Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2183/20 (Općina Kakanj i Ć. D.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 231
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2183/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2183/20, rješavajući apelacije Općine Kakanj i Ćamila Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 040447 20 GŽ2 od 18. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0P 040447 19 P2 od 21. novembra 2019. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ćamila Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 040447 20 Rev od 8. jula 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik općinski pravobranitelj Vesna Ajanović, podnijela je 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 040447 20 Gž 2 od 18. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 040447 19 P2 od 21. novembra 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 2183/20.
2. Ćamil Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 4. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 040447 20 Rev od 8. jula 2021. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 3828/21. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 2183/20 i AP 3828/21 odnose na isti postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2183/20.
4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, apelantice i apelanta zatraženo je u periodu od 11. novembra do 7. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i apelanti dostavili su odgovore na apelacije u razdoblju od 15. novembra do 15. decembra 2021. godine.
6. Apelantici i apelantu su 4. i 14. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.
7. Apelantica i apelant su izjašnjenja na odgovore dostavili 20. i 26. januara 2022. godine. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
9. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 040447 19 P2 od 21. novembra 2019. godine obavezana je apelantica da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 18.720,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. maja 2017. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.007,50 KM (stav 1), dok je preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 59.756,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom i za iznos troškova parničnog postupka (stav 2).
10. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu od apelanticinog nadležnog organa tokom 1982. godine izdata urbanistička saglasnost za stambeni objekt (8x9 m, bez utvrđene spratnosti na udaljenosti od puta 5 m) i odobrenje za građenje. Donošenju navedenih akata nije prethodilo geotehničko ispitivanje tla. Apelant je izgradio veći objekt od dopuštenog (10,40 x 9,35 m, prizemlje i sprat) bez građevinskog nadzora prema propisanim građevinskim normativima i standardima i nema upotrebnu dozvolu, što je utvrđeno vještačenjem po vještaku građevinske struke. Provedenim vještačenjem po vještaku iz geološke oblasti utvrđeno je da na predmetnom mikrolokalitetu nema nagnutih stabala tzv. „pijanog“ voća, što bi ukazivalo na eventualno postojanje klizišta. Objekt je izgrađen između dva stabilna geomorfološka praga od krečnjačkih stijena, ne postoji aktivirano klizište, teren je bio stabilan i u vrijeme izdavanja urbanističke suglasnosti. Također, vještak je naveo da su oštećenja i pukotine na objektu nastale kao posljedica egzogenih faktora kao što je nesolidna gradnja, temeljenje bez armiranja pri betoniranju, izgradnja bez horizontalnih i vertikalnih serklaža. Uzrok pukotina je neravnomjerno slijeganje povremeno vodozasićenih stijena koje izgrađuju podtemeljno tlo, a najveći utjecaj imao je nekontrolirani tok oborinskih i izuzetno povećanje razine podzemnih voda uslijed enormnih kišnih padavina u maju 2014. godine. Navedene nekontrolirane infiltracije oborinskih voda u stijene podtemeljnog tla su za posljedicu imale podizanje nivoa podzemnih voda i znatnu promjenu i slabljenje geomehaničkih parametara glinovitih stijena podtemeljnog tla (naročito kohezije i ugla unutrašnjeg trenja), što je i dovelo do različitog i neravnomjernog slijeganja tla opterećenog izgrađenim objektom, a time i do nastanka i širenja utvrđenih oštećenja i pukotina na apelantovom objektu. Osim toga, geološka građa predmetnog terena, a naročito geomehanički parametri i inženjersko-geološke karakteristike tla na kojem su izgrađeni stambeni objekti u selu Brnjic, na kojem terenu je izgrađen i apelantov stambeni objekt, uglavnom su uvjetno povoljne do nepovoljne. Zbog toga se, prema nalazu i mišljenju vještaka geološke struke, pri izdavanju zakonom predviđene dokumentacije o građenju, u urbanističko-tehničkim uvjetima, obavezno moralo propisati i zahtijevati armirano-betonsko temeljenje i konstrukcijsko ukrućenje objekata, koji se grade na takvim terenima, što u predmetnom slučaju nije urađeno.
11. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je apelant osnov tužbenog zahtjeva tijekom postupka zasnivao na tvrdnji da mu je izdato rješenje o urbanističkoj saglasnosti i građevinska dozvola za izgradnju stambenog objekata, a da nije izvršeno inženjerijsko-geološko istraživanje tla, iz čega proizlazi da se odlučna činjenica koja je trebala biti dokazana u ovom postupku odnosila na nezakonitost rada općinskog organa nadležnog za poslove urbanizma prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za izgradnju apelantovog stambenog objekta. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je, polazeći od nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, zaključio da se pri određivanju urbanističko-tehničkih uvjeta kod izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti i dozvole za izgradnju zahtijevalo propisivanje i poduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla, njegove nosivosti i stabilnosti. Također, bez obzira na postojanje ili nepostojanje zakonske obaveze pri građenju predmetnog stambenog objekta, smatra se da pri izdavanju odgovarajuće, Zakonom o građenju predviđene dokumentacije za izgradnju, odnosno pri svakoj izgradnji stambenih objekata trebaju i moraju propisati i zahtijevati posebni uvjeti za temeljenje, odnosno obavezno armirano-betonsko temeljenje i konstrukcijsko ukrućenje objekta, bez obzira na sastav podtemeljnog tla. Prema ocjeni Općinskog suda, navedeno je apelantica morala uraditi iz razloga što, kako je to vještak naveo, na tom lokalitetu dolazi do nekontrolirane infiltracije oborinskih voda u stijene podtemeljnog tla, a što je i dovelo do različitog i neravnomjernog slijeganja tla opterećenog izgrađenim objektom, a time i do nastanka i širenja utvrđenih oštećenja i pukotina na apelantovom objektu.
12. U skladu s tim, Općinski sud je istakao da je, prema ocjeni tog suda, postojao propust apelanticinog nadležnog upravnog organa u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, odnosno u postupku izdavanja odobrenja za gradnju na predmetnoj lokaciji pri činjenici da je propušteno da se prethodno zatraži poduzimanje istraživačkih radova radi određivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti na lokalitetu gdje se nalazi apelantova parcela, od kojih utvrđenja bi uopće zavisili uvjeti gradnje stambenog objekta na ovoj lokaciji jer od utvrđenja ovih činjenica upravo bi zavisilo donošenje odluke o tome da li se uopće može graditi. U vezi s tim, Općinski sud je naveo sadržaj odredbi čl. 4, 5, 61–64. Zakona o prostornom uređenju (u daljnjem tekstu: ZPU), pri čemu je istakao da u konkretnom slučaju, izdavanjem odobrenja za građenje nadležni organ uprave garantira sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji, pa propust nadležnog organa uprave da u postupku izdavanja navedenog odobrenja zatraži poduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da je isti stav izražen i u presudama Vrhovnog suda br. 36 0 P 024291 15 Rev od 29. marta 2018. godine i broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je geološka građa predmetnog terena, a naročito geomehanički parametri i inženjersko-geološke karakteristike tla na kojem su izgrađeni stambeni objekti u selu Brnjic, na kojem terenu je izgrađen i apelantov stambeni objekt, uglavnom uvjetno povoljna do nepovoljna, te se zbog toga pri izdavanju zakonom predviđene dokumentacije o građenju, u urbanističko-tehničkim uvjetima, obavezno mora propisati i zahtijevati armirano-betonsko (AB) temeljenje i konstrukcijsko ukrućenje objekata, koji se grade na takvim terenima, što u predmetnom slučaju nije urađeno.
13. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelanticin prigovor da je u vrijeme izdavanja građevinske dozvole područje na kojem je sagrađen apelantov objekt utvrđeno kao urbano područje u kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta zbog čega nije bila predviđena obaveza pribavljanja elaborata o geološkom i geomehaničkom ispitivanju lokacije u potpunosti irelevantan za pravilno rješenje nakon što su apelantu izdata odobrenja za građenje, odnosno u konkretnom rješenje o odobrenju izgradnje od 13. marta 1981. godine i rješenje o urbanističkoj suglasnosti od 16. februara 1981. godine, odnosno nakon što je apelantu rješenjem nadležnog organa izdata građevinska dozvola za izgradnju stambenog objekta. Naime, te apelanticine tvrdnje nemaju važnost jer se apelantova obaveza u smislu odredbe iz člana 131. ZPU-a sastojala samo u tome da nadležnom organu, odnosno Općinskoj upravi za imovinske poslove podnese propisani zahtjev u skladu sa čl. 132. i 133. ZPU-a, odnosno da u svrhu pripreme urbanističke dokumentacije dostavi dokaz o vlasništvu i uplati naknadu općini. Dakle, apelantica je bila dužna da u svrhu pribavljanja svih potrebnih saglasnosti i uvjeta iz čl. 124. i 144. ZPU-a provede sve potrebne radnje na okolnosti građevinsko-tehničkih uvjeta i uvjeta u odnosu na gradilište. Također, Općinski sud je zaključio da ni prigovor ni apelanticino pozivanje na prostorni plan sačinjen od u to vrijeme Urbanističkog zavoda SRBiH, što je apelantica isticala u smislu oslobađanja od odgovornosti, nije od utjecaja na drugačije rješenje ovoga spora jer eventualno postojanje propusta prostornog plana ne može biti od utjecaja na ostvarenje apelantovog prava na naknadu štete u odnosu na apelanticu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanticin doprinos nastanku štete iznosi 50%.
14. Dalje, Općinski sud je naveo da je i apelant doprinio nastanku štete. U tom pogledu, Općinski sud je citirao odredbe člana 192. st. 1. i 2. ZOO-a kojima je propisan doprinos oštećenog nastanku štete. Zatim je istakao da podijeljena odgovornost za štetu postoji onda kada je oštećeni doprinio prouzrokovanju štete, čiji doprinos sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Kod podijeljene odgovornosti ponašanje oštećenog koje se uzima u obzir prilikom odmjeravanja naknade štete sastoji se u omogućavanju štetniku da prouzrokuje štetu. Oštećeni može nekom svojom radnjom, odnosno propuštanjem omogućiti štetniku da štetu prouzrokuje ili stvoriti povoljne uvjete za to. Presudom kojom se odlučuje o podijeljenoj odgovornosti mora se kvantitativno utvrditi učešće stranaka u prouzrokovanju štete, da bi se srazmjerno tome snizila naknada. U konkretnom slučaju nesporna je činjenica da apelant nije prijavio početak radova, da nije bilo nadzora, da nije vršeno iskolačivanje objekta u prisustvu apelanticinih organa, te da nije podnio zahtjev za tehnički prijem objekta i izdavanje upotrebne dozvole. Vještak građevinske struke je naveo da, prema podacima apelanticine Službe za privredu, urbanizam i zaštitu okoline, obaveze investitora – apelanta iz tačaka II, III i IV rješenja o odobrenju za građenje nisu ispunjene, odnosno nije bilo prijave početka radova, iskoličenja objekta i prijema temeljne jame od nadležnog organa. Nema podataka (skica, projekat, iskoličenja, zapisnik službenog lica ili slično) niti o izgrađenoj septičkoj jami za potrebe stambenog objekta. Za izgrađeni objekt, koji je različitih dimenzija u odnosu na navedene dimenzije prema izdanim rješenjima, nema nikakve tehničke dokumentacije. Objekt je urađen različitih dimenzija u odnosu na dobiveno odobrenje za gradnju i definirane urbanističko-tehničke uvjete, moguće da je urađen na drugoj lokaciji u odnosu na predočene dokumente jer se podaci o površinama i vlasništvu – posjedu ne slažu ili su popuno neuređeni. Prema tome, apelant nije mogao dobiti odobrenje za upotrebu prema raspoloživoj dokumentaciji i stanju na terenu. Dijagonalne pukotine u zidovima donje i bočne fasade koje se pojavljuju i s unutrašnje strane s pojavom horizontalnih pukotina u istim zidovima posljedica su nekvalitetne veze horizontalnih i vertikalnih serklaža, odnosno uvezanost zidanih zidova i horizontalne konstrukcije nije urađena na odgovarajući način. Apelant je vještaku izjavio da je stropna konstrukcija urađena dijelom drvenim gredama, a dijelom montažnim gredicama. Ukoliko je rađeno na takav način, vještak smatra da je moguće da su veze za osiguranje jedinstva i krutosti stropa urađene loše ili nekompletno. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantov doprinos nastanku štete iznosi 50 %.
15. U vezi s visinom naknade, Općinski sud je naveo da je visina štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je imao u vidu procijenjenu vrijednost objekta dimenzija 8 x 9 m za koji je izdato odobrenje za građenje, umanjenu za amortizaciju i iskoristivi materijal na iznosila 37.440,00 KM. Kako je prethodno utvrdio jednak doprinos stranaka nastanku štete, apelantu je dosuđen iznos od 18.720,00 KM, što je srazmjerno utvrđenom doprinosu nastanku štete.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 040447 20 Gž 2 od 18. maja 2020. godine žalbe apelanta i apelantice su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.
17. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neosnovani žalbeni prigovori koji se odnose na ocjenu provedenih dokaza, odnosno utvrđenje prvostepenog suda o podijeljenoj odgovornosti za nastalu štetu. Naime, u konkretnom slučaju apelantica i apelant nisu zadovoljni utvrđenjem da su podjednako odgovorni za štetu jer smatraju da nema njihove odgovornosti, već da je odgovornost u cijelosti na suprotnoj strani. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da izdavanju saglasnosti i odobrenja apelantu za izgradnju predmetnog objekta od apelanticinog nadležnog organa nisu prethodila, prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke (u prvostepenoj i revizijskoj odluci je navedeno geološke), obligatorna izviđanja i utvrđenja na licu mjesta, odnosno da apelantica nije dokazala suprotno. I bez navedenog apelanticin nadležni organ izdaje apelantu saglasnost i odobrenje za izgradnju uz uvjet da objekt bude lociran na mjestu na kojem je i izgrađen. Apelant je poštovao uvjet koji mu je u saglasnosti postavljen u pogledu lokacije objekta i upravo na toj lokaciji, koju je utvrdio apelanticin nadležni organ, dolazi do promjena koje je u svom nalazu detaljno opisao vještak, a uzrok su nastanka oštećenja na apelantovom objektu. Prvostepeni sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao objektivan i stručan, nakon što je apelantu i apelantici omogućeno da vještaku postavljaju pitanja i na nalaz stavljaju primjedbe, na koje su od vještaka dobili stručne odgovore i objašnjenja. Uz navedeno vještak je odgovarao i na pitanja suda, što proizlazi iz stanja spisa (zapisnik o glavnoj raspravi na kojoj je proveden ovaj dokaz) i tek nakon opisanog prvostepeni sud je dao svoju ocjenu o prihvatanju navedenog dokaza.
18. Kantonalni sud je dalje naveo da se isti zaključak odnosi i na utvrđenje prvostepenog suda o apelantovom doprinosu, koje je u pretežnom dijelu temeljeno na građevinskom vještačenju. I taj nalaz je prvostepeni sud prihvatio kao objektivan i stručan, a iz njega slijedi da se apelant nije u cijelosti pridržavao zahtjeva koji su traženi odobrenjem apelanticinog nadležnog organa za izgradnju predmetnog objekta, sve kako je utvrdio vještak građevinske struke. Također, Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi apelantice i apelanta u pogledu visine štete i doprinosa nastaloj šteti, te je istakao da je za sve odluke po zahtjevima i prigovorima stranaka prvostepeni sud u osporenoj presudi naveo jasne i dostatne razloge, koje taj sud cijeni pravilnim, pa je to razlog da ih nije potrebno ponavljati. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi apelantice i apelanta nisu od značaja za ishod spornog odnosa i žalbenog postupka, zbog čega ih taj sud, u skladu sa odredbama iz člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije posebno cijenio.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 040447 20 Rev od 8. jula 2021. godine odbijena je apelantova revizija.
20. Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor o apelanticinoj isključivoj odgovornosti navodima da je osnovni uzrok štete propust apelanticinih organa da izvrši geotehnička ispitivanja tla pri davanju urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetnog objekta, kao i da vrši nadzor gradnje u pogledu pridržavanja uvjeta iz odobrenja za gradnju, pa smatra da nema mjesta primjeni odredbe člana 192. ZOO-a za apelantov doprinos predmetnoj šteti od 50 %. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili odredbu člana 192. ZOO-a kada su zaključili da je apelant kao oštećeni doprinio 50 % da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila. Ovo, imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja, da nekretnina na kojoj je apelant dobio urbanističku saglasnost nije u zoni klizišta što bi vodilo apelanticinoj obavezi iz Zakona o prostornom uređenju za geotehničkim ispitivanjem tla, da teren na kojem je izgrađen objekt je uvjetno povoljan do nepovoljan, da apelant nije u cijelosti postupio u skladu sa datim urbanističkim uvjetima i odobrenjem za gradnju, a morao je, već je objekt izgradio ne samo većih gabarita nego i na sprat bez tehničke dokumentacije. Pri tome, utvrđen je niz nedostataka u kvaliteti gradnje objekta (bez armirano-betonskog temeljenja, neuvezanost zidova i horizontalne konstrukcije, stropna konstrukcije – pola tzv. sigma montažna ploča, pola drvene grede), pa ni dobrim održavanjem objekta apelant nije uspio onemogućiti da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila.
21. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da stavovi iz osporene odluke nisu podudarni sa zauzetim shvatanjem u identičnom činjeničnom i pravnom osnovu iz ranijih presuda Vrhovnog suda, i to broj 36 0P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine navodima da uopće nije prihvaćen prigovor doprinosa oštećenog šteti (u povodu te presude donijeta Odluka Ustavnog suda broj AP 3636/18 od 23. juna 2018. godine); te u Presudi broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine navodima da je određen niži doprinos oštećenog šteti od 20 %. Međutim, u navedenim revizionim presudama ne radi se o identičnom ili sličnom činjeničnom stanju kao što je u ovoj parnici. Naime, za razliku od konkretne parnice, u slučaju Presude broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine radilo se o gradnji stambenog objekta u zoni umirenog klizišta, šteta je nastala zbog aktiviranja klizišta, a apelantica nije dokazala da je zemljište za koje je izdata urbanistička saglasnost bilo kategorizirano kao „urbano područje na kojem nisu evidentirane promjene u vidu erozije ili klizišta“. U drugom spomenutom predmetu, odnosno u slučaju Presude ovog suda broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine radilo se o uvjetno stabilnom terenu za građenje, ali razlike od konkretnog postupka bile su u manjem obimu odstupanja u odnosu na izdato odobrenje za gradnju objekta (odobreno 8 x 7, spratnosti P+l; izgrađeno 8,60 x 11,50 m). Vrhovni sud je istakao i da je u konkretnoj parnici u vezi s apelantovim odstupanjem od građevinske dozvole vještak izjavio: „Moguće je, dakle, da je objekt bio izgrađen prema građevinskoj dozvoli i prizeman, da ovakve posljedice ne bi bile”. Također, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova je apelantov prigovor da pobijana presuda sadrži različit pravni stav od već zauzetog u ranijim presudama ovog suda u identičnom činjeničnom i pravnom osnovu, i to broj 070-0 Rev-001558 od 30. marta 2010. godine i broj 070-0 Rev-001482 od 28. januara 2010. godine. Navedene presude su zasnovane na drugačijem činjeničnom i pravnom stanju (radilo se o bespravnoj gradnji na lokaciji za koju općina zna da je u zoni umirenog klizišta). Protivno apelantovom pravnom rezoniranju u okolnostima predmetnog slučaja, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je u odbijajućem dijelu potvrdio prvostepenu presudu za odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 59.756,57 KM. Za odluku o neosnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su dali jasne i potpune razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija Navodi iz apelacije broj AP 2183/20
22. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Apelantica smatra da je osporenom presudom očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo i da joj je povrijeđena pravna sigurnost. U vezi s tim, apelantica najprije smatra da je osporena odluka suprotna praksi Vrhovnog suda iz odluka broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine, broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. jula 2019. godine i broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine, te ističe da je na te odluke ukazivala u žalbi protiv prvostepene presude, ali Kantonalni sud nije obrazložio zbog čega ne prihvata apelantovu žalbu u tom pogledu. Dalje, apelantica smatra da do štete na apelantovom objektu nije došlo zbog apelanticinog propusta u radu, već zbog propusta u građenju objekta i nepostupanja prema rješenju o odobrenju izgradnje jer je vještak građevinske struke naveo da do štete ne bi došlo da je objekt izgrađen prema građevinskoj dozvoli i prizeman, kakav je apelant trebao graditi prema rješenjima koje je izdala apelantica. Imajući u vidu navedeno, apelantica navodi da nema uzročno-posljedične veze između njezinih radnji i štete na apelantovom objektu jer je Prostorni plan radio Urbanistički zavod, a ni prema nalazu i mišljenju vještaka geološke struke ni u vrijeme gradnje niti danas nema klizišta na apelantovoj parceli. Također, apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da je ona odgovorna bez obzira je li njezina obaveza armirano-betonskog temeljenja ili ispitivanja geološkog sastava tla zakonom utvrđena. U tom pogledu, apelantica smatra da sud nije mogao, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka geološke struke, kod nepostojanja zakonskih propisa utvrditi apelanticinu odgovornost da izvrši istraživanja tla jer je, u skladu sa članom 2. ZPP-a, propisano da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka. Naime, zakonom nije utvrđena apelanticina obaveza da prije izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za svaku lokaciju izvrši geološko ispitivanje tla, ali sud nasuprot tome daje mišljenje koje očigledno nije zasnovano na zakonu. S obzirom na to da se presuda zasniva na utvrđenju apelanticine odgovornosti po članu 172. ZOO-a i naknadi štete koju apelantica mora isplatiti apelantu bez obzira na to postoji li pravni osnov propisan materijalnim pravom, to proizlazi da je osporena odluka zasnovana na očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
Navodi iz apelacije broj AP 3828/21
24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu njegovog doprinosa šteti u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, apelant tvrdi da se odluka Vrhovnog suda i nižestepenih sudova zasniva na pogrešnoj ocjeni nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke jer razlozi kojim su se rukovodili sudovi nisu bili odlučujući za nastanak štete u obimu i visini koja je nastala apelantu. Prema apelantovim tvrdnjama, propusti koji se stavljaju njemu na teret nisu propusti koji bi spriječili nastanak štete jer bi šteta zbog apelanticinog propusta svakako nastala, apelant bi ostao bez objekta, bez doma. Prema tome, apelant smatra da su njegovi propusti nastali kao posljedica apelanticine odgovornosti koja je samo izdala rješenja i odobrenje za gradnju, a nije pratila tok gradnje, odnosno postupa li apelant po rješenjima ili ne, a da je apelantica izvršavala svoju obavezu nikada ne bi došlo do apelantovog propusta jer to apelantica ne bi dopustila, ali i u tom slučaju bi šteta nastala jer je osnovni uzročnik nastanka štete u tlu na kojem je dozvoljena gradnja. Navodeći da se radi o apelanticinoj isključivoj odgovornosti, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj primjeni odredbe člana 192. ZOO-a jer se navedena zakonska odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Pored navedenog, apelant je ukazao na odluke Vrhovnog suda koje je navodio i u reviziji (presude Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-09- 001482 od 28. januara 2010. godine; broj 070-0-Rev-08-001558 od 30. marta2010. godine, 36 0 P 029268 1 7 Rev 2 od 22. marta 2018. godine; broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine), te smatra da je Vrhovni sud odstupio od tih stavova koji su prihvaćeni i u praksi Ustavnog suda (AP 3636/18), pri čemu je paušalno naveo da se ne radi o istim predmetima, a sve bez adekvatnog obrazloženja, zbog čega smatra da je takvo postupanje dovelo do povrede prava na pravično suđenje na apelantovu štetu i do stvaranja pravne nesigurnosti i kršenja vladavine prava.
26. U vezi s navodima o povredi prava na dom, apelant tvrdi da je ostao bez svog doma, a da je osporenim odlukama ostao bez adekvatne naknade za gubitak doma i mogućnosti da se osigura drugi dom jer se iznosom koji je dosuđen šteta ne može nadoknaditi. Naposljetku, u vezi s navodima o povredi prava na imovinu, apelant tvrdi da mu je kao vlasniku stambenog objekta koji je uništen uskraćeno mirno uživanja navedene imovine, u obimu koji je imao prije nastanka štete koja je nastala apelanticinim propustima, te bi taj vid zaštite bio ostvariv sudskom zaštitom isplatom novčanog iznosa za gradnju novog objekta, ali je u tome onemogućen zbog povrede prava na imovinu.
b)Odgovori na apelacije
27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelantove navode istakao da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude, te da, suprotno apelantovom stanovištu, prilikom donošenja te odluke nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.
28. Kantonalni sud je istakao da je za svoju odluku naveo činjeničnu i pravnu argumentaciju uključivo i za onu koja se u apelacijama ponavlja, te zbog toga ostaje pri tim razlozima. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da nije povrijedio prava na koja se apelantica i apelant pozivaju.
29. Općinski sud je naveo da su razlozi za donošenje odluke tog suda navedeni u obrazloženju prvostepene presude koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.
30. Apelant je u odgovoru na apelanticine navode naveo da se apelacija sadržajno iscrpljuje u ponavljanju činjeničnih navoda, iscrpnoj subjektivnoj ocjeni pojedinih dokaza provedenih u postupku – nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, citiranju izjava vještaka sa glavne rasprave, citiranju i tumačenju zakonskih propisa ZPU-a i ZOO-a, uz isticanje prigovora na koje su sudovi u osporenim presudama dali obrazloženje, dok se gotovo niti u jednom dijelu konkretno ne navodi u čemu se ogledaju povrede apelanticinih prava koje su navodno načinjene. Također, apelant je ukazao na praksu Vrhovnog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima, te je istakao da nije osnovan prigovor pasivne legitimacije i da su sudovi u odlukama koje se osporavaju apelacijom dali valjane i obrazložene razloge koji nisu doveli do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
31. Apelantica je u odgovoru na apelantove navode navela da je apelacija neosnovana jer su u presudi Vrhovnog suda na koju je apelant podnio apelaciju navedeni svi razlozi zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen. Apelantica smatra da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer se zasniva na činjeničnim navodima da je na mjestu gdje je sagrađena apelantova kuća došlo do pokretanja terena i klizišta, da je pokretanje terena i dalje aktivno, a u postupku je od svih sudova utvrđeno da pokretanja terena nema i to je vještak geološke struke ustanovio i u osnovnom i u dopunskom nalazu, a vještak građevinske struke je jasno izjavio na zapisnik da do štete ne bi uopće došlo da je apelant gradio objekt prema urbanističkoj saglasnosti. Prema tome, apelantica smatra da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i apelanticinog propusta u radu, te predlaže da Ustavni sud apelantovu apelaciju odbije kao neosnovanu.
c)Izjašnjenje na odgovore na apelacije
32. Apelantica je u izjašnjenju na navode iz odgovora na apelaciju navela da je izjašnjenje Općinskog suda netačno jer apelantica nije uložila reviziju, jer to ne dozvoljava ZPP zbog imovinskog cenzusa s obzirom na dosuđeni dio. Također, apelantica je navela da apelant nije dokazao da je tlo na kojem je dobio odobrenje za gradnju u zaštitnoj zoni pa čak ni da je trebalo biti.
33. Apelant je u izjašnjenju naveo da apelantica u odgovoru ustrajava na činjeničnim prigovorima koji nisu niti mogu biti predmet apelacionog postupka, potpuno zanemarujući apelantove navode o ukazanim povredama, zbog čega smatra da navodi iz odgovora nisu doveli u pitanje odlučna činjenična utvrđenja, materijalnu osnovanost i jasne povrede ljudskih prava na koje je ukazano u apelaciji. U vezi s odgovorima na apelaciju redovnih sudova, apelant je istakao da ti odgovori nisu obrazloženi, te se na njih ne može dati izjašnjenje, zbog čega nisu dovoljni kako bi se njima doveli u sumnju apelacioni navodi.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 2.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
Podeljena odgovornost Član 192.
(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.
(2) Kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.
36. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 21/81, 34/86, 2/87 – ispravka i 5/87 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi
1. Izgradnja i uređenje prostora Član 4. stav 1. tač. a) i e) i stav 2.
U svrhu planske izgradnje naselja, stvaranja i održavanja povoljnijih uslova za život, rad i odmor čovjeka i dugoročnog upravljanja prirodnim dobrima, u prostoru se utvrđuje:
a) građevinsko zemljište,
e) zaštićena i rekreaciona područja, Građevinsko zemljište utvrđuje se zakonom i planom i mora biti ograničeno od zemljišta koja to nisu a u skladu sa budućim urbanim i privrednim razvojem i trajnim očuvanjem uslova čovjekove sredine.
Član 5. stav 1.
Građenje naselja i građevina može se vršiti samo na građevinskom zemljištu.
4. Zaštita tla i ugroženih područja Član 61.
Radi održavanja najvrednijih namjena zemljišta sa stanovišta ekološke ravnoteže i uređenja sredine, zaštićuju se, uređuju i kontrolirano koriste:
[…]
- područja ugrožena erozijom i bujicama,
- ostala ugrožena tla (kras, plavna i močvarna područja, degradirane šume, zemljišta i slično),
- područja odnosno tla koja su u opasnosti da postanu ugrožena ili kojima je potrebna posebna zaštita.
Član 62.
Mjere zaštite, uređenja i korišćenja područja i vrijednosti iz prethodnog člana utvrđuju se odgovarajućim propisima, planom, vodoprivrednom i šumsko-privrednom osnovom, planom korišćenja poljoprivrednog zemljišta. Ova područja unose se u odgovarajući plan.
Član 63. st. 1. i 2.
Planom se utvrđuju zaštitne zone i odgovarajuće mjere zaštite odnosno asanacije. Zaštitne zone uspostavljaju se naročito:
- na strmim obroncima, klizištima i vododerinama, na gornjoj granici vegetacije šumskog pojasa i drugim ekstremnim staništima, gdje je potrebno posebnim mjerama uzgoja i korišćenja spriječiti ili zaustaviti pojave degradacije tla i biljnog pokrova ili unaprijediti razvoj biljnog pokrova,
- kao zone koje štite poljoprivredno ili drugo zemljište, erodirana područja, obale vodotokova, dijelove vodnih slivova i druge površine od dejstva erozije i vjetrova.
Član 64. st. 1. – 4.
Na zaštitnoj zona zabranjena je svaka izgradnja ako planom nije drukčije određeno.
Izgradnja u zaštitnoj zoni može se planom predvidjeti ili izgradnju može izuzetno odobriti nadležni republički organ uprave ako plan nije donesen, pod ustavom da služi svrsi zaštite ili opštem interesu (objekti javne namjene, infrastrukture i slično).
Ukoliko u zaštitnoj zoni postoje objekti ili su izvršeni radovi, suprotni svrsi zbog koje je zona uspostavljena, na njih se odnosi režim zabrane građenja.
Objekti izgrađeni u zaštićenoj zoni čije postojanje onemogućuje odnosno ugrožava svrhu zbog koje je zona uspostavljena, ukloniće se u roku utvrđenim planom odnosno rješenjem nadležnog organa.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Kantonalnog suda, a apelant presudu Vrhovnog suda, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantica presudu Kantonalnog suda primila 10. juna 2020. godine, a da je apelaciju podnijela 29. juna 2020. godine, te da je apelant presudu Vrhovnog suda primio 16. septembra 2021. godine, a da je apelaciju podnio 4. novembra 2021. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neosnovane.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
41. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će i apelanticine navode ispitati u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
1. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
45. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po apelantovoj tužbi protiv apelantice za naknadu materijalne štete zbog uništenja njegovog stambenog objekta, pa apelant i apelantica u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelant i iz člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
46. U pogledu navoda apelanata, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
48. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
49. Dovodeći u vezu navedene stavove s apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu u kojem su utvrdili podijeljenu odgovornost apelantice i apelanta za štetu na spornom objektu dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući tvrdnje apelantice i apelanta kojima osporavaju utvrđenja redovnih sudova o njihovom doprinosu nastaloj šteti, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, polazeći od nalaza i mišljenja vještaka geološke i građevinske struke koje su doveli u vezu sa odredbama ZPU-a i ZOO-a, na jasan i nedvosmislen način obrazložili okolnosti na kojima su zasnovali te svoje zaključke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost navedenih razloga ne mogu ukazivati apelanticini navodi da nije postojala njena obaveza provođenja istraživanja i da u skladu s tim ne može postojati njena odgovornost u smislu člana 172. ZOO-a. Ovo osobito kod činjenice da iz stanja u spisu proizlazi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je, na lokalitetu gdje se nalazi sporni objekt, zbog strukture tla (geomehanički parametri i inženjersko-geološke karakteristike tla na kojem su izgrađeni stambeni objekti u selu Brnjic, na kojem terenu je izgrađen i apelantov stambeni objekt, uglavnom su uvjetno povoljne do nepovoljne), trebalo izvršiti istraživanja pri čemu je trebalo dodatno propisivati uvjete gradnje, što je u nadležnosti apelanticinih organa, to se ne mogu smatrati proizvoljnim zaključci redovnih sudova o apelanticinim propustima u tom pogledu i u konačnici njenom doprinosu nastanku štete. Također, u pogledu apelantovih tvrdnji da propusti koji se stavljaju njemu na teret nisu propusti koji bi spriječili nastanak štete jer bi šteta zbog apelanticinog propusta svakako nastala, Ustavni sud zapaža da apelant takvim tvrdnjama, u suštini, iznosi drugačije činjenične zaključke od onih koji su u tom pogledu na jasan i nedvosmislen način utvrđeni pred redovnim sudovima na tri instance, a koji su dali detaljno obrazloženje o apelantovim propustima prilikom gradnje spornog objekta i njihovom utjecaju na nastanak štete (kako je prikazano u tačkama 12 i 18. ove odluke). U tom pogledu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelantice i apelanta o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelanti doveli u pitanje razloge koje su naveli redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke.
50. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica i apelant, pozivajući se na odluke Vrhovnog i Ustavnog suda, smatraju da su redovni sudovi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima donosili različite zaključke, čime u suštini ukazuju na postojanje različite prakse, odnosno povredu načela pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze proturječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).
51. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud najprije zapaža da apelantica postavlja pitanje usklađenosti osporene odluke Kantonalnog suda sa odlukama Vrhovnog suda (broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine; broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. juna 2019. godine i broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine), što kod činjenice da se radi o sudovima različitih instanci ne pokreće pitanja kršenja prava na pravnu sigurnost. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica protiv drugostepene presude nije izjavila reviziju. U konkretnom slučaju nije sporno da nije bio ispunjen imovinski cenzus za izjavljivanje revizije u smislu člana 237. st. (1) i (2) ZPP-a. Međutim, apelantica je ta pitanja ipak imala mogućnost iznijeti u reviziji s obzirom na to da je članom 237. stav 4. ZPP-a propisano da u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju ako je o tom pitanju revizioni sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem. Dakle, iz navedenog proizlazi da je osiguran mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju, odnosno usklađivanje sudske prakse, pa je u tom pogledu apelantica kao sudionik tih postupaka i kojoj je poznata praksa redovnih sudova imala priliku u reviziji zahtijevati od Vrhovnog suda da razmotri da li osporena drugostepena odluka odstupa od stavova o kojima je revizioni sud već zauzeo shvatanje, a o čemu je navodno drugostepeni sud propustio voditi računa. Stoga, Ustavni sud zapaža da apelanticini navodi ni na koji način ne pokreću kršenje načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Također, kada su u pitanju apelantovi navodi kojima ukazuje na različitost prakse, Ustavni sud zapaža da je apelant u reviziji naveo odluke za koje smatra da odstupaju od utvrđene prakse Vrhovnog suda, pri čemu te odluke ponavlja i u apelaciji. Vrhovni sud je prilikom razmatranja tih odluka dao jasno obrazloženje (kako je prikazano u tački 19. ove odluke) da se odluke na koje se apelant pozvao ne zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, pa se uslijed toga nije ni moglo utvrditi da je zaključak iz osporene odluke suprotan ranijim stavovima Vrhovnog suda u drugim predmetima. Uostalom, apelant na identične okolnosti ukazuje i u apelaciji pred Ustavnim sudom u vezi sa čime Ustavni sud nije našao postojanje proizvoljnosti.
52. Ustavni sud, također, zapaža da su odluke Vrhovnog suda na koje su se apelanti pozvali bile predmet razmatranja povodom apelacija u postupcima pred Ustavnim sudom. Tako su odluke na koje se apelantica pozvala razmatrane u predmetima broj AP 3156/17 (presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine), broj AP 4334/19 (presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 030394 17 Rev od 11. juna 2019. godine) i broj AP 1258/20 (presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine). S druge strane, Ustavni sud zapaža da su odluke Vrhovnog suda na koje se apelant poziva također bile predmet razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom, i to u predmetima broj AP 3776/10 ( presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08- 001558 od 30. marta 2010. godine), broj AP 821/19 (presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine) i broj AP 3636/19 (presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine). Iz sadržaja navedenih odluka, a i druge prakse Ustavnog suda u sličnim predmetima, proizlazi da je Ustavni sud u navedenim predmetima odlučivao o apelacijama koje su podnosili tužitelji (apelanti) koji su u svojstvu vlasnika objekata smatrali da je apelantica odgovorna za štetu koja je nastala uslijed djelovanja klizišta i prirodnih nepogoda, te apelantica kao nositeljica javne vlasti koja je smatrala da ne postoji njena odgovornost za nastalu štetu koja je bila utvrđena u postupcima pred redovnim sudovima.
53. Prema tome, pri činjenicama da su odluke na koje se apelanti pozivaju u smislu kršenja načela pravne sigurnosti bile predmet odlučivanja u postupku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud smatra da je sporna pravna pitanja neophodno razmotriti i s aspekta usklađenosti sa praksom Ustavnog suda u smislu predmeta Lazarević protiv BiH (vidi Evropski sud, aplikacija broj 29422/17, odluka od 14. januara 2020. godine, st. 29–35) u kojoj je utvrđena povreda aplikantovog prava na pravično suđenje jer Ustavni sud nije ispravio proizvoljno postupanje redovnih sudova koje je bilo utvrđeno ranijom jasnom praksom redovnih sudova i Ustavnog suda.
54. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da iz konačnih odluka redovnih sudova na koje se apelantica pozvala ukazujući na nepostojanje njene odgovornosti za štetu, suštinski jednaka obrazloženja bila su predmet odlučivanja Ustavnog suda u odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine, broj AP 4334/19 od 5. maja 2021. godine i AP 1258/20 od 20. oktobra 2021. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) Primjerice, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1258/20 od 20. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovanu apelaciju apelanta u tom predmetu podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojim je odbijen njegov zahtjev da se obaveže tužena (također Općina Kakanj) da mu naknadi štetu koja je nastala na njegovom stambenom objektu. Iz stanja u spisu proizlazi da su redovni sudovi zaključili da apelant čiji je objekt oštećen nije dokazao da je sporno zemljište na kojem je izgradio stambeni objekt bilo kategorizirano kao klizište, te da je tužena (apelantica) bila u obavezi provesti pregled tog zemljišta u svrhu utvrđivanja je li na njemu pogodna izgradnja u smislu člana 43. stav 1. tačka e) ZPU-a, već je šteta na apelantovom objektu nastala uslijed prirodne nesreće, odnosno poplava 2014. godine, čiji su učinci bili pojačani nedostacima koji se odnose na gradnju objekata.
55. S druge strane, Ustavni sud da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3636/18 od 23. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelanticinu (Općina Kakanj) apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine, a kojom je konačno odlučeno da je apelantica u cijelosti dužna nadoknaditi štetu koja je nastala na spornom objektu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je sporni objekt bio sagrađen u naselju Brnjic (u kojem je izgrađen sporni objekt i u konkretnom predmetu), da je izgrađen na „mjestu koje je 180 m udaljeno od mjesta određenog rješenjem o odobrenju građenja stambenog objekta“, te da je na osnovu nalaza vještaka geologa utvrđeno da je stambeni objekt prvotužitelja izgrađen „na uvjetno nestabilnom terenu zahvaćenom klizištem, pri čemu je na objektu došlo do velikih oštećenja zbog kojih je on postao opasan za stanovanje“ (st. 5). Vrhovni sud je u tom predmetu zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je u konkretnom slučaju postojao propust apelanticinog nadležnog organa da prije izdavanja dozvole za gradnju stambenog objekta izvrši geomehaničko testiranje tla jer je, prema okolnostima konkretnog slučaja, znao da se ta lokacija nalazi u zoni „umirenog klizišta“, zbog čega postoji apelanticina odgovornost za nastalu štetu na stambenom objektu zbog nezakonitog i nepravilnog rada njenih organa (st. 12).
56. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je u odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 821/19 od 10. novembra 2020. godine i broj AP 696/20 od 20. oktobra 2021. godine (st. 7–9, dostupna na www.ustavnisud.ba) razmatrao i apelanticine apelacije (Općine Kakanj) protiv odluka redovnih sudova kojima je bila utvrđena podijeljena odgovornost za štetu, kao što je to utvrđeno u konkretnom predmetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u odluci iz predmeta AP 696/20 odbijena kao neosnovana apelanticina apelacija podnesena protiv odluka redovnih sudova koji su utvrdili njezin doprinos nastaloj šteti u iznosu od 60 %. U tom pogledu, redovni sudovi su istakli da činjenica da u vrijeme izdavanja odobrenja za gradnju sporno zemljište nije bilo označeno kao klizište ne znači da je apelantica bila oslobođena obaveze poduzimanja svih potrebnih mjera radi provjeravanja sigurnosti terena na kojem će se graditi s obzirom na to da iz provedenih vještačenja proizlazi da su i u periodu izdavanja građevinske dozvole postojale potencijalna mogućnost i indicije za pojavu klizišta, pa je u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje apelantica morala biti apsolutno sigurna da li takvo odobrenje i dozvole može izdati, odnosno da li je predmetna lokacija sigurna za gradnju. S druge strane, doprinos tužitelja kao vlasnika oštećenog objekta utvrđena je u iznosu od 40 % zbog nesolidne gradnje i zbog toga što nije postupio po svim tačkama rješenja kojim se dozvoljava gradnja. Također, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja Odluke broj AP 821/19 od 10. novembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je Ustavni sud odbio apelanticinu apelaciju kao neosnovanu, proizlazi da su redovni sudovi u sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima utvrdili podijeljenu odgovornost apelantice (80%) i tužitelja (20%) za nastalu štetu zbog oštećenja određenog objekta koji je bio sagrađen u naselju Brnjic.
57. Razmatrajući navedene odluke, Ustavni sud najprije podsjeća da nije zadatak Ustavnog suda da zauzme mjesto redovnih sudova u tumačenju pravnih propisa i u ujednačavanju prakse, već da je prvenstveno zadatak tih sudova da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona, pri čemu vrhovni sudovi, odnosno reviziona vijeća imaju ključnu ulogu u ujednačavanju sudske prakse. Ustavni sud ukazuje da može utvrditi povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako su utvrđenja redovnih sudova proizvoljna ili očigledno neosnovana, te za posljedicu imaju „uskraćivanje pravde“ (vidi Evropski sud, Lazarević protiv BiH, aplikacija broj 29422/17, odluka od 14. januara 2020. godine, st. 29–35). Ustavni sud, također, podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud iz sadržaja navedenih odluka uočava da su redovni sudovi provodili vještačenja od vještaka građevinske i geološke struke, te su odluke donosili u zavisnosti od strukture samog terena i zemljišta na kojima su oštećeni objekti bili izgrađeni, ranijim problemima na sličnom terenu i postupanja vlasnika objekata u skladu s rješenjima o odobrenju za građenje, te su na osnovu činjenica svakog pojedinog predmeta donosili odluke kojima su utvrđivali odgovornost za štetu. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je utvrđivanje odgovornosti za štetu na oštećenim objektima zavisilo od brojnih faktora među kojima su položaj i struktura zemljišta, postupanje vlasnika oštećenih objekata, razlozi nastanka oštećenja itd. U takvim okolnostima Ustavni sud zapaža da nije ni bilo moguće utvrditi jedinstvenu sudsku praksu za sve takve predmete, pa u skladu s tim ni utvrđivati proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Ovo osobito pri činjenici da Ustavni sud nije nadležan da utvrđuje drugačije činjenično stanje od onoga koje su utvrdili redovni sudovi, te da su redovni sudovi pred kojima se vodi dokazni postupak i poznaju činjenično stanje predmeta u najboljoj poziciji razmotriti postojanje eventualne odgovornosti za štetu, odnosno doprinosa nastaloj šteti u svakom pojedinom slučaju. Prema tome, Ustavni sud zapaža da se zbog specifičnosti svakog konkretnog slučaja ne može govoriti, kako to apelantica i apelant nastoje prikazati, da su redovni sudovi, odnosno i Ustavni sud o tim pitanjima zauzeli generalan pravno obavezujući stav, odnosno da im je uslijed toga došlo do narušavanja pravne sigurnosti. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da iz njegove navedene prakse zapravo proizlazi da se u svakom konkretnom slučaju radi o faktičkom pitanju koje je determinirano činjenicama konkretnih predmeta. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke odgovorivši na sve relevantne prigovore, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju usvoji bilo koju od podnesenih apelacija pozivajući se na raniju praksu ovog suda u sličnim predmetima na koje su apelanti ukazivali. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi načela pravne sigurnosti, zbog čega su i u ovome pogledu neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.
58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Ostali navodi
59. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na koje su se pozvali apelantica i apelant i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije na koje se pozvao samo apelant, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je Ustavni sud razmotrio razmatrajući navode o povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake navedenih prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu i prava na dom, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje apelanta i apelantice iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i apelantice iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka kojima su utvrdili postojanje podijeljene odgovornosti apelantice i apelanta dali jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje su apelanti ukazivali, pri čemu Ustavni sud nije mogao zaključiti da je došlo do narušavanja načela pravne sigurnosti kako u postupku pred redovnim sudovima tako ni u postupku pred Ustavnim sudom.
61. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu apelanta i apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelanta i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju tih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić