Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3678/21 (M. Z.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjenica
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3678/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3678/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mujo Zuhrić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mujo Zuhrić protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 128743 21 Pž od 27. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Zuhrić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, podnio je 25. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 128743 21 Pž od 27. srpnja 2021. godine.

2. Presudom Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci od 2. ožujka 2021. godine apelant je obvezan da tužitelju (MKD „Sinergija plus“ d.o.o. Banjaluka – u stečaju) isplati na ime duga iznos od 22.852,52 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Višega privrednoga suda od 27. srpnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen, potvrđena prvostupanjska presuda za dug u visini od 22.052,52 KM, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka, dok je preko navedenoga iznosa duga prvostupanjska presuda ukinuta.

4. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni je sud istakao da je nakon provedenoga dokaznoga postupka prvostupanjski sud utvrdio da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o solidarnome jamstvu 22. prosinca 2008. godine, po kojemu se obvezao kao jamac da će solidarno ispuniti punovažnu i dospjelu obvezu korisnika kredita (D. V.). Nadalje, da je utvrđeno da je korisnik kredita sa tužiteljem istoga dana zaključio ugovor o mikrokreditu, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 50.000,00 KM, sa ugovorenom kamatom i rokom otplate od 60 mjeseci. Također, da je utvrđeno da je apelant kao sredstvo osiguranja izdao i potpisao mjenicu određenoga serijskoga broja „bez protesta“, a mjeničnom izjavom od istoga dana ovlastio tužitelju da mjenicu može koristiti za naplatu dospjeloga potraživanja. Osim toga, utvrđeno je vještačenjem po vještaku ekonomske struke da na dan izrade nalaza ukupan dug iznosi 22.052,55 KM, a koji se sastoji od glavnoga duga u određenome iznosi i ugovorene kamate u određenome iznosu. Istakao je da je utvrđeno i da je mjenica popunjena 18. listopada 2016. godine na iznos od 23.152,55 KM, pa da je tužitelj sukladno nalazu vještaka precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 22.052,52 KM. Istakao je da je kod tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud zaključio da su tužitelj i apelant bili u poslovnome odnosu na temelju ugovora o jamstvu suglasno čl. 997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), da je tužitelj visinu tužbenoga zahtjeva dokazao vještačenjem, da je pravni temelj tužbenoga zahtjev ugovor o jamstvu i da nije mjenični spor, pa kod takvoga utvrđenja da nije zastarjelo potraživanje tužitelja, pa je obvezao apelanta da ispuni svoju ugovornu obvezu i isplati tužitelju ostatak duga primjenom čl. 997., 1002. st. 2. i 262. ZOO. Viši privredni sud naveo je da u ovoj parnici jeste riječ o mjeničnome sporu u kojemu se ne raspravlja o temeljnome poslu iz kojega mjenica potiče. Naime, istakao je da je tužitelj jasno naznačio da njegovo potraživanje nije usmjereno na potraživanje iz osnovnoga poslova, koji je bio temelj za izdavanje mjenice. Ipak, bez obzira što je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na osnovnom pravnome poslu i imao pogrešan pristup rješavanja ove pravne stvari, po mišljenju toga suda to nema utjecaja na drukčiju odluku suda. Istakao je da je prema čl. 1. Zakona o mjenici (u daljnjemu tekstu: ZM) mjenica predstavlja sredstvo plaćanja i instrument osiguranja plaćanja. Nadalje, da je čl. 2. ZM propisano da trasirana mjenica predstavlja bezuvjetni nalog da se plati određeni iznos novaca. Nadalje, da je čl. 29. ZM propisano da se mjenica plaća po dospjelosti. Istakao je da je u konkretnome slučaju apelant u svojstvu trasanta akceptirao mjenicu na način da je potpisao i predao tzv. bjanko mjenicu tužitelju kao remitentu, te da je tom prilikom i potpisao mjeničnu izjavu od 22. prosinca 2008. godine, u kojoj je navedeno da će predmetna mjenica biti sredstvo osiguranja za pokriće obveza iz ugovora o mikrokreditu, te da se način dospijeća na mjenici utvrđuje sukladno planu otplate koji je sastavi dio predmetnoga ugovora. Istakao je i da zakonodavac dopušta mogućnost da mjenica u vrijeme izdavanja ne bude popunjena, a da njezino popunjavanje izvrši remitent, tj. u ovome slučaju tužitelj, a sukladno sporazumu sa trasantom, tj. u ovome slučaju sa apelantom. Naime, naveo je da je u momentu izdavanja mjenice koju je nesporno potpisao apelant, radilo se o bjanko mjenici shodno čl. 18. st. 2. ZM, koja predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u trenutku izdavanja nije bila potpuna. Istakao je da je čl. 18. st. 2. ZM propisano da ako je mjenica, koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećemu sporazumu, povreda toga sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenicu, osim ako je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice ispunio s krajnjom nepažnjom, što u konkretnome nije slučaj, niti je to dokazano. Istakao je i da je čl. 80. st. 1. ZM propisano da svi mjenični pravni zahtjevi zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Naveo je da je točno da je tužitelj na predmetnoj mjenici naznačio da je dospjela 18. listopada 2016. godine, što po mišljenju toga suda nije dan kada je mjenica dospjela, niti je popunjena sukladno mjeničnoj izjavi apelanta kao mjeničnoga dužnika. Naime, istakao je da je apelant kao mjenični dužnik potpisao mjeničnu izjavu kojom je ovlastio tužitelju da primljenu bjanko mjenicu može koristiti za naplatu svojega dospjeloga potraživanja i da u primljenu mjenicu može upisati svoja dospjela potraživanja na dan popunjavanja i upisati dospijeće koje se utvrđuje sukladno planu otplate, koji je sastavni dio ugovora o mikrokreditu. Istakao je da je posljednja rata kredita dospjela 22. prosinca 2013. godine, što je naznačeno u planu otplate kredita, pa se prigovor zastare ima računati od toga dana kao dana dospjelosti. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen 18. listopada 2016. godine, istakao je da je zastarijevanje prekinuto, sukladno čl. 388. ZOO. Naveo je da je prema odredbi čl. 277. st. 1. ZOO propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze, pored glavnice duguje i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Shodno tome, naveo je da tužitelju pripadna zakonska zatezna kamata od dospijeća mjenice, a prvostupanjski je sud dosudio tužitelju kamatu počevši od 1. rujna 2020. godine (kada je utvrđena visina duga), što je u svakome slučaju povoljnije za apelanta. Također, naveo je da neutemeljeno apelant navodi da je onemogućen da raspravlja u postupku pred sudom, obzirom da su i tužitelj i apelant imali mogućnost da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Također, da pravni temelj na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev ne veže ni sud, pa pitanje da li je tužitelj svoj zahtjev utemeljio na temelju ugovora ili na temelju mjenice, nema nikakvoga utjecaja na utvrđivanje činjeničnoga stanja i obvezu predlaganja i izvođenja dokaza. Kako je vještak ekonomske struke u svojemu nalazu od 28. kolovoza 2020. godine dao mišljenje da ukupan dug apelanta iznosi 22.052,55 KM, a tužitelj na ročištu od 25. studenoga 2020. godine i potvrdio da potražuje navedeni iznos, taj sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev (prvostupanjskom presudom dosuđeno 22.852,52 KM).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, da mjenica nije sadržava sve potrebne dijelove, npr. ime i prezime apelanta već samo njegov potpis. Naveo je da je tužitelj označio u mjenici dospjelost mjeničnoga duga protivno ugovoru o kreditu i načelu savjesnosti i poštenja. Također, navodi kako smatra da je Viši privredni sud onemogućio učinkovito zastupanje i predlaganje dokaza, jer se spor vodio pred prvostupanjskim sudom kao obligacionopravni, a ne kao mjenični spor. Osim toga, naveo je i da osporava pravo tužitelja na ugovorenu i zakonsku zateznu kamatu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3678/21 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio