Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2234/20 (P.B.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o poklonu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2234/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2234/20, rješavajući apelaciju P. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija P. B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 P 000998 20 Gž od 15. maja 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. P. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Savezne Republike Njemačke, kojeg zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 P 000998 20 Gž od 15. maja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog u predmetnom postupku S. F. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 15. do 30. decembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 6. januara 2022. godine dostavljeni apelantu.

5. Apelant je 11. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženog i protivtužbi tuženog protiv apelanta, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 272545 17 P od 1. novembra 2019. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant vlasnik nepokretnosti koju čini dio k. č. broj 253, upisana u List nepokretnosti broj 663 KO Šargovac, sve bliže precizirano u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost), te da naloži tuženom da apelantu preda u posjed predmetnu nepokretnost, da trpi upis apelantovog prava svojine predmetne nepokretnosti, kao i da apelantu nadoknadi troškove postupka. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi, na osnovu održaja, stekao pravo svojine s 1/1 dijela na predmetnoj nepokretnosti, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tuženi na osnovu te presude upiše s pravom svojine sa 1/1 dijela na predmetnoj nepokretnosti, te da mu nadoknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant bio uknjižen kao vlasnik određenih parcela (br. 432/4, 432/5 i 432/13) koje su bile uknjižene u zk. ul. 344 KO SP Šargovac. Dalje je naveo da je N. T. bila upisana kao posjednik određenih nepokretnosti, među kojima je bila i nepokretnost označena po novom premjeru kao k. č. broj 253, koje su bile upisane u Pl 663 KO Šargovac, te da je tuženi, u svojstvu kupca, sa N. T., u svojstvu prodavca, kod notara 1. avgusta 2008. godine zaključio ugovor o kupoprodaji nepokretnosti kojim je kupio navedene nepokretnosti, stupio u njihov posjed i upisao se kao posjednik jednog broja nepokretnosti, odnosno kao suvlasnik drugog broja nepokretnosti. Osnovni sud je naveo da je u toku trajanja postupka, u novembru 2018. godine, stupio na snagu tzv. novi katastar nepokretnosti za navedene nepokretnosti i da su nepokretnosti od tada označene kao k. č. br. 253, 253/1, 253/2, 253/3, 253/4, 253/5 i 253/6, upisane u List nepokretnosti broj 663 KO Šargovac kao svojina i posjed tuženog sa 1/1 dijela. Osnovni sud je citirao odredbe čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima, te zaključio da prva činjenica koju apelant treba da dokaže je činjenica da li on ima pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti (dijelu k. č. 253). U vezi s tim, ukazao je da je u toku trajanja postupka na snagu stupio tzv. novi katastar nepokretnosti za KO Šargovac, odnosno 19. novembra 2018. godine u ,,Službenom glasniku RS“ broj 107/2018 objavljeno je rješenje o potvrđivanju katastra nepokretnosti za KO Šargovac. Dalje je ukazano da je navedenim rješenjem potvrđeno da je katastar nepokretnosti za KO Šargovac, osim pobrojanih parcela, osnovan u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske (tačka 1), utvrđeno da se danom stupanja na snagu katastra nepokretnosti za KO Šargovac stavljaju van snage i prestaju da važe katastar zemljišta za KO Šargovac, osim pobrojanih parcela, i zemljišna knjiga za KO Šargovac, osim pobrojanih parcela (tačka 2) i da katastar nepokretnosti za nepokretnosti pobliže opisane u tački 1 rješenja stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku RS“ (tačka 3).

9. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno znači da su 27. novembra 2018. godine prestale da važe katastarske i zemljišne knjige za KO Šargovac, odnosno prestali su da važe zk. ul. broj 344 KO SP Šargovac, zk. ul. broj 129 KO SP Šargovac, zk. ul. broj 35 KO SP Šargovac, zk. ul. broj 824 KO Šargovac i Pl broj 663 KO SP Šargovac, pa tako i sva prava upisana u tim evidencijama. Osnovni sud je naveo da je uvidom u List nepokretnosti broj 663 KO Šargovac od 14. marta 2019. godine, koji je izdat nakon stupanja na snagu novog katastra nepokretnosti za KO Šargovac, utvrdio da su u Listu nepokretnosti broj 663 označene nepokretnosti kao k. č. broj 253/1, 253/2, 253/3, 253/4, 253/5, 253/6 i k. č. broj 253, te da je kao imalac prava svojine na označenom zemljištu i zgradama i posebnim dijelovima zgrade uknjižen tuženi sa 1/1 dijela. Dalje je navedeno da nakon 27. novembra 2018. godine za KO Šargovac više ne postoje zemljišno-knjižne i katastarsko-knjižne evidencije onakve kakve su postojale u zemljišnim i katastarskim knjigama prije stupanja na snagu novog katastra nepokretnosti, već su sada nepokretnosti upisane u List nepokretnosti u koji se upisuju pravo svojine i pravo posjeda kao jedinstvena evidencija, tj. kao usaglašeno stanje po ranijem zemljišnom i po ranijem „knjižnom“ stanju u kojem su nepokretnosti bile uknjižene – upisane – označene. Stoga je zaključio da je iz ovog dokaza vidljivo da apelant nije dokazao da je on vlasnik predmetne nepokretnosti (dijela k. č. broj 253) budući da je evidentno da je kao vlasnik tih nepokretnosti uknjižen tuženi sa 1/1 dijela. Kako apelant nije dokazao da je on vlasnik predmetne nepokretnosti, Osnovni sud je zaključio da je valjalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Budući da je u toku postupka tuženi stekao svoje pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti i da je sada uknjižen kao njen vlasnik, Osnovni sud je ocijenio da tuženi nema pravnog interesa za postavljanje utvrđujuće protivtužbe.

10. Presudom Okružnog suda broj 16 0 P 000998 20 Gž od 15. maja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant prvobitno tužbom tražio od tuženog predaju u posjed predmetne nepokretnosti (parcele k. č. broj 432/13 upisane u zk. uložak broj 344 KO SP Šargovac, što odgovara dijelu parcele k. č. broj 253 upisana u List nepokretnosti broj 663/1 KO Šargovac), te je na glavnoj raspravi preinačio tužbeni zahtjev tako da je pored predaje u posjed postavio i zahtjev za utvrđenje da je apelant vlasnik predmetne nepokretnosti. Dalje je navedeno da uz novi zahtjev apelant nije istakao činjenice na kojima se on zasniva, pa proizlazi da je taj zahtjev zasnovan na činjenicama koje su navedene u tužbi od 27. novembra 2017. godine tj. da je apelant pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti stekao uknjižbom na osnovu besteretnog pravnog posla (ugovora o poklonu od 28. januara 1983. godine). Istaknuto je da je za usvajanje postavljenih tužbenih zahtjeva apelant bio dužan da dokaže svoje pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti jer u vlasničkoj parnici teret dokaza leži na tužiocu. Okružni sud je ukazao da je apelant činjenicu da je vlasnik predmetne nepokretnosti dokazivao čitanjem izvoda iz zk. uloška broj 344 KO Šargovac prema kojem je na predmetnoj parceli apelant upisan kao vlasnik s dijelom 1/1. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da se danom stupanja na snagu katastra nepokretnosti za KO Šargovac stavljaju van snage i prestaju da važe katastar zemljišta za KO Šargovac i zemljišna knjiga za KO Šargovac, uključujući i zk. uložak broj 344 KO SP Šargovac, te da je predmetna nepokretnost sada upisana u LN broj 663 KO Šargovac kao svojina tuženog. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 56 Zakona o premjeru i katastru RS propisano da se smatra da su podaci o nepokretnostima istiniti i da potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nepokretnosti. Stoga je zaključio da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je isprava na kojoj je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev izgubila svoje pravno dejstvo i da apelant više nije vlasnik predmetne nepokretnosti, već obrnuto, da je njen vlasnik tuženi koji je svoje pravo svojine stekao odlukom nadležnog organa te je upisan u LN broj 663 KO Šargovac kao vlasnik. Prema mišljenju Okružnog suda, zbog navedenog je odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva pravilna, bez obzira na to što je prvostepeni sud u toku postupka sproveo i neposredno izvedene dokaze (saslušao svjedoke, parnične stranke i vještaka geodetske struke). Zaključeno je da kod navedenog stanja stvari proizlazi da se neposredno izvedeni dokazi ukazuju irelevantnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

12. Okružni sud je naveo da apelant nije, u smislu člana 89 Zakona o premjeru i katastru RS, pobijao upis prava svojine u katastru nepokretnosti, već je tužbu preinačio samo iz razloga usklađivanja tužbenog zahtjeva s aktuelnim podacima o nepokretnostima, kako to proizlazi iz podneska od 28. februara 2019. godine. Istaknuto je da je zahtjev za utvrđenje apelant zasnivao isključivo na činjenici sticanja prava svojine na osnovu ugovora o poklonu iz 1983. godine, ali je apelantovo pravo svojine prestalo 19. novembra 2018. godine stupanjem na snagu katastra nepokretnosti KO Šargovac na osnovu odluke nadležnog organa. Okružni sud je naveo da apelant tek u žalbi osporava zakonitost sprovedenog postupka izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima navodeći da mu nije bilo omogućeno učešće u tom postupku i da je neosnovano utvrđeno pravo svojine tuženog na predmetnoj nepokretnosti. U vezi s tim, ukazao je da iz navedenog proizlazi da apelant u žalbi iznosi nove činjenice, što nije dozvoljeno u smislu člana 207 Zakona o parničnom postupku, jer apelant nije ponudio dokaze da bez svoje krivice te činjenice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave. U pogledu novog dokaza koji je dostavljen uz žalbu, dopisa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: RUGIP) od 29. oktobra 2019. godine, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud u toku postupka pribavio izjašnjenje tog organa u pogledu vjerodostojnosti kopije katastarskog plana od 20. avgusta 2008. godine, iz kojeg proizlazi da RUGIP nije izdao spornu kopiju katastarskog plana od 20. avgusta 2008. godine, a dopisom od 29. oktobra 2019. godine to izjašnjenje nije izmijenjeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što Okružni sud nije dao obrazloženje o navodima koji su suštinski važni za ishod predmeta, uskratio mogućnost apelantu da dokazuje svoje činjenične tvrdnje i proizvoljno postupao u postupku utvrđivanja činjenica i primjene relevantnih propisa.

14. Apelant smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio propise jer stupanje na snagu katastra nepokretnosti nije osnov sticanja prava svojine, već samo osnov za početak njegove službene upotrebe. U vezi s tim, ukazuje da zakonom nije određeno da se rješenjem RUGIP-a o potvrđivanju katastra za određenu katastarsku opštinu stiče svojina na nepokretnostima iz te katastarske opštine, te da navedeno rješenje ne predstavlja „odluku drugog organa“ u smislu člana 23 Zakona o stvarnim pravima. Apelant ukazuje i na proizvoljno postupanje Okružnog suda u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. U vezi s tim, ističe da je tužbom tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetne nepokretnosti i upis prava svojine, pa suprotno stavu Okružnog suda, smatra da navedeno očigledno predstavlja osporavanje upisa prava svojine izvršenog u korist tuženog u smislu člana 89 Zakona o premjeru i katastru RS. U odnosu na navode Okružnog suda da je tek u žalbenom postupku osporio zakonitost sprovedenog postupka izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima, apelant ukazuje da je u toku cijelog postupka tvrdio da je vlasnik predmetne nepokretnosti, što podrazumijeva i tvrdnju da je prilikom osnivanja katastra nepokretnosti neosnovano utvrđeno pravo svojine u korist tuženog. U vezi s tim, ukazuje na zapisnik Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima od 22. decembra 2016. godine, koji je izveden kao dokaz u prvostepenom postupku i iz kojeg proizlazi da apelantu nije omogućeno učešće u postupku izlaganja. Posebno ističe da svoj tužbeni zahtjev nije zasnivao na zemljišnoknjižnom izvatku, nego na činjenici da je na osnovu ugovora o poklonu u zemljišnoj knjizi uknjiženo apelantovo pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti. Smatra da okolnost da je zemljišna knjiga stavljena van snage ne znači da je apelant time izgubio pravo svojine koje je stekao uknjižbom na osnovu navedenog ugovora prije više od 30 godina. Apelant tvrdi i da su mu redovni sudovi uskratili mogućnost da dokazuje autentičnost kopije katastarskog plana od 20. avgusta 2008. godine, što je detaljno obrazložio u apelaciji. Osim toga, ističe i da drugostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje u vezi s apelantovim žalbenim navodima koji su se odnosili na izvedene dokaze (vještačenje, ugovor o kupoprodaji, iskazi parničnih stranaka i svjedoka).

b) Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

16. Osnovni sud apelacione navode smatra neosnovanim.

17. Tuženi apelaciju smatra neosnovanom. Ističe da je apelant bio upisan u zemljišnoj knjizi samo na spornom broju predmetne nepokretnosti, ali da predmetna parcela nije nikad bila u fizičkom posjedu apelanta ili njegovih prednika jer su sve apelantove nepokretnosti s jedne strane potoka, a nepokretnosti tuženog s druge strane potoka, pa nije postojao način da samo jedna apelantova parcela s takvim brojem i podbrojem „pređe preko potoka na drugu stranu“, gdje su sasvim drugi brojevi parcela. Ističe da je do predmetnog spora došlo geodetskim radnjama katastra u Banjaluci prilikom usaglašavanja parcela apelanta i njegovih prednika.

Apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju

18. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant navodi da se odgovorima redovnih sudova samo uopšteno osporavaju apelacioni navodi, te ističe da ostaje pri svim navodima iz apelacije. Nadalje, apelant ističe da je u zk. ulošku 344 bilo upisano postojanje predmetne nepokretnosti, a apelant upisan kao njen vlasnik, dok su se o faktičkom posjedu predmetne nepokretnosti izjasnili apelant i svjedoci u toku postupka. Smatra da redovni sudovi nisu cijenili kopiju katastarskog plana od 20. avgusta 2008. godine u vezi s ostalim izvedenim dokazima, niti su omogućili apelantu da dokazuje njenu autentičnost. Apelant navodi i da zakonom nije određeno da se pravo svojine stiče rješenjem donesenim u postupku izlaganja, već se samo, za potrebe osnivanja katastra nepokretnosti, utvrđuje ko će u novoj evidenciji biti upisan kao vlasnik, koji upis se može osporavati u smislu člana 89 Zakona o premjeru i katastru RS.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16, 107/19 i 1/21) U konkretnom slučaju redovni sudovi su primjenjivali Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23. st. 1. i 3.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(3) Pravo svojine na osnovu zakona stiče se ispunjavanjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drukčije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je sticalac znao da postoje ili je to morao znati.

Sticanje na osnovu zakona Član 24.

Na osnovu zakona pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, odvajanjem plodova, sticanjem od nevlasnika, okupacijom, održajem i u drugim slučajevima određenim zakonom.

1. Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Član 126. stav 1.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav 1.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

20. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 6/12, 110/16, 22/18, 62/18 i 95/19) U konkretnom slučaju redovni sudovi su primjenjivali Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 6/12 i 110/16) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 56. stav 1.

(1) Smatra se da su podaci o nepokretnostima istiniti i da potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nepokretnosti.

Član 89. stav 1.

(1) Treća lica koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nepokretnostima u katastru nepokretnosti povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nepokretnosti.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 16 0 P 000998 20 Gž od 15. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 15. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđenja apelantove svojine na predmetnoj nepokretnosti i predaje u posjed, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je osporenom odlukom proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

30. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Ustavni sud zapaža da iz prezentovanih činjenica proizlazi da je apelant pokrenuo postupak radi predaje u posjed predmetne nepokretnosti, te je u toku postupka postavio i zahtjev za utvrđenje da je on vlasnik predmetne nepokretnosti, koji je zasnovao na činjenici da je pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti stekao uknjižbom na osnovu ugovora o poklonu od 28. januara 1983. godine i da je bio upisan u zemljišnoj knjizi s pravom svojine 1/1. Osnovni sud je odbio navedene tužbene zahtjeve, ukazujući da je u toku postupka na snagu stupio tzv. novi katastar nepokretnosti za KO Šargovac, da je uvidom u List nepokretnosti broj 663 KO Šargovac (koji je izdat nakon stupanja na snagu novog katastra nepokretnosti za KO Šargovac) utvrdio da je u njemu, između ostalog, kao imalac prava svojine na k. č. broj 253 uknjižen tuženi sa 1/1 dijela. Stoga je Osnovni sud zaključio da je iz ovog dokaza vidljivo da apelant nije dokazao da je on vlasnik predmetne nepokretnosti (dijela k. č. broj 253) budući da je evidentno da je kao vlasnik tih nepokretnosti uknjižen tuženi sa 1/1 dijela. Navedenu odluku Osnovnog suda potvrdio je Okružni sud, ističući da je apelant činjenicu da je vlasnik predmetne nepokretnosti dokazivao čitanjem izvoda iz zk. uloška broj 344 KO Šargovac prema kojem je na predmetnoj parceli apelant upisan kao vlasnik s dijelom 1/1. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, imajući u vidu da se danom stupanja na snagu katastra nepokretnosti za KO Šargovac stavljaju van snage i prestaju da važe katastar zemljišta za KO Šargovac i zemljišna knjiga za KO Šargovac, uključujući i zk. uložak broj 344 KO SP Šargovac, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je isprava na kojoj je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev izgubila svoje pravno dejstvo i da apelant više nije vlasnik predmetne nepokretnosti, već obrnuto, da je njen vlasnik tuženi koji je svoje pravo svojine stekao odlukom nadležnog organa te je upisan u LN broj 663 KO Šargovac kao vlasnik.

33. Sagledavajući obrazloženje Okružnog suda u kontekstu relevantnih zakonskih odredbi, te standarda ustanovljenih članom 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučivanja bio obavezan da da jasne i nedvosmislene odgovore u pogledu pitanja apelantove svojine na predmetnoj nepokretnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, potvrđujući prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, svoje obrazloženje zasnovao na okolnosti da je izvod iz zk. uloška broj 344 KO Šargovac, kojim je apelant dokazivao svojinu na predmetnoj nepokretnosti, izgubio pravno dejstvo stupanjem na snagu novog katastra nepokretnosti, kao i da je tuženi vlasnik predmetne nepokretnosti, koji je svoje pravo svojine stekao odlukom nadležnog organa, te je upisan u LN broj 663 KO Šargovac kao vlasnik. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, navedenim obrazloženjem drugostepenog suda, uopšte nije odgovoreno na apelantove tvrdnje u pogledu pitanja njegove svojine, odnosno da li je apelant zaista bio vlasnik predmetne nepokretnosti u smislu relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima i da li je njegova svojina prestala po nekom osnovu (osim po navedenom osnovu stupanja na snagu novog katastra nepokretnosti), pogotovo imajući u vidu okolnost da je apelant pokrenuo postupak prije stupanja na snagu novog katastra nepokretnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku prvostepenog postupka sproveden obiman dokazni postupak (uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušani stranke i svjedoci, urađeno vještačenje), ali da u prvostepenoj presudi nema sadržaja niti ocjene većine izvedenih dokaza, a ni u osporenoj presudi. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja Okružni sud nije mogao zasnovati obrazloženje osporene presude samo na činjenici stupanja na snagu novog katastra nepokretnosti i njegovog djelovanja na stvarna prava na predmetnoj nepokretnosti. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da Okružni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije adekvatno analizirao pitanje apelantove svojine na predmetnoj nepokretnosti i dao jasne i razumne razloge za svoju odluku, te je time arbitrarno primijenio relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakon o premjeru i katastru RS na predmetni slučaj, čime je narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje zajamčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud odbio apelantove tužbene zahtjeve bez adekvatnog analiziranja pitanja apelantove svojine na predmetnoj nepokretnosti, čime je narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2234/20 (P.B.) | Sudska praksa | Aktio