribavljene saglasnosti, posjekao 1.265 stabala, za šta je i prekršajno kažnjen, prema mišljenju tog suda, ne čini njegov zahtjev prema apelantu neosnovanim, već, eventualno, ustanovljava pravo JP „Šume RS“, koje gazduje posječenom šumom, da od tužioca potražuje naknadu štete.
14. Vrhovni sud je dalje obrazložio da apelantov prigovor da je tužilac prethodno trebao pribaviti odobrenja za radove, pri čemu ni paušalno ne navodi koja je to odobrenja i za koje radove bio dužan pribaviti, ne utiče na tužiočevo pravo da traži naknadu stvarnih troškova za izvedene radove. Kako je koncesija javno dobro i apelant je imao obavezu da, prema mišljenju tog suda, blagovremeno vrši nadzor nad postupanjem tužioca, znači da ga upozori ili zatraži zabranu izvođenja radova ako je za njihovo izvođenje potrebna saglasnost nadležnih organa, a što apelant samoinicijativno nije učinio. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je neshvatljivo na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da postoji uzročno-posljedična veza propisana članom 210 ZOO između apelantovih radnji i njegovog navodnog neosnovanog bogaćenja jer to ne proizlazi ni iz jednog dokaza. Navodi i da je vještačenje bilo kontradiktorno jer je u nalazu vještak izjavila da je tužilac izvršio radove u spornom iznosu, dok je na raspravi istakla da nije izlazila na lice mjesta, a Vrhovni sud je, za razliku od nižestepenih sudova, isto ipak prihvatio, kao i da Vrhovni sud nije vodio računa o proteku vremena od osam godina od dana navodno izvršenih radova pa do izvršenog vještačenja. Apelant navodi i da je nesporno utvrđeno da je tužilac bukvalno devastirao sporno područje i da je to činio bez dozvola nadležnih organa, te da nema nikakvog dokaza da će navodni izvedeni radovi biti od koristi prilikom dovođenja zemljišta krajnjoj i planiranoj namjeri, a koje poslove sada obavljaju drugi pravni subjekti, uključujući Grad Banju Luku. Apelant navodi da je Vrhovni sud bez adekvatnog obrazloženja primijenio odredbe člana 172 ZOO koje govore o objektivnoj odgovornosti, dok su nižestepeni sudovi utvrdili da je nesporno da tužilac nije pribavio potrebne dozvole za izvođenje radova i da su mu radovi nakon obavljenog inspekcijskog nadzora zabranjeni, te su utvrdili da apelant shodno odredbama člana 154 ZOO nema nikakve odgovornosti po tom pitanju, a sve shodno odredbi člana 5 spornog ugovora kojim je ugovoreno da tužilac rješava o svom trošku sva imovinsko-pravna pitanja. Apelant navodi i da je netačna konstatacija da nije znao status spornog dijela parcela koje se nalaze u šumi, te da je to znao i tužilac s obzirom na to da je u Predstudiji o ekonomskoj opravdanosti koncesije jasno naznačen status šume, te potreba da se status izmijeni. Takođe navodi i da je, suprotno zaključcima Vrhovnog suda, apelant na vrijeme preduzimao mjere nadzora nad radovima, a što je rezultiralo zabranom izvođenja radova tužiocu koji je očito smatrao da mu je Ugovor o koncesiji dovoljan osnov za izvođenje radova iako u Ugovoru jasno stoji da je obavezan sve radnje preduzimati u skladu s projektnom dokumentacijom i pozitivnim zakonskim propisima. Zbog navedenog, apelant smatra da je, donoseći osporenu odluku, Vrhovni sud prekoračio granice slobodne sudijske ocjene dokaza i da je zbog toga proizvoljno primijenio odredbe člana 210 ZOO.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer apelant iznosi razloge i argumente koje je prezentovao i u postupku pred redovnim sudovima i koje je Vrhovni sud cijenio prilikom donošenja svoje odluke i dao jasne i argumentovane razloge za donošenje odluke.
17. Tužilac je naveo da je Vrhovni sud dao jasne razloge za svoju odluku, te da apelant niti jednim dokazom nije učinio vjerovatnim svoje tvrdnje, te smatra da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 172. st. 1. i 2.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
19. U Zakonu o koncesijama („Službeni glasnik RS“ br. 25/02, 91/06 i 92/09), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
Član 28. stav 1.
Ugovor o koncesiji naročito sadrži:
1) prava i obaveze ugovornih strana, uključujući i obavezu pružanja sigurne usluge korisnicima po najnižim cenama, s obzirom na okolnosti;
2) radnje vezane za dobijanje potrebnih ovlaštenja za sprovođenje aktivnosti u skladu sa ugovorom o koncesiji;
3) uslove investiranja;
4) olakšice i korištenje zemljišta;
5) sredstva i imovinu koju na raspolaganje daje Vlada Republike Srpske;
6) uslove za obnavljanje ugovora;
7) sankcije i naknade za neispunjavanje obaveza ugovornih strana;
8) raskid ugovora i postupak u slučaju raskida ugovora pre datuma prestanka utvrđenog ugovorom;
9) način rešavanja sporova, uključujući i međunarodnu arbitražu, ako se ugovorne strane o tome dogovore;
10) mere za omogućavanje finansiranja projekta;
11) opis događaja koji se smatraju višom silom;
12) određivanje i usklađivanje tarifa;
13) ostale elemente bitne za predmet koncesije.
Član 30. stav 1. tačka 2.
Ugovor o koncesiji može se raskinuti:
2) ako koncesionar ili koncedent ne ispunjavaju ugovorne obaveze
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda RS, 45/09 – odluka Ustavnog suda RS, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 097914 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i čl. 13 i 17 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Ustavni sud zapaža da je apelant organ javne vlasti, te u vezi s tim podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentovano obrazloženje za svoju odluku, a za koje Ustavni sud smatra da nije proizvoljno. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi doveo u kontekst s relevantnim propisima i došao da zaključka da apelant niti jednim dokazom nije dokazao svoje tvrdnje koje je iznosio pred redovnim sudovima i koje ponavlja i u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom. Naime, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zaključke da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije, shodno relevantnim zakonskim odredbama, obezbijedio nesmetano korišćenje predmeta koncesije tužiocu pribavljanjem odgovarajućih dozvola iako mu nije moglo biti nepoznato, niti je bilo, da dijelom koncesionog dobra upravlja JP „Šume RS“, a po osnovu ovlašćenja Ministarstva odbrane RS, a što je bio i osnovni uzrok neispunjenja Ugovora od strane tužioca. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je odredbama člana 28 Zakona o koncesiji jasno propisano da se u ugovoru o koncesiji moraju, između ostalog, navesti i radnje vezane za dobijanje potrebnih ovlašćenja za sprovođenje aktivnosti u skladu s ugovorom o koncesiji. Vrhovni sud je detaljno obrazložio i da apelant nije dokazao da je blagovremeno reagovao na način da je vršio redovnu kontrolu obavljanja radova od strane tužioca, niti je precizirao prostor na kojem se koncesija odobrava, a što je bio u obavezi takođe shodno zakonskim odredbama. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio na osnovu čega je i kako tužilac, s druge strane, dokazao da je uložio navedena sredstva, izvršio sporne radove, te da zbog svega apelant ima obavezu da ih, zbog raskida ugovora, i vrati tužiocu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su obrazloženja Vrhovnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ističe i da se apelantovi navodi vezani za navodnu kontradiktornost nalaza vještaka i njegovog iskaza na raspravi, kao i protek vremena od izvođenja radova do vještačenja, kao i za navodne činjenice da je „tužilac devastirao sporni prostor“ odnose na pitanja koja su u nadležnosti redovnih sudova, te da Ustavni sud nije sud četvrte instance da bi se o tim pitanjima mogao izjasniti i utvrđivati njihovu (ne)istinitost. S obzirom na navedeno, te kako apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje zaključke Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, odnosno da nije bilo proizvoljne primjene prava od strane Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje koje apelant nije doveo u pitanje apelacionim navodima, a u situaciji kada je taj sud utvrdio da apelant nije tužiocu kao koncesionaru obezbijedio nesmetano korišćenje koncesionog dobra jer mu nije mogla biti nepoznata činjenica da jednim dijelom tog dobra upravlja JP „Šume RS“ na osnovu odobrenja Ministarstva odbrane RS i kada apelant nije obezbijedio blagovremen nadzor nad radom tužioca koji je, s druge strane, dokazao da je uložio sporna sredstva po osnovu raskinutog ugovora o koncesiji, a koja mu je, shodno presudi Vrhovnog suda, apelant i obavezan vratiti.
34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić