Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1729/20 (A. T.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o poklonu
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1729/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP 1729/20, rješavajući apelaciju Ante Tomića, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Tomića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 227424 16 Gž od 12. veljače 2020. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 227424 15 P od 10. ožujka 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Tomić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 14. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 227424 16 Gž od 12. veljače 2020. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 227424 15 P od 10. ožujka 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 227424 15 P od 10. ožujka 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi ugovor o poklonu uz pridržaj prava doživotnog uživanja, zaključen 18. travnja 1989. godine između poklonodavatelja I.T. (u daljnjem tekstu: poklonodavatelj) i tuženog S.T.1. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao poklonoprimatelja, u dijelu stavka I u kojem poklonodavatelj ostavlja na poklon tuženom određene nekretnine detaljnije označene u izreci presude, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama tuženi izbriše kao vlasnik spornih nekretnina. Također, navedenom odlukom apelant je obvezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu prigovorio dostavljenoj kopiji spornog ugovora o poklonu, navodeći da se radi o kopiji koja je nečitka te da se iz nje ne mogu utvrditi bitni elementi zaključenog ugovora o poklonu. Nakon toga, punomoćnik apelanta je dostavio prijedlog za osiguranje dokaza kojim je tražio da se tuženom naloži dostavljanje originalnog dokumenta ili notarski ovjerene kopije ugovora od tuženog, ali navedeni dokaz nije dostavljen. U svezi a time, Općinski sud je naveo da je imajući u vidu činjenicu prigovora punomoćnika tuženog, da se dostavljena kopija ugovora nije mogla cijeniti kao dokaz tijekom postupka, zaključio da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, odnosno činjenicu da je zaključen sporni ugovor o poklonu obzirom da je osporena kopija dostavljena od strane apelanta.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da sve i da se može smatrati da je apelant dostavio ugovor o poklonu, provedenim dokazima nije dokazano postojanje razloga za poništenje ugovora o poklonu. Naime, u navodima tužbe apelant je navodio činjenice koje su se odnosile na mane u pogledu volje strana za zaključenje ugovora, koji navodi ukazuju na elemente rušljivosti zaključenog ugovora o poklonu i poništenje ugovora, te u drugom dijelu navoda je isticao činjenice koje upućuju na eventualni tužbeni zahtjev koji se ticao opoziva ugovora o poklonu zbog povrede nužnog nasljednog dijela. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu apelant je tražio poništenje zaključenog ugovora o poklonu. Međutim, apelant tijekom postupka nije dokazao činjenicu zaključenja navedenog ugovora između tuženog i pravnog prednika stranaka, odnosno poklonodavatelja. Također, Općinski sud je naveo da iskazi apelanta i tuženog saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, kao i iskazi saslušanih svjedoka, nisu imali utjecaja na drugačiju odluku suda. Naime, ti svjedoci su se, a naročito apelant, u datim navodima izjašnjavali o činjenicama koje nisu bitne za predmetnu pravnu stvar, a tiču se smetanja posjeda, odnosno nemogućnosti prolaza putem. S druge strane tuženi i saslušani svjedoci N.Š, S.Š. kao i T.T. su se izjašnjavali na okolnosti eventualnih mana volje, a u vezi sa zaključenim ugovorom o poklonu, što je ostalo nedokazano u tijekom postupka. Svjedoci, M.T. i S.T.2 izjašnjavali su se o parcelama koje je pravni prednik stranaka poklonio svojoj djeci. U tom pogledu, Općinski sud je ukazao da sud u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije vezan za pravni osnov iz tužbe, međutim, apelant tijekom postupka nije dokazao niti jednu činjenicu na kojoj temelji tužbeni zahtjev niti u dijelu eventualne rušljivosti ugovora o poklonu, niti eventualnog opoziva ugovora o poklonu, obzirom da nije dokazana činjenica mana volje u pogledu zaključenja ugovora, povrede nužnog nasljednog dijela shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN). Ovo osobito i zbog činjenice da je prekinut ostavinski postupak iza poklonodavatelja, te zbog činjenice da postoji određen broj parcela koje su i danas upisane na njemu.
5. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je punomoćnik tuženog tijekom postupka istakao prigovor zastare sukladno odredbi članka 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), iz kojeg jasno proizlazi da pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od dana saznanja za rušljivost, a navedeno pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 227424 16 Gž od 12. veljače 2020. godine, žalbe apelanta i tuženog su odbijene kao neutemeljene i potvrđena je prvostupanjska presuda.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je prvenstveno u svezi sa zaključkom prvostupanjskog suda da sporni ugovor o poklonu nije mogao cijeniti jer je dostavljen u kopiji koja nije bila čitka, naveo da iz stanja spisa slijedi da je apelant na pripremnom ročištu od 10. srpnja 2015. godine dostavio sudu primjerak spornog ugovora o poklonu u fotokopiji koja, po viđenju Kantonalnog suda, nije nečitka, jer se iz nje može vidjeti sadržaj spornog ugovora. Osim toga, u konkretnom slučaju, punomoćnik apelanta je dostavio sudu podnesak koji je naslovljen kao „Prijedlog za osiguranje dokaza“ iznoseći da apelant ne posjeduje original ugovora o poklonu i da iz tog razloga nije u mogućnosti izvršiti notarsku ovjeru ovog dokaza, te je predložio da sud naloži tuženom da do održavanja glavne rasprave dostavi sudu na uvid originalni ili notarski ovjereni ugovor o poklonu o kojom prijedlogu sud tijekom prvostupanjskog postupka nije odlučio. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 134. stavak 1. ZPP propisano, da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda, dok je odredbom članka 135. stavak 1. ZPP propisano da kada se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da apelant utemeljeno u žalbi ističe da nije bilo mjesta ne vršenju uvida i ocjeni spornog ugovora o poklonu od strane suda, samo iz razloga što je punomoćnik tuženog dostavljenoj kopiji ugovora prigovorio kao nečitkoj, prije nego što sud odluči o prijedlogu apelanta za osiguranjem dokaza.
8. Kantonalni sud je dalje naveo da je, bez obzira na navedenu povredu odredaba parničnog postupka, koja u konačnom nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da, i u slučaju da je apelant dostavio sudu sporni ugovor o poklonu, provedenim dokazima nije dokazao postojanje razloga za poništenje osporenog ugovora, ni sa aspekta postojanja mane volje poklonodavatelja, a ni sa aspekata povrede nužnog nasljednog dijela. Naime, prvostupanjski sud je u razlozima svoje odluke, pravilno naveo da na temelju izvedenih dokaza, a koji se tiču iskaza apelanta i tuženog, kao parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, nije mogao utvrditi osnovanim postojanje mana volje na strani poklonodavatelja, a niti povrede nužnog nasljednog dijela apelanta. Ovo iz razloga šte se i sam apelant izjašnjavao o činjenicama koje se tiču smetanja posjeda i nemogućnosti prolaza pristupnim putem do njegovih parcela, dok su se tuženi i saslušani svjedoci N.Š., S.Š. i T.T. izjašnjavali na okolnosti eventualne mane volje (da je otac stranaka za života znao konzumirati alkohol), ali ne u svezi sa spornim ugovorom o poklonu. Također su se i svjedoci MT. i S.T.2 izjašnjavali o parcelama koje je ostavitelj stranaka poklanjao za života svojoj djeci (odnosno sinovima) iz kojih razloga je pravilno utvrđenje suda da apelant nije dokazao činjenicu postojanja manje volje ostavitelja prilikom zaključivanja spornog ugovora sa tuženim. Osim navedenog, Kantonalni sud je naveo sadržaj zakonske odredbe iz članka 117. ZOO prema kojoj pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine o dana saznanja za rušljivost ugovora, dok navedeno pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Prema tome, obzirom da iz sadržaja iskaza apelanta slijedi da je za sporni ugovor, koji je zaključen 18. travnja 1989. godine, apelant saznao kada je prije ostavinskog postupka bio u katastru 2012. godine, te da je tužbu sudu podnio 28. siječnja 2015. godine, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je apelant izgubio pravo zahtijevati poništenje spornog ugovora o poklonu zbog mana volje, jer su protekli i subjektivni i objektivni prekluzivni (a ne zastarni) rokovi propisani odredbom članka 117. ZOO.
9. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza pravilno prvostupanjski sud utvrdio da apelant nije dokazao da je raspolaganjem predmetnim nekretninama na temelju spornog ugovora o poklonu, u korist tuženog povrijeđen nužni nasljedni dio apelanta, koji na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZN iznosi jednu polovinu onog dijela koji bi mu pripadao po zakonskom redu iz odredbe članka 10. ZN. Naime, da bi nužni nasljednik dokazao da mu je raspolaganjem ugovorom o poklonu povrijeđen njegov nužni nasljedni dio, bilo je nužno izvesti dokaze na okolnosti utvrđivanja vrijednosti zaostavštine poklonodavatelja na način propisan odredbom članka 31. ZN, te nakon toga utvrditi koje osobe dolaze u konkretnom slučaju u obzir kao zakonski nasljednici, zatim koji su od tih zakonskih nasljednika nužni nasljednici, veličinu nužnog dijela svakog pojedinog nužnog nasljednika (a ne samo apelanta), u smislu odredbe članka 29. stavak 2. ZN, te nakon toga utvrditi je li ostavinska masa kojom ostavitelj (poklonodavatelj) za života nije raspolagao, dovoljna da se iz nje mogu podmiriti nužni nasljednici sa svojim nužnim nasljednim dijelom. Tek nakon toga je moguće utvrditi je li povrijeđen nužni nasljedni dio nasljednika koji se poziva na povredu, u kojem slučaju bi, imajući u vidu iz rokove propisane odredbom članka 44. ZN, imao ovlaštenje, da traži vraćanje poklona po redu kako je to propisano odredbom članka 41. ZN. U svezi sa navedenim, Kantonalni sud je kod činjenice da apelant na navedene okolnosti nije proveo dokaze, zaključio da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazao tvrdnju da mu je raspolaganjem predmetnim nekretninama povrijeđen nužni nasljedni dio. Naime, iz posjedovnih listova (detaljnije navedenih u obrazloženju presude) slijedi da se ostavitelj stranaka na određenim nekretninama još uvijek vodi kao isključivi posjednik, odnosno suposjednik sa odredim idealnim dijelom. Također, iz iskaza apelanta, datog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je razlog podnošenja predmetne tužbe činjenica što je tuženi predmetne nekretnine ogradio zbog čega je apelantu pristupni put ostao u širini od 3m, što mu je nedovoljno za prolaz teretnim vozilima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da prvostupanjski sud pravilno sud iznosi da okolnosti o kojima se apelant izjašnjavao čini razloge smetanje posjeda, a ne povrede nužnog nasljednog dijela. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti utemeljenim žalbeno ustrajavanje apelanta da mu je povrijeđen nužni nasljedni dio time što mu je uskraćen prilaz kući. Osim navedenog, ne može se prihvatiti ni stav apelanta da izjava tuženog na okolnosti načina dobivanja poklona apelanta i tuženog od strane poklonodavatelja ima smatrati odricanjem od zastarjelosti i da se ne radi o prekluzivnom roku, sa pozivom na odluku Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev. 502/89 od 26. svibnja 1987. godine. Iz tog razloga, pravilnim se pokazuje pozivanje suda na odredbu članka 123. ZPP, kada je utvrdio neutemeljenim tužbeni zahtjev apelanta.
10. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije točna, a time ni utemeljena tvrdnja apelanta da je tek u ostavinskom postupku saznao za sporni ugovor o poklonu, obzirom da je u svom iskazu naveo da je za ugovor saznao 2012. godine u katastru. Također, bez utjecaja na drugačije odlučivanje su apelantovi navodi da je predmetnu tužbu radi poništenja ugovora podnio na temelju upute ostavinskog suda u rješenju od 5. svibnja 2014. godine kojim je konstatirano da se neće raspravljati zaostavština iza poklonodavatelja, obzirom da se radi o prekluzivnom roku. Naime, rješenjem Općinskog suda od 5. svibnja 2014. godine konstatirano je da se neće raspravljati zaostavština iza preminulog poklonodavatelja, jer je apelant, koji je zajedno sa nasljednicom R.Š. pristupio na ostavinsku raspravu, izjavio da je ostavitelj za života raspolagao cjelokupnom svojom imovinom i to ugovorom o poklonu zaključenim dana 31. kolovoza 1988. godine sa njim, kao poklonoprimateljom i 18. travnja 1989. godine sa tuženim. U tom pogledu, Općinski sud istekao da je ugovor o poklonu od 18. travnja 1989. godine proveden u katastarskom operatu, taj sud je poučio apelanta da u parničnom postupku može tražiti poništenje spornog ugovora o poklonu i zahtijevati izdavanje privremene mjere osiguranja u cilju sprječavanja otuđenja spornih nekretnina.
11. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da se ne može se prihvatiti ni tvrdnja apelanta da je sud bio dužan po službenoj dužnosti odlučivati o ništavosti ugovora o poklonu, obzirom da sud na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti i da je apelant zahtjev za utvrđivanje ništavosti postavio u završnom izlaganju. Naime, točni su žalbeni navodi da sud na ništavost ugovora vodi računa po službenoj dužnosti, ali o ništavosti pravnog posla sud odlučuje u okviru tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je apelant tek u završnom izlaganju pored zahtjeva za poništenje spornog ugovora tražio da sud utvrdi i ništavost ovog ugovora zbog povrede prinudnih propisa, odnosno povrede odredbi ZN u odnosu na pravo apelanta na nužni nasjedni dio, te imajući u vidu da je svrha završnog izlaganja, u smislu odredbe članka 99. stavak 1. točka 6. ZPP, rezimiranje onoga što je izneseno tijekom rasprave, a ne preinačenje tužbenog zahtjeva koje se može izvršiti do određene faze sudskog postupka, to se neutemeljenim pokazuju i apelantovi navodi da je sud trebao odlučiti i o ništavosti spornog ugovora o poklonu.
Apelacijski navodi
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju.
13. Obrazlažući apelacijske navode, apelant najprije ističe je tijekom postupka tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio iz razloga što mu je uskraćen prilaz kući zbog nedovoljne širine puta jer njegovoj kući nije moguće prići teretnim vozilom, pa je bilo potrebno da dobije širinu od pola metra unutar spornog poklona koji je dobio tuženi. Dalje, apelant tvrdi da je tek tijekom ostavinske rasprave saznao za okolnost poklona spornih nekretnina tuženom, te je apelant predmetnu tužbu zasnovao uputi Općinskog suda da privatnom tužbom može tražiti poništenje spornog ugovora o poklonu i zahtijevati izdavanje privremene mjere osiguranja u cilju sprečavanja otuđenja predmetnih nekretnina. Dalje, apelant ističe da Zakon o nasljeđivanju u više odredbi definira nužni nasljedni dio kao prinudni propis, te da je apelant na temelju toga tražio da sud utvrdi ništavost ugovora zbog povrede prinudnih propisa. Prema tome, apelant smatra da u situaciji kada je nesporno uzurpiran nužni nasljedni dio apelanta i kada se apelant pozvao na ništavost ugovora sud je po službenoj dužnosti bio dužan odrediti se prema ništavosti ugovora nezavisno od činjenice da je apelant u određenom stadiju postupka isticao i rušljivost ugovora. Također, apelant tvrdi da je na ročištu za glavnu raspravu jasno na zapisnik istakao zahtjev da sud utvrdi i ništavost spornog ugovora, a sud se uopće nije odredio u vezi sa tim postavljenim zahtjevom. Pri tome apelant ističe da u predloženom petitu tužbenog zahtjeva nije ni isticao da traži poništenje ugovora zbog rušljivosti, što je obvezivalo sud da se odredi i po osnovu zahtjeva za poništenje ugovora temeljem ništavosti.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redoviti sudovi odlučivali od njegovom tužbenom zahtjevu za poništenjem spornog ugovora o poklonu i brisanju upisa prava vlasništva iz zemljišne knjige. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, u načelu, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
19. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi polazeći od sadržaja apelantovog tužbenog zahtjeva (kojeg je kako sam tvrdi temeljio na tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio zbog nedovoljne širine puta) te sadržaja provedenih dokaza, dali jasna i detaljna obrazloženja kada su zaključili da apelant nije dokazao niti jednu činjenicu na kojoj temelji tužbeni zahtjev niti u dijelu eventualne rušljivosti ugovora o poklonu, niti eventualnog opoziva ugovora o poklonu, obzirom da nije dokazana činjenica mana volje u pogledu zaključenja ugovora niti povrede nužnog nasljednog dijela. Pri tome, glede apelantovih tvrdnji da su redoviti sudovi propustili razmotriti njegove navode o ništavosti spornog ugovora, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja u spisu jasno proizlazi da je apelant tužbom tražio poništenje spornog ugovora, a ne utvrđenje njegove ništavosti, pa se u tom pogledu ukazuju kao paušalne njegove tvrdnje da u tužbenom zahtjevu nije isticao da traži poništenje ugovora zbog rušljivosti, i da je to obvezivalo sud da se odredi i po osnovu zahtjeva za poništenje ugovora temeljem ništavosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant i tvrdnje o navodnoj ništavosti spornog ugovora o poklonu temelji na povredi njegovog nužnog nasljednog dijela, za što, kako to proizlazi iz jasnih obrazloženja redovitih sudova a naročito Kantonalnog suda (kako je prikazano u točki 9. ove odluke) nije dostavio bilo kakve dokaze. Također, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost u postupanju ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da je tužbu podnio na temelju upute Općinskog suda iz ostavinskog postupka, obzirom da ta uputa ne znači da apelant nije morao za njeno podnošenje poštovati sve uvjete u pogledu prekluzivnih rokova, kako to apelant nastoji prikazati.
20. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić