Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2532/20 (Sparkasse bank d.d. BiH)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Mjenica
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2532/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2532/20, rješavajući apelaciju Sparkasse banke d.d. BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sparkasse banke d.d. BiH.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 196041 17 Gž 2 od 18. maja 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sparkasse banka d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Kenan Elezović, advokat iz Tuzle, podnijela je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 196041 17 Gž 2 od 18. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i M. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 27. augusta 2021. i 8. septembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 18. januara 2022. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku.
5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 196041 16 P od 19. septembra 2017. godine obavezan je tuženi da apelantici izmiri potraživanje u iznosu od 18.079,40 KM, koji iznos se sastoji od glavnog duga, redovne kamate i ugovorene zatezne kamate, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose na način precizno naveden u izreci presude, kao i da nadoknadi apelantici troškove na ime protesta mjenice i troškove parničnog postupka. Također, odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je apelantica kao davalac kredita sa ,,Merceria“ d.o.o. Tuzla kao korisnikom kredita zaključila Ugovor o kratkoročnom kreditu od 19. novembra 2012. godine na iznos od 25.000,00 KM, sa rokom otplate od 12 mjeseci i uz godišnju redovnu kamatnu stopu od 10,50%. Također je utvrdio da je korisnik kredita 19. novembra 2012. godine kao sredstvo osiguranja otplate kredita izdao apelantici vlastitu mjenicu precizirani broj, sa klauzulom „bez protesta“, koju mjenicu je avalirao tuženi svojim potpisom i naznakom „kao jemac“ na licu mjenice, te da je apelantica popunila predmetnu mjenicu 5. marta 2014. godine na iznos od 18.278,65 KM i na osnovu nje pokrenula izvršni postupak protiv tuženog, iz kojeg postupka je proistekao predmetni parnični postupak. Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu jer je cjelokupna mjenična svota osigurana avalom u smislu odredbe člana 31. Zakona o mjenici. Ocijenio je neosnovanim navode tuženog da predmetna mjenica predstavlja mjenicu po viđenju, u smislu odredbe člana 35. stav 1. Zakona o mjenici, te je u vezi s tim istakao da se u konkretnom slučaju radi o mjenici plativoj na određeni dan ili na određeno vrijeme, koja se nakon izdavanja mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja ili jednog od dva radna dana nakon toga, shodno odredbi člana 39. stav 1. Zakona o mjenici. Također je naveo da je apelantica ispunila navedenu obavezu s obzirom na to da je mjenicu podnijela na protest u roku od dva dana od dospijeća. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2). Također je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženog, te je istakao da u konkretnom slučaju nije istekao trogodišnji rok iz odredbe člana 80. Zakona o mjenici kojom je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Pri tome je istakao da je tužbeni zahtjev osnovan i shodno odredbama čl. 1004. stav 3. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da zastara potraživanja nije nastupila ni u smislu odredaba člana 371. ZOO-a. Slijedom navedenog, Općinski sud je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 196041 17 Gž 2 od 18. maja 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu prigovora zastare potraživanja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 80. Zakona o mjenici propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti (stav 1), te da mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti (stav 2). Također je ukazao da imalac trasirane mjenice može mjenicu sve do dospjelosti podnijeti na akceptiranje (prihvat) naloga za isplatu i da se akceptom trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti, shodno odredbama čl. 22, 26. stav 1. i 29. Zakona o mjenici, međutim, istakao je da u konkretnom slučaju tuženi nije trasat, već avalist, pa se na njega ne može primijeniti trogodišnji zastarni rok iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. U vezi s tim je istakao da mjeničnopravni zahtjevi koji se odnose na regresnu naplatu imaoca mjenice protiv indosanta i trasanta, a time i avaliste kao regresnog dužnika za kojeg je rok zastare identičan zastarnom roku njegovog honorata, u konkretnom slučaju trasanta, shodno odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, zastarijevaju za godinu dana računajući od pravodobno podignutog protesta, odnosno od dospjelosti. Kantonalni sud je naveo da je apelantica kao imalac mjenice podigla protest i ishodila od suda protestnu ispravu, ali da je ta mjenična radnja bila suvišna budući da predmetna mjenica sadrži odredbu „bez protesta“, koja u smislu člana 80. stav 2. Zakona o mjenici u praksi ima isto značenje kao odredba „bez troškova“, te da se stoga na predmetno potraživanje treba primijeniti jednogodišnji zastarni rok računajući od dospjelosti. Kantonalni sud je istakao da je predmetna mjenica izdata kao sredstvo osiguranja ispunjenja obaveza iz Ugovora o kratkoročnom kreditu od 19. novembra 2012. godine sa rokom otplate od 12 mjeseci (12 jednakih mjesečnih rata) i naglasio da iz toga proizlazi da je potraživanje iz osnovnog pravnog posla, pa time i predmetna mjenica, dospjelo 19. novembra 2013. godine, kada je dospjela posljednja mjesečna rata kredita. Stoga je zaključio da je prijedlog za izvršenje podnesen 10. juna 2014. godine, po proteku roka od godinu dana za zastaru mjeničnopravnih zahtjeva imaoca mjenice prema trasantu, a time i prema avalisti, koje svojstvo tuženi ima. Kantonalni sud je naveo da su trasant i tuženi kao avalista mjeničnom izjavom/ovlaštenjem od 19. novembra 2012. godine ovlastili apelanticu da u svrhu naplate svog dospjelog potraživanja može popuniti predmetnu mjenicu i upisati iznos dospjelog potraživanja, kao i dospijeće. Međutim, s obzirom na to da nije bilo posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave u pogledu dana dospjelosti, Kantonalni sud je zauzeo stanovište da je apelantica kao imalac mjenice bila dužna mjenicu popuniti u skladu sa uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla (ugovora o kreditu), u vezi s kojim se i obavezao tuženi kao mjenični dužnik. Pri tome je istakao da bi, i ukoliko bi se mjenično ovlaštenje moglo protumačiti tako da je apelantica ovlaštena da ispuni predmetnu bjanko mjenicu na način da po svojoj volji odredi dan dospjelosti, što je u konkretnom slučaju i učinila i kao dan dospjelosti na mjenici upisala 5. mart 2014. godine, takva odredba bila ništava jer je suprotna odredbama Zakona o mjenici koje govore o dospjelosti mjeničnopravne obaveze (član 34) i zastari mjeničnopravnih zahtjeva (član 80. stav 2). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je predmetno mjenično potraživanje zastarjelo. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na „jednakost oružja“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica navodi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio i izračunao zastarni rok, te da je proizvoljno primijenio odredbe čl. 35. st. 1, 39. st. 1. i 48. Zakona o mjenici, kao i odredbe čl. 1004. i 1065. ZOO-a. Također navodi da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja u smislu odredaba čl. 371, 997. i 998. ZOO-a, niti shodno odredbama člana 80. Zakona o mjenici.
II.Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelanticinih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
13. Tuženi je naveo da apelantica nije pružila niti jedan dokaz u korist tvrdnji o povredi ustavnih prava na koja se pozvala. Navodi da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev zbog proteka zastarnog roka, te da apelantica nije bila stavljena u podređen položaj u odnosu na tuženog. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu ili odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
14. Zakon o mjenici („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/00 i 28/03):
Član 34.
(1) Mjenica se može izdati:
- po viđenju,
- na određeno vrijeme po viđenju,
- na određeno vrijeme od dana izdavanja,
- na određeni dan.
(2) Ništave su mjenice u kojima je dospjelost drukčije naznačena, kao i mjenice sa više dospjelosti.
XIII - ZASTARA
Član 80.
(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“, onda od dospjelosti. (3) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarijevaju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 196041 17 Gž 2 od 18. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu mjeničnog duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je na njenu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“ i da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je nastupila zastara predmetnog mjeničnog potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da li je na apelanticinu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“.
25. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da se na predmetno potraživanje treba primijeniti zastarni rok od tri godine iz odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Kantonalni sud je, s druge strane, zauzeo stanovište da se u konkretnom slučaju treba primijeniti jednogodišnji zastarni rok propisan odredbom člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, te je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo s obzirom na ti da je od dospjelosti obaveze iz osnovnog pravnog posla, radi čijeg osiguranja je predmetna mjenica i izdata, do podnošenja prijedloga za izvršenje na osnovu predmetne mjenice navedeni jednogodišnji zastarni rok protekao. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud zauzeo stanovište da je potraživanje iz osnovnog pravnog posla dospjelo 19. novembra 2013. godine, dospijećem posljednjeg od 12 anuiteta otplate iz Ugovora o kratkoročnom kreditu od 19. novembra 2012. godine. Ustavni sud zapaža i da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelantica prijedlog za izvršenje predmetne mjenice podnijela 10. juna 2014. godine, odnosno sedam mjeseci po dospjelosti predmetnog potraživanja. Iz navedenog obrazloženja, dakle, proizlazi da od 19. novembra 2013. godine do 10. juna 2014. godine nije protekao period od godinu dana, odnosno da nije protekao rok propisan odredbom člana 80. stav 2. Zakona o mjenici. Stoga, Ustavni sud smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda da je došlo do zastare predmetnog mjeničnog potraživanja.
26. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. Imajući u vidu zaključak o povredi apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da se zaključak Kantonalnog suda o zastarjelosti predmetnog mjeničnog potraživanja zasniva na proizvoljnom utvrđenju da je od dospjelosti tog potraživanja do podnošenja prijedloga za izvršenje protekao jednogodišnji rok propisan odredbom člana 80. stav 2. Zakona o mjenici.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić