Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2496/20 (Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2496/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2496/20, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju u FBiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 127482 19 Gž od 6.

marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 127482 19 Gž od 6. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih Melihe Grabus, Melise Zukić, Melise Peco, Mirjane Pavlović i Mensure Lendo-Dervić (u daljnjem tekstu: tužene) zatraženo je 27. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. novembra 2021. godine, Općinski sud 9. novembra 2021. godine, dok tužene nisu dostavile odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelanticinom punomoćniku 17. januara 2022. godine.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 127482 17 P od 9. jula 2019. godine, donesenom po apelanticinoj tužbi protiv tuženih radi činidbe, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tužene da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar vrijednosnih papira) izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik i Konfekcija „Borac“ d.d. Banovići sa imena tuženih u korist Federacije Bosne i Hercegovine (broj dionica, te vrsta i klasa dionica za svaku od tuženih su bliže navedeni u izreci presude) u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. U protivnom, presuda Općinskog suda će zamijeniti takvu ispravu, pa će se na osnovu presude suda u Registru vrijednosnih papira izvršiti prenos vlasništva na dionicama sa tuženih na Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH).

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužba dostavljena na odgovor tuženim, a da niko od tuženih nije dostavio odgovor na tužbu, niti su pristupile na pripremno ročište i glavnu raspravu iako su uredno pozvane. U vezi s tim, apelantica je predložila da sud donese presudu zbog propuštanja primjenom odredbe člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je ukazao da s obzirom na apelanticin zahtjev kojim traži utvrđenje činidbe, a imajući u vidu sve navode, činjenice i dokaze iznesene u tužbi, nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja. Činjenica da tužene nisu dostavile odgovor na tužbu, prema ocjeni Općinskog suda, nema za posljedicu da sud mora donijeti presudu zbog propuštanja, ukoliko osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica i dokaza navedenih u tužbi, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj shodno citiranoj odredbi ZPP. Općinski sud je naveo da iz dokaza koji su izvedeni tokom postupka slijedi da su zaposlenici (radnici i menadžment) preduzeća Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: ortačka grupa) kao kupci s apelanticom 3. septembra 2002. godine zaključili Ugovor o zajedničkom učešću u kupovini državnog kapitala u preduzeću Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: Ugovor o zajedničkom učešću). Razlog zaključenja navedenog ugovora je, kako je utvrđeno, kupovina 67% ukupnog državnog kapitala preduzeća Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik na dan 31. decembar 1999. godine metodom neposredne pogodbe povodom javnog poziva objavljenog u dnevnim novinama. Članom 6. predmetnog ugovora je regulirano da se vođenje poslova iz Ugovora o zajedničkom učešću prenosi na ugovarača Mehmeda Čorhodžića, koji se ujedno smatra i punomoćnikom te ugovorne zajednice. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da sudu nije dostavljen kompletan primjerak Ugovora o zajedničkom učešću, već samo prve tri stranice, te kopije s potpisima na kojima su označene stranice 4, 10, 21, 24, 46. i 57. i jedna stranica bez broja, a na kojim se nalaze imena i potpisi tuženih. Općinski sud je također utvrdio da je apelantica na glavnoj raspravi Ugovor o zajedničkom učešću sudu samo dala na uvid jer se, prema apelanticinim navodima, radi o obimnom dokumentu koji je nepotrebno kopirati i prilagati u spis. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je apelantica kao dokaz bila dužna dostaviti sudu kompletan Ugovor o zajedničkom učešću, a ne samo dijelove tog ugovora, te je istakao da obimnost dokumenta ne može predstavljati opravdan razlog da se takav dokaz ne dostavi uz tužbu i da se tuženim dostavi na izjašnjenje.

9. Apelantica je s ortačkom grupom 23. januara 2003. godine zaključila Ugovor kupoprodaji dionica Tvornice „Borac“ d.d. Travnik, kojim je apelantica ortačkoj grupi prodala 67% državnog kapitala preduzeća za ugovorenu cijenu od 2.00 KM. Članovi ortačke grupe, koju su činile i tužene (ukupno 2.039 članova), su na osnovu navedenog ugovora stekli odgovarajući broj dionica i na osnovu njih su upisani u Registru vrijednosnih papira u FBiH. Općinski sud je također utvrdio da su ugovoreni razlozi raskidanja Ugovora o kupoprodaji dionica (da ga može raskinuti prodavatelj zbog neispunjenja obaveza od strane kupca, da prodavatelj ima pravo tražiti naknadu štete od strane kupca, te da ugovor može raskinuti i kupac zbog neispunjenja obaveza od strane prodavatelja, a kupac ima pravo tražiti povrat bankovne garancije). Dalje je utvrđeno da su ugovorne strane 24. oktobra 2007. godine zaključile Aneks I Ugovora o kupoprodaji dionica (u daljnjem tekstu: Aneks I) kojim su produženi rokovi izvršenja ugovornih obaveza. Općinski sud je utvrdio da je 28. juna 2005. godine donesena Odluka o podjeli društva Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik, prema kojoj je navedeno društvo podijeljeno na tri nova društva (Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik, Tvornica konfekcije „Borac“ d.d. Zenica i Tvornica konfekcije „Borac“ d.d. Banovići), te je utvrđena ukupna imovina i obaveze i podjela imovine i obaveza na tri navedena društva. Ortačka grupa je 26. septembra 2011. godine podnijela zahtjev apelantici za sporazumni raskid Ugovora o kupoprodaji državnog kapitala (u potpisu zahtjeva predsjednik ortačke grupe Mehmed Čorhodžić), u kojem su navedeni razlozi za raskid tog ugovora.

10. Uvidom u Sporazum o raskidu Ugovora o kupoprodaji dionica i Aneks I (u daljnjem tekstu: Sporazum o raskidu) kao notarske isprave sačinjene kod notara Gorana Halida od 23. maja 2012. godine, Općinski sud je istakao da je sudu dostavljen samo dio Sporazuma o raskidu, stranice 6, 7, 44, 45. i 46. od ukupno 46 stranica. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se na osnovu takvog dokaza nije moglo utvrditi ko su ugovorne strane, već da se iz potpisa na Sporazumu o raskidu može zaključiti da je za prodavatelja navedeni sporazum potpisala apelantica (direktor Šuhret Fazlić), a za kupce – vlasnike dionica (punomoćnik Osman Helda i punomoćnik Mustafa Sefer), pri čemu se nije moglo utvrditi ko je od članova ortačke grupe i za šta dao punomoć. Kao predmet Sporazuma Općinski sud je utvrdio da su se ugovorne strane sporazumjele i potvrdile da se Ugovor o kupoprodaji dionica i Aneks I raskida zbog neispunjavanja obaveza od strane kupca po osnovu investiranja i neizmirenja obaveza, na koji sporazum je Vlada FBiH svojom odlukom dala saglasnost za raskid Ugovora, koja odluka je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 46/12. Sporazum o raskidu ugovora je potpisalo oko 1650 članova, koji su vratili dionice, tako da su one ponovo evidentirane kao vlasništvo FBiH. Općinski sud je također utvrdio da je na stranici 44. Sporazuma o raskidu navedeno da su ugovorne strane saglasne da se bez bilo kakvih daljnjih odobrenja u Registru vrijednosnih papira izvrši prenos vlasništva na dionicama sa Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik, Tvornice konfekcije „Borac“ d.d. Zenica i Tvornice konfekcije „Borac“ Banovići na Federaciju BiH – Vladu Federacije BiH kao titulara državnog kapitala, te da potpisom tog sporazuma ovlašćuju i zahtijevaju od Registra vrijednosnih papira da izvrši prenos vlasništva na dionicama. Uvidom u potvrde o stanju na računima kod Registra vrijednosnih papira od 12. novembra 2018. godine utvrđeno je da su svi tuženi upisani kao vlasnici dionica Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik i Tvornice konfekcije „Borac“ d.d. Banovići – u stečaju, po vrsti i količini kako je označeno u tužbenom zahtjevu.

11. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu odredbe člana 2. stav 1. ZPP kojima je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Dalje, da je članom 7. stav 1. ZPP propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Dakle, prilikom donošenja odluke Općinski sud je imao u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva, te u vezi s tim zaključio da apelantica nije dokazala činjenice na koje se pozvala u tužbenom zahtjevu, od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Općinski sud je naveo da je apelantica u toku postupka isticala da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut po osnovu Sporazuma o raskidu. U vezi s tim je istakao da iz Sporazuma o raskidu, odnosno iz dijela koji je dostavljen sudu, proizlazi da su Sporazum potpisali punomoćnici vlasnika dionica (Osman Helda i Mustafa Sefer), dakle nije ga potpisalo lice koje je ovlašteno za zastupanje po osnovu Ugovora o zajedničkom učešću (Mehmed Čorhodžić, ortačka grupa). Nadalje, da se ne vidi ko je dao punomoći i u čije ime, niti se vidi sadržaj, odnosno ovlaštenja za navedene punomoćnike. Općinski sud je također ukazao da se ne može smatrati da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut i pri tome se samo pozivati na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 125. ZOO propisano da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, te da ukoliko jedna ugovorna strana nije ispunila svoje obaveze u određenom roku, to je potrebno utvrditi u određenom postupku uz prezentiranje činjenica i dokaza kojim će se dokazati da obaveze zaista nisu ispunjene. Stoga je Općinski sud utvrdio da se ne može smatrati da su dovoljni apelanticini navodi kako bi se zaključilo da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut.

12. Općinski sud također smatra da apelanticini navodi da su menadžment Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik i većina zaposlenika vratili dionice Federaciji BiH ne predstavljaju dokaz o raskidu Ugovora o kupoprodaji dionica jer se radi o dobrovoljnom prenosu dionica, a što tužene očito nisu voljne učiniti. Osim toga, utvrđeno je da su tužene upisane kao vlasnice dionica u Registar vrijednosnih papira i da kao takve imaju pravo raspolagati sa svojim dionicama kao vlasnice pokretnih stvari shodno članu 17. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZOSP) kojim je propisano da je vlasništvo stvarno pravo koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njom raspolaže, a svakog od tog prava isključi u granicama određenim zakonom. Također je ukazao da je odredbom člana 23. ZOSP propisano da se pravo vlasništva stječe na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa ili nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Dakle, Općinski sud je zaključio da je za eventualni prenos vlasništva po bilo kojem osnovu potrebno dokazati da su ispunjeni zakonski uvjeti za prenos, a što u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala. U odnosu na apelanticine navode da je putem suda izdejstvovala povrat dionica od jednog broja dioničara, Općinski sud je naveo da mu to nije poznato jer se apelantica nije pozvala na bilo kakve sudske odluke u vezi s povratom dionica u istoj ili sličnoj pravnoj stvari kao u predmetnom slučaju.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 127482 19 Gž od 6. marta 2020. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

14. Kantonalni sud je, nakon uvida u sadržaj presude prvostepenog suda, ukazao da apelantica nije dokazala da postoji valjan pravni osnov, odnosno da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut i u odnosu na tužene, zbog čega je prvostepeni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne, potpune i uvjerljive razloge, koji nisu dovedeni u sumnju ni apelanticinom žalbom u postupku pred sudom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka pošto nije primijenio odredbu člana 182. ZPP i nije donio presudu zbog propuštanja. Naime, imajući u vidu hronologiju apelanticinog postupanja, te u konačnici njenog opredijeljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na tužene, kako je to jasno i precizno evidentirano u zapisniku s pripremnog ročišta, koji je potpisan bez primjedbi, očigledno je da je apelantica odustala od prvobitno postavljenog prijedloga za donošenje presude zbog propuštanja. Nadalje, Kantonalni sud smatra da to što tužene nisu dale odgovor na tužbu i što nisu pristupile na pripremno ročište i glavnu raspravu samo po sebi ne znači da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan. Smatra da je prvostepeni sud u takvoj situaciji cijenio dokaze koje je apelantica izvela i koje je smatrao bitnim za odlučivanje u predmetnom sporu, pravilnom primjenom odredbe čl. 8. i 123. ZPP. Obrazloženo je da se činjenica da se tužene tokom trajanja postupka nisu očitovale, niti na bilo koji način izjasnile u pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva, ne može tumačiti na način da su se saglasile sa spomenutim sporazumom o raskidu, odnosno njegovim posljedicama, pa se time nisu stekli uvjeti za donošenje odluke kojom bi se udovoljilo apelanticinom tužbenom zahtjevu. Također, Kantonalni sud smatra da apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da nisu ispunjene obaveze po predmetnom ugovoru, te kako nije priložila Sporazum o raskidu iz kojeg bi sud eventualno mogao zaključiti da takav ugovor više nema svoju svrhu i da bi donošenjem drugačije odluke od one koju je apelantica zahtijevala bilo povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO i da bi ona bila eventualno stavljena u neravnopravan položaj.

15. U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da su neprihvatljivi apelanticini žalbeni navodi da je pogrešan stav prvostepenog suda da „ukoliko je dio članova ortačke grupe potpisao navedeni sporazum o raskidu ugovora, ne može se smatrati da je ugovor u cijelosti raskinut, niti je raskinut i prema tuženoj kao članici ortačke grupe ......“, samo zbog toga što se tužene u pogledu opredijeljenog tužbenog zahtjeva nisu izjasnile i što je Vlada FBiH dala saglasnost za njegovo raskidanje. Navedeno zato što u konkretnom slučaju predmetnim ugovorom nije regulirano pitanje raskida, a kako se iz činjeničnih navoda, odluke prvostepenog suda, pa i same žalbe ne može zaključiti da je on raskinut ex lege, niti je apelantica u tom pravcu iznosila dokaze, već samo navode da se radi o sporazumnom raskidu ugovora od strane većeg dijela kupaca, dakle ne i o sporazumnom raskidu po ovlaštenom predstavniku, tako da se volja za istupanje iz spomenutog pravnog posla ne može po automatizmu prenositi na preostali dio članova ortačke grupe za raskid navedenog sporazuma. Dakle, kako je uvjet za potpisivanje navedenog sporazuma bila neophodna saglasnost volja svih članova ortačke grupe, odnosno kako to proizlazi iz prethodne saglasnosti Vlade FBiH, to je i za povrat primljenog bila neophodna saglasnost volja tuženih kao učesnika na strani kupca za raskid sporazuma, a ona je očito izostala. Ovo, kako je navedeno, ne spori ni sama apelantica, pa se slijedom navedenog ne može govoriti da su nastupile pravne posljedice raskida ugovora, niti stjecanje uvjeta za primjenu odredbe člana 132. stav 2. ZOO. Prema tome, kako tužene nisu zaključile predmetni sporazum o raskidu navedenog ugovora, niti je apelantica od suda zahtijevala da se s tako opredijeljenim tužbenim zahtjevom utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji dionica predstavljao osnov za donošenje presude kojom bi se tužene obavezale da izdaju podobnu ispravu da se izvrši prenos predmetnih dionica na FBiH, tj. kako nije dokazala odlučne činjenice na osnovu kojih bi se mogao usvojiti njen opredjeljeni tužbeni zahtjev, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, primjenom člana 2. stav 1. ZPP donio odluku u skladu sa zakonom. Također, slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra da se u navedenim okolnostima ne može govoriti da je prvostepeni sud izašao iz okvira svog nepristrasnog položaja koji je određen zakonom, te kako na osnovu izvedenih dokaza nije mogao formirati svoje uvjerenje da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan u smislu člana 132. ZOO. Stoga, Kantonalni sud smatra da su razlozi izneseni u apelanticinoj žalbi bez utjecaja na drugačiju odluku suda. Dakle, kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda osporava, kao ni oni iz člana 221. ZPP na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. U pogledu povrede prava na pravično suđenje apelantica smatra da su u okolnostima predmetnog slučaja bili ispunjeni uvjeti iz člana 182. ZPP za donošenje presude zbog propuštanja, kojom odredbom citiranog zakona je precizno određeno u kojim slučajevima je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan. Navodi da se ortačka grupa sastojala od oko 2000 zaposlenika, koji su s apelanticom zaključili Ugovor o kupoprodaji dionica, na osnovu kojeg su zaposlenici, među kojima i tužene, stekli određeni broj predmetnih dionica. Dalje navodi da je Sporazum o raskidu potpisalo više od 1600 zaposlenika, na osnovu čega je u odnosu na te zaposlenike izvršen prenos dionica u državno vlasništvo. Također navodi da određeni broj zaposlenika nije bio dostupan za potpisivanje navedenog sporazuma, među koje spadaju i tužene, zbog čega je apelantica bila prinuđena da putem suda traži vraćanje dionica. Tužene se, kako navodi, nikad i ni na koji način nisu izjasnile da osporavaju tužbeni zahtjev ili bilo šta drugo, niti su potpisale Sporazum o raskidu. Također smatra da tužene ni na koji način nisu iskazale volju da će na sebe preuzeti ugovorne obaveze, a što bi bilo i besmisleno ako se ima u vidu veličina i težina obaveza. Također smatra da je i presuda drugostepenog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kojim je regulirano pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, tj. da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut zbog neizvršenja obaveza kupca, što znači da u smislu člana 132. stav 2. ZOO nastaje njihova obaveza da vrate ono što su na osnovu tog ugovora primile.

II.Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud apelanticine navode smatra neosnovanim jer je, kako navodi, apelantica pokušala dovesti u pitanje zakonitost sudskih odluka koristeći apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, u koju svrhu apelacija ne može biti korištena. Ističe da ostaje pri pravnom stavu koji je izražen u osporenoj odluci u kojoj je, kako ističe, dato detaljno obrazloženje o apelanticinim žalbenim navodima. Dalje smatra neosnovanim apelanticine navode u pogledu primjene materijalnog prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud apelanticine navode također smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Presuda zbog propuštanja Član 182.

(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;

2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su općepoznate.

(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 127482 19 Gž od 6. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanticin punomoćnik je primio 22. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut radi činidbe koja se odnosi na izdavanje isprave podobne za prenos prava vlasništva nad dionicama, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Apelantica u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju osporena presuda zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula podnošenjem tužbe radi činidbe. Naime, apelantica je tužbenim zahtjevom tražila da se tužene obavežu da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava sa imena tuženih u korist Federacije BiH. Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

33. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi (predmet broj AP 601/20) već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda po apelanticinoj apelaciji podnesenoj protiv presuda redovnih sudova kao u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 601/20 od 20. oktobra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelantica je također tužbenim zahtjevom tražila da se tuženi obavežu da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava sa imena tuženih u korist Federacije BiH, a redovni sudovi su taj apelanticin tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. U navedenom predmetu apelantica je također istakla apelacione navode o povredi odredbi ZPP, odnosno da su sudovi bili dužni u okolnostima predmetnog slučaja donijeti presudu zbog propuštanja u smislu odredbe člana 182. stav 2. ZPP jer niko od tuženih nije dostavio odgovor na tužbu. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZPP jer iz „[...] obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud ukazao da, shodno odredbama člana 182. ZPP, sud nije dužan da u svakom slučaju kada tuženi ne dostavi odgovor na tužbu da donese presudu zbog propuštanja, a da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja, te da je shodno tome proveo postupak (pripremno ročište i glavna rasprava) i nakon toga odlučio o apelanticinom tužbenom zahtjevu”. Dovodeći navedenu odredbu ZPP u vezu s obrazloženjima koja su redovni sudovi dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, u okolnostima predmetnog slučaja nije našao proizvoljnost u primjeni procesnog prava (tačka 31).

34. Ustavni sud zapaža da je apelantica u citiranoj odluci također tvrdila da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kojim je regulirano pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, tj. da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut zbog neizvršenja obaveza kupca, što znači da u smislu člana 132. stav 2. ZOO nastaje njihova obaveza da vrate ono što su na osnovu tog ugovora primili, a da su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u tom dijelu. Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio (tačka 33) „[...] da je drugostepeni sud istakao, a u vezi s odredbom člana 132. ZOO (na koju se apelantica pozivala), da apelantica nije predlagala dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da tuženi nisu ispunili obaveze po osnovu Ugovora o kupoprodaji dionica, te da nije dokazala da su tuženi potpisali Sporazum o raskidu ugovora, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za prenos vlasništva na predmetnim dionicama“. Također, u citiranoj odluci Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene odredbe ZOO na koje su se redovni sudovi pozvali u konkretnom slučaju, te obrazloženje koje su u vezi s tim dali redovni sudovi, nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ni u vezi s ovim apelanticinim navodima. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ni u ovom dijelu“.

35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke odgovorivši na sve relevantne apelanticine prigovore, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojim apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, poziva na obrazloženje koje je dato u Odluci broj AP 601/20 od 20. oktobra 2021. godine. Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranom predmetu.

36. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga, koji su navedeni u Odluci broj AP 601/20 od 20. oktobra 2021. godine, zaključuje da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju presuda Općinskog i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali jasne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2496/20 (Agencija za privatizaciju u… | Sudska praksa | Aktio