Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2836/20 („MERKUR“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Privatizacija
- Društveno vlasništvo
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2836/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2836/20, rješavajući apelaciju „Merkura“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Merkura“ d.o.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 120722 19 Rev od 14. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Merkur“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 5. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 120722 19 Rev od 14. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i tuženih u predmetnom postupku GP „Krajina“ a.d. Banjaluka i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 16. avgusta, odnosno 23. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši sud, Okružni sud i tuženi su u periodu od 19. avgusta do 1. decembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
6. Na traženje Ustavnog suda, Okružni sud je 3. novembra 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženih radi utvrđenja, Okružni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 120722 16 Ps od 9. novembra 2018. godine kojom je utvrđeno da je ništava odredba člana 2 Ugovora o zajedničkom ulaganju u izgradnji stambeno-poslovnih objekata u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) zaključenog 25. oktobra 2000. godine između Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) i ODGP „Krajina” Banjaluka sa aneksima tog ugovora od 8. marta 2005. godine i 1. jula 2005. godine u dijelu koji se odnosi na parcelu bliže opisanu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), što su tuženi dužni priznati, a prvotuženi trpjeti da se kod nadležnog organa u zemljišnoj knjizi i katastru uspostavi ranije zemljišno-knjižno i posjedovno stanje za predmetnu parcelu, te da se obavežu tuženi da apelantu solidarno isplate troškove postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetna parcela nakon zaključenja predmetnog ugovora između Ministarstva odbrane i ODGP „Krajina“ Banjaluka, zajedno s drugim parcelama iz navedenog ugovora, data kao ulog Ministarstva odbrane radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta. Dalje je navedeno da je 2011. godine na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) predmetna parcela upisana kao svojina prvotuženog. Takođe je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi i da je predmetna parcela evidentirana u Programu privatizacije kod apelantovog pravnog prednika, te da je apelant pokrenuo postupak utvrđivanja prava svojine u smislu odredbi člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). U vezi s tim, istaknuto je da je u navedenom postupku prvostepeni organ donio rješenje kojim je utvrdio pravo svojine u korist apelanta, koje je poništeno rješenjem drugostepenog organa, protiv kojeg je odbijena apelantova tužba u upravnom sporu. Dalje je istaknuto da je nadležni RUGIP u ponovnom postupku zaključkom prekinuo postupak do okončanja postupka po apelantovoj tužbi u upravnom sporu kod Okružnog suda, da je drugostepeni organ poništio navedeni zaključak i vratio predmet tom organu na ponovni postupak, te da do danas nije okončan predmetni upravni postupak. Okružni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi i da je presudom Okružnog suda odbijena apelantova tužba protiv prvotuženog radi naknade štete i izgubljene dobiti zbog toga što je porušen apelantov objekat na predmetnoj parceli, što je potvrđeno presudama Višeg suda i Vrhovnog suda.
10. Okružni sud je naveo da je Odlukom visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine propisano da bez obzira na odredbe bilo kojeg zakona organi nijednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prenos, prodavati niti davati na korišćenje ili pod zakup imovinu u državnoj svojini, uključujući raniju imovinu u društvenoj svojini, izuzev stanova u društvenoj svojini (stav 1). Dalje je navedeno da je svaka odluka, sporazum ili radnja koja je u suprotnosti s ovom odlukom ništava, s tim da izuzetno Kancelarija visokog predstavnika na zahtjev nadležnog organa entiteta ili Bosne i Hercegovine može odobriti prenos imovine u državnoj svojini ukoliko taj prenos ne sadrži nikakve diskriminatorske radnje i u najboljem je interesu javnosti (stav 5). Istaknuto je da je navedenom odlukom generalno zabranjen prenos državne imovine. Takođe je ukazano da su odredbe Odluke visokog predstavnika u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bile na snazi i da su imperativnog karaktera, te da tuženi u toku postupka nisu dostavili dokaze niti su iznijeli tvrdnje da je Kancelarija visokog predstavnika odobrila da se predmetnim ugovorom prometuje državna imovina. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi da je predmetni ugovor, u dijelu kojim se traži ništavost, ništav u smislu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je navedeni stav zauzeo Vrhovni sud po istom ugovoru samo u drugoj parceli u predmetu broj 570 Ps 007959 16 Rev od 15. septembra 2016. godine.
11. U pogledu prigovora prvotuženog da apelant nema aktivnu legitimaciju niti pravni interes, Okružni sud je naveo da član 109 ZOO jasno propisuje da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice koje dokaže da ima određeni pravni interes. Kako apelant vodi upravni postupak pred nadležnim organom RUGIP-a u vezi s utvrđivanjem prava svojine na predmetnoj parceli shodno odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji i kako postupak još nije okončan, Okružni sud je ocijenio da apelant ima pravni interes da se utvrdi ništavost raspolaganja predmetnom parcelom predmetnim ugovorom, na osnovu kojeg je prvotuženi upisan kao nosilac prava svojine i na predmetnoj parceli. Stoga je zaključio da je apelant aktivno legitimisan da kao zainteresovano lice podnese tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora u dijelu predmetne parcele. Okružni sud je naveo i da ne može prihvatiti tvrdnje prvotuženog da apelant nema pravnog interesa za utvrđenje ništavosti, jer kada se utvrdi ništavost apelant ne postaje vlasnik niti posjednik predmetne parcele. U vezi s tim, obrazloženo je da je nesporno utvrđeno da je predmetna parcela bila upisana u obrazac P1 u Programu privatizacije državnog kapitala kod apelanta i za nju je izdato uvjerenje IRB po osnovu kojeg se vodi postupak shodno članu 8a Zakona o privatizaciji, te će se tek u tom postupku moći jasno utvrditi da li apelant može ili ne može biti vlasnik predmetne parcele. Istaknuto je da upravo činjenica da je prvotuženi upisan kao vlasnik i posjednik predmetne parcele na osnovu ranije utvrđenog ništavog ugovora po presudi Vrhovnog suda predstavlja prethodno pitanje za odluku o apelantovom zahtjevu u upravnom sporu.
12. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 120722 18 Pž od 29. maja 2019. godine uvažene su žalbe tuženih, preinačena presuda Okružnog suda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev, obavezan apelant da drugotuženoj isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za troškove sastavljanja odgovora na žalbu.
13. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je pogrešno pravno stanovište prvostepenog suda da apelant ima aktivnu legitimaciju i pravni interes za utvrđujuću tužbu u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Viši sud je analizirao pitanje aktivne legitimacije stranke u postupku, te ukazao da ako apelant nije vlasnik predmetne parcele i ako ne ostvaruje bilo kakva prava u vezi s njom, odnosno ako nije subjekat spornog građanskopravnog odnosa, čije utvrđenje ništavosti traži, to i nije aktivno legitimisan za traženje utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora, bez obzira na sadržaj odredbe člana 109 ZOO. Dalje je obrazloženo da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao postojanje pravnog interesa koji ima u vidu navedena odredba, s obzirom na to da ako sud i usvoji tužbeni zahtjev i nađe razloge za ništavost ugovora, apelant ne bi bio u povoljnijem položaju od tuženih. Istaknuto je da na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti u postupku koji je pokrenulo ovlašćeno lice, a apelant nije u materijalno-pravnom odnosu s tuženima. Takođe je istaknuto da za podnošenje predmetne tužbe mora dokazati postojanje konkretnog pravnog interesa. Prema mišljenju Višeg suda, ni rješenje ovog spora u korist apelanta ne može promijeniti njegov pravni odnos prema predmetnoj parceli, jer on nema status privremenog korisnika, iz kojeg razloga i ne može biti zainteresovano lice koje je u smislu člana 109 stav 1 ZOO ovlašćeno da podnese ovakvu tužbu.
14. Viši sud je naveo da prvostepeni sud u razlozima osporene presude ističe da apelant vodi postupak pred nadležnim organom uprave za utvrđenje prava svojine na predmetnoj parceli i da taj postupak još nije okončan te da apelant zbog toga ima pravni interes za utvrđenje ništavosti. U vezi s tim, obrazloženo je da je u upravnom sporu koji je vođen kod Okružnog suda u Banjaluci presudom od 22. avgusta 2018. godine odbijena tužba kojom je apelant tražio da se poništi rješenje RUGIP-a od 12. maja 2017. godine kojim je poništen zaključak prvostepenog organa uprave i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. Dalje je ukazano da se u obrazloženju navedene presude navodi da sama činjenica utvrđenja pravne valjanosti predmetnog ugovora nema značaj za apelantova prava. Viši sud je naveo i da iz presude Okružnog suda u Banjaluci od 22. avgusta 2018. godine i presude od 26. septembra 2016. godine proizlazi da je organ uprave dužan da utvrdi ključne činjenice za rješavanje upravne stvari (da li su objekti na osnovu kojih apelant traži pravo svojine na zemljištu i koji su bili izgrađeni na predmetnoj parceli trajnog ili privremenog karaktera, te da li je Ministarstvo odbrane imalo konstituisano pravo raspolaganja na zemljištu u vrijeme i nakon privatizacije) i da nakon toga donese rješenje o zahtjevu kojim se traži utvrđenje prava svojine. Prema mišljenju Višeg suda, iz navedenog proizlazi da apelant svoje pravo ostvaruje u upravnom postupku na predmetnoj parceli shodno odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji. Shodno tome, zaključeno je da apelant nije aktivno legitimisan jer nije dokazao da je nosilac prava koje je predmet spora, niti apelant ima pravni interes u vezi s odredbom člana 109 ZOO jer se usvajanjem tužbenog zahtjeva u ovom sporu apelant ne dovodi u povoljniji položaj. Istaknuto je da apelant nije dokazao postojanje pravne koristi od donošenja osporene presude, s obzirom na to da se donošenjem prvostepene presude ne uspostavlja nikakvo pravo u korist apelanta. Takođe je istaknuto da će apelant svoje pravo moći eventualno steći nakon utvrđivanja svih bitnih činjenica za primjenu člana 8a Zakona o privatizaciji koje ostvaruje u upravnom postupku koji je u toku kod nadležnog organa uprave.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 120722 19 Rev od 14. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Višeg suda.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odluka Višeg suda pravilna i zakonita. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nije subjekat spornog građansko-pravnog odnosa – predmetnog ugovora, pa je na apelantu (kao trećem licu) obaveza da dokaže postojanje pravnog interesa za pobijanje predmetnog ugovora koji je zaključen između druga dva lica. Dalje je obrazloženo da bi apelant bio aktivno legitimisan da postavi zahtjev u vezi s valjanošću navedenog ugovora samo pod uslovom da se sadržaj „tuđeg“ građansko-pravnog odnosa na posredan ili neposredan način pravno reflektuje na apelanta, pa ukoliko je pravna valjanost takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njega, mogla bi mu se, u krajnjem slučaju, priznati aktivna legitimacija. Istaknuto je da se valjanost predmetnog ugovora ne reflektuje na apelanta. U vezi s tim, ukazano je da apelant u dokaznom postupku nije dokazao da mu pripada neko pravo na predmetnoj parceli, koje je zaključenjem predmetnog ugovora ugroženo, pa time nema ni pravnog interesa za pobijanje predmetnog ugovora. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugačiji zaključak ne može ishoditi činjenica da je apelant pokrenuo upravni postupak za priznanje prava svojine na predmetnoj parceli, na osnovu odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji, jer je navedeni postupak u toku i apelantu za sada to pravo nije priznato, a niti činjenica da je predmetnu parcelu apelant unio u Program privatizacije. Stoga je zaključeno da su tuženi tokom prvostepenog postupka, te u žalbi, s pravom isticali da apelant nije dokazao postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, odnosno da nije dokazao ispunjenje uslova koje propisuje odredba člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za podnošenje predmetne tužbe. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da se prilikom donošenja prvostepene presude, u pogledu postojanja aktivne legitimacije, prvostepeni sud nepravilno pozvao na pravni stav iz Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 007959 16 Rev od 15. septembra 2016. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da je navedena presuda zasnovana na drugačijem činjeničnom utvrđenju u odnosu na ovu parnicu (protivtužilac iz te parnice, koji je zahtijevao ništavost predmetnog ugovora u dijelu raspolaganja drugom parcelom, na osnovu ugovora od 4. maja 1972. godine je ishodio upis prava svojine u svoju korist na toj parceli u zemljišnoj knjizi).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da ima pravni interes da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora u odnosu na predmetnu parcelu i da se ona vrati u društvenu, odnosno državnu svojinu, da bi apelant u upravnom postupku na osnovu člana 8 stav 2 Zakona o privatizaciji mogao ostvarivati pravo svojine na zemljištu, pošto je to jedan od uslova za ostvarivanje prava po navedenoj zakonskoj odredbi – da se radi o zemljištu u društvenoj odnosno državnoj imovini. Ističe da je upravo iz tog razloga prekinut upravni postupak kod RUGIP-a i apelant upućen na parnicu radi utvrđivanja ništavosti ugovora kojim je predmetna parcela iz društvene prešla u privatnu svojinu prvotuženog. Takođe ističe da u upravnom postupku nije uopšte postavljeno pitanje apelantove aktivne legitimacije, jer je predmetna parcela upisana u Program privatizacije državnog kapitala apelanta. Osim toga, apelant ukazuje i da je Odluka visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te da je stoga, na osnovu odredbe člana 103 ZOO, predmetni ugovor apsolutno ništav u dijelu koji se odnosi na protivpravno raspolaganje predmetnom parcelom u državnoj svojini, na šta su sudovi bili dužni da paze po službenoj dužnosti. Takođe ističe da odluke visokog predstavnika imaju prednost u odnosu na domaće zakonodavstvo, o čemu nije vođeno računa, tako da nije sankcionisano protivpravno raspolaganje državnom vojnom imovinom Bosne i Hercegovine.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, te da nisu prekršena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu.
19. Viši sud apelacione navode smatra neosnovanim. Dalje navodi da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, o čemu je dao potrebne razloge.
20. Okružni sud navodi da ostaje pri svim navodima datim u prvostepenoj odluci, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava.
21. Prvotuženi smatra da nisu prekršena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. Smatra da apelant pogrešno tumači odredbu člana 109 ZOO vezano za član 54 stav 2 ZPP, te da apelant nije dokazao postojanje pravnog interesa.
22. Drugotužena apelantove navode smatra paušalnim, te predlaže da se apelacija odbaci/odbije.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 54. st. 1. i 2.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Isticanje ništavosti Član 109. stav 1.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
25. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 8. stav 2.
(2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima.
Član 8a. st. 1. i 2.
(1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.
(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišnoknjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove provodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identificiranja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 120722 19 Rev od 14. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 9. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja ništavosti odredbe člana 2 predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na predmetnu parcelu, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. U vezi s apelacionim navodima kojim se, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZOO i ZPP, odnosno da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelant nema pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u odnosu na predmetnu parcelu. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je odluka Višeg suda pravilna i zakonita, odnosno kada je usvojena žalba tuženih i odbijen apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije aktivno legitimisan, niti ima pravni interes u vezi s odredbom člana 109 ZOO. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da apelant u dokaznom postupku nije dokazao da mu pripada neko pravo na predmetnoj parceli, koje je zaključenjem predmetnog ugovora ugroženo, pa time nema ni pravnog interesa za pobijanje predmetnog ugovora. Pri tome, Vrhovni sud je cijenio i okolnost da je apelant pred nadležnim organom pokrenuo upravni postupak za priznanje prava svojine na predmetnoj parceli na osnovu odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji, te ukazao na razloge zbog kojih navedeno ne može voditi drugačijem zaključku (navedeni postupak je u toku i apelantu za sada to pravo nije priznato). Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi ZPP i ZOO, te Zakona o privatizaciji, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno, logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju apelant nema pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u odnosu na predmetnu parcelu, u smislu člana 54 ZPP u vezi sa članom 109 ZOO, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi kojim se ukazuje da Vrhovni sud nije cijenio Odluku visokog predstavnika od 27. aprila 2000. godine u kontekstu eventualne suprotnosti predmetnog ugovora s navedenom odlukom i njegove ništavosti po tom osnovu. Naime, kako je već rečeno, u postupku je utvrđeno da apelant nema aktivnu legitimaciju, odnosno nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora kao uslova koji mora biti ispunjen za meritorno razmatranje osnovanosti tužbenog zahtjeva.
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto u konkretnom slučaju apelant nema pravnog interesa za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u odnosu na predmetnu parcelu, u smislu člana 54 ZPP u vezi sa članom 109 ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje potpredsjednika Miodraga Simovića suprotno odluci.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU POTPREDSJEDNIKA USTAVNOG
SUDA MIODRAGA SIMOVIĆA
Žalim što se ne mogu složiti sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 2836/20 od 9. marta 2022. godine koju je podržala većina koleginica i kolega, a kojom nije prihvaćen prijedlog podnosioca apelacije. Razlozi su sljedeći:
(1) Prvenstveno, treba reći da je glavno, sporno pravno pitanje u ovom predmetu postojanje, odnosno nepostojanje pravnog interesa apelanta za postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o zajedničkom ulaganju u izgradnji stambeno-poslovnih objekata u Banjoj Luci zaključenog 25. oktobra 2000. godine između tadašnjeg Ministarstva odbrane Republike Srpske i ODGP „Krajina“ Banjaluka sa aneksima tog ugovora od 8. marta 2005. do 1. jula 2005. godine (u dijelu koji se odnosi na k. č. broj 700/5 k. o. Banjaluka). Apelant je postojanje pravnog interesa dokazivao time što je pokrenuo postupak kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Banja Luka za utvrđenje prava svojine na spornoj parceli (unesenoj u Program privatizacije državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske) po članu 8a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske. Ovaj postupak je prekinut zbog rješavanja prethodnog pravnog pitanja pravne valjanosti upisa tuženog GP „Krajina“ a.d. Banja Luka kao vlasnika spornog zemljišta. Zbog toga je apelant upućen od strane organa uprave da se u parničnom postupku raspravi sporno pravno pitanje pošto Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (kao organ uprave) nije nadležna za rješavanje tog pitanja.
(2) Viši privredni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske su (bez upuštanja u meritum spora) prvostepenu presudu Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev preinačili tako što su odbili tužbeni zahtjev s obrazloženjem da apelant nema pravni interes. To ne odgovara nesporno utvrđenim činjenicama, jer u upravnom postupku kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove uopšte nije ni postavljeno pitanje apelantove aktivne legitimacije pošto je sporna parcela bila upisana u obrazac P-1 u Programu privatizacije državnog kapitala apelanta i za nju izdato uvjerenje Investiciono-razvojne banke Republike Srpske po osnovu kojeg se vodio postupak za utvrđivanje prava svojine na osnovu privatizacije državnog kapitala. Nasuprot tome, Viši privredni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske su osporenim odlukama stavili apelanta u podređen i diskriminišući procesni položaj u odnosu na tužene (Republiku Srpsku i GP „Krajina“) koji su protivpravno raspolagali spornim zemljištem, i to suprotno Odluci visokog predstavnika za BiH od 27. aprila 2000. godine.
(3) Nesporno je diskreciono ovlašćenje redovnih sudova da ispituju postojanje ili nepostojanje pravnog interesa za određeni zahtjev, ali se u ovom slučaju radi o pogrešnoj ocjeni takvog ovlašćenja. Uz to, za nepostojanje pravnog interesa apelanta Viši privredni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske nisu dali jasno činjenično i pravno obrazloženje. Na taj način, apelantu kao parničnoj stranci praktično nije dozvoljeno da na adekvatan i efikasan način zaštiti svoja prava i pravne interese.
(4) Kao primjer da u sličnim predmetima nije bilo sporno postojanje pravnog interesa može poslužiti nedavna Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1641/19 od 10. decembra 2020. godine, u kojoj je djelimično usvojena apelacija (apelant „Allegro promet“ d.o.o. Prijedor) i utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.