Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4348/21 (M.G.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4348/21

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4348/21, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. G.

Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž 2 od 25. novembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci

– Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 030072 21 Kv 4 od 4. novembra 2021. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. G. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž 2 od 25. novembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 030072 21 Kv 4 od 4. novembra 2021. godine u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 20. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 030072 21 Kž 2 od 25. novembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda Banjaluka – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 030072 21 Kv 4 od 4. novembra 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru ukidanja pritvora do donošenja odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji. Apelant je 27. decembra 2021. godine dopunio apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda od 12. januara 2022. godine, apelant je i 20. januara 2022. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Tužilaštvo i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio traženi odgovor na apelaciju.

3. Primljeni odgovori na apelaciju su 24. januara 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 4 od 4. novembra 2021. godine apelantu je produžena mjera pritvora, koja je određena Rješenjem sudije za prethodni postupak tog suda broj 11 0 K 030072 21 Kpp 14 od 8. oktobra 2021. godine, zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav (4) u vezi sa st. (1) i (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i postojanja posebnih razloga za pritvor iz člana 197 stav (1) tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najduže dva mjeseca, tj. najduže do 6. januara 2022. godine.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je razmotrio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, imajući u vidu sve navode kojima je taj prijedlog obrazložen i navode apelanta i njegovog branioca kojima su osporili osnovanost prijedloga, kao i stanje predmetnih spisa s prijedlogom odbrane za ukidanje pritvora od 28. oktobra 2021. godine. Okružni sud je istakao da je utvrdio da i u ovoj fazi istrage postoji osnovana sumnja da je apelant iskoristio svoj službeni položaj i ovlašćenja koja je imao kao direktor i odgovorno lice u JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj (u daljnjem tekstu: bolnica) da bi pribavio imovinsku korist u iznosu od preko 50.000 KM preduzeću TA „Travel for Fun“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: „Travel for Fun“) na štetu javnih sredstava u postupku javne nabavke medicinske opreme. Zatim je ukazano da postoji osnovana sumnja da je apelant, na način bliže opisan u naredbi za sprovođenje predmetne istrage, učinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav (4) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS, zbog kojeg se protiv njega vodi predmetna istraga, kao i da u ovoj fazi istrage postoje i posebni razlozi za pritvor, propisani odredbama člana 197 stav (1) tač. b) i g) ZKPRS, zbog kojih je apelantu neophodno produžiti pritvor za dva mjeseca jer se ista svrha ne bi mogla ostvariti nekom od mjera zabrane ili bilo kojom drugom mjerom blažom od pritvora.

7. Okružni sud je naveo da u dosadašnjem toku istrage ničim nisu kompromitovani dokazi koji su u velikom broju prikupljeni u početnoj fazi istrage i dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. Zatim je naveo da dokazi, koji su cijenjeni prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, te oni dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sprovodi istraga. U rješenju je (str. 3, 4, 5, 6, 7 i 8) iznesen sadržaj i analiza dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav (4) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS, na način kako je to opisano u naredbi o proširenju istrage. Okružni sud je naveo da je na osnovu analize i ocjene brojnih materijalnih dokaza utvrdio da je apelant u kritičnom vremenu vanredne situacije izazvane „korona virusom“, u postupku javnih nabavki, postupao suprotno odredbama člana 28 stav 5 Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 39/14; u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama) i člana 2 stav 5 Pravilnika o sprovođenju postupka zajedničke javne nabavke i osnivanju centralnog nabavnog organa („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 55/15; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, utvrđeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant, kao direktor bolnice, u kritičnom periodu, zajedno i po prethodnom dogovoru s osumnjičenim S. M., direktorom „Travel for Fun“, iskorišćavanjem svog službenog položaja i ovlašćenja, pribavio korist tom pravnom licu u iznosu od 61.394,80 KM, na štetu sredstava budžeta Republike Srpske. Pojašnjeno je da je apelant u vrijeme vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske zbog „virusa korona“ sproveo postupak javne nabavke – pregovaračkim postupkom bez objavljivanja obavještenja o nabavci, shodno članu 21 stav 1 tačka d) Zakona o javnim nabavkama – za nabavku zaštitnih odijela i maski za potrebe bolnice i JU „Dom za starija lica Doboj“ (u daljnjem tekstu: „Dom za starija lica“) tako što su apelant i osumnjičeni M. L., direktor „Doma za starija lica“, 26. marta 2020. godine zaključili Sporazum o sprovođenju postupka zajedničke nabavke zaštitnih odijela i maski za potrebe bolnice i „Doma za starija lica“, pregovaračkim postupkom bez objavljivanja obavještenja o nabavci, koji postupak se u skladu sa članom 2 stav 5 Pravilnika nije mogao primijeniti u sprovođenju postupka zajedničke javne nabavke. Navedeno je da je u tom postupku apelant 26. marta 2020. godine, suprotno odredbi člana 28 stav 5 Zakona o javnim nabavkama, poziv za učešće u postupku javne nabavke uputio pravnom licu „Travel for Fun“, iako ono nije registrovano za obavljanje djelatnosti koja je predmet javne nabavke, a „Travel for Fun“ 30. marta 2020. godine, u skladu s prethodno postignutim dogovorom, dostavio ponudu bolnici i „Domu za starija lica“. Zatim je 31. marta 2020. godine apelant u ime bolnice s osumnjičenim S. M., direktorom „Travel for Fun“, zaključio Ugovor o kupoprodaji broj 2047/20 od 31. marta 2020. godine kojim je kao predmet ugovora definisana opisana roba s količinom i cijenom (medicinska zaštitna odijela za jednokratnu upotrebu, medicinske troslojne maske za lice s gumicom za jednokratnu upotrebu, maske za lice model RRR2, medicinske naočale za profesionalnu zaštitu s gumom, pregledne rukavice za jednokratnu upotrebu), sve ukupne vrijednosti 117.024,40 KM (136.918,55 KM sa PDV-om), koji ugovor je u cijelosti realizovan. Dalje je navedeno da je „Travel for Fun“ 12. maja 2020. godine bolnici isporučio robu (koja je u cijelosti isplaćena), te da je apelant propustio da izvrši nadzor nad prijemom robe i utvrdi da je umjesto ugovorene medicinske isporučena nemedicinska roba (detaljno opisano u rješenju na strani 7). Na taj način je apelant nekvalifikovanom pravnom licu „Travel for Fun“ pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 61.394,80 KM na štetu sredstava budžeta Republike Srpske. U pogledu postojanja osnovane sumnje u rješenju su analizirani i cijenjeni iskazi poimenično navedenih svjedoka kao članova Komisije za javne nabavke i apelantov iskaz (strana 4 pasus 3), kojima je bilo poznato da je ponuđač „Travel for Fun“, kao privredni subjekat u konkretnom postupku javnih nabavki, turistička agencija i da se nije radilo o ponuđaču registrovanom za obavljanje odgovarajuće djelatnosti, a što je u suprotnosti s odredbom člana 28 stav 5 Zakona o javnim nabavkama, te da tenderskom dokumentacijom od ponuđača nisu traženi odgovarajući sertifikati za opremu koja je bila predmet ponude. Obrazložen je, kroz ocjenu dokaza, postupak realizacije Ugovora o kupoprodaji broj 2047/20 od 31. marta 2020. godine, zaključenog između apelanta u ime bolnice i osumnjičenog S. M., direktora „Travel for Fun“, kojim je definisana predmetna roba, sa podacima o porijeklu, vrsti i cijeni fakturisane robe (str. 5 i 6), i one koja je isporučena (nemedicinska), kao i postupak prijema te robe, a sve to u povezanosti s iskazima svjedoka, članova Komisije za prijem robe, i iskaza osumnjičenog S. M. koji je potvrdio da je robu nabavljao u BiH i otpremio u bolnicu, kada je bio prisutan i direktor bolnice – apelant, da odijela nisu bila medicinska, da nisu imala sertifikate, da nisu nabavljena u Kini, već u Bosni i Hercegovini, i da je o svemu tome obavijestio apelanta.

8. Istaknuto je da je postojanje osnovane sumnje dodatno potkrijepljeno i dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora: zapisnici i izvještaj o pretresima izvršenim po naredbi Okružnog suda – stana osumnjičenog apelanta, prostorija bolnice, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta MUPRS Uprava za organizovani i teški kriminalitet od 6. i 7. oktobra 2021. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 21. oktobra 2021. godine od lica B. R. i D. V., zaključaka i odluke Skupštine grada Doboj i gradonačelnika, izvještaja o utrošku sredstva, izvještaja o utrošenim doniranim sredstvima za nabavku zaštitnih odijela i maski bolnice, izvještaja o utrošku sredstava za korisnike budžeta Grada, zapisnika o saslušanju devet imenovanih svjedoka, zapisnika o ispitivanju osumnjičenog S. M. od 8. oktobra 2021. godine, rješenja Vlade Republike Srpske o udaljenju apelanta sa rada zbog određivanja mjere pritvora od 6. oktobra 2021. godine dok traje pritvor i drugim dokazima. Okružni sud je zaključio da je na opisani način apelant nekvalifikovanom pravnom licu „Travel for Fun“ pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 61.394,80 KM na štetu sredstava budžeta Grada Doboja i time učinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav (4) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS, kako je to navedeno u naredbi o sprovođenju predmetne istrage i prijedlogu za produženje pritvora.

9. Osim postojanja osnovane sumnje, kao opšteg razloga za pritvor, prema ocjeni Okružnog suda, u ovoj fazi istrage postoje i posebni razlozi iz člana 197 stav (1) tač. b) i

g) ZKPRS, zbog kojih je apelantu neophodno produžiti pritvor. Pritom je Okružni sud naveo da se ista svrha ne bi mogla postići bilo kojom od mjera zabrane, pa su u vezi s tim i prijedlozi odbrane neprihvatljivi. Naime, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu istrage u toku koje je već pribavljen veliki broj dokaza, ali u prethodnih mjesec dana i da Tužilaštvo nije moglo okončati istragu provođenjem svih potrebnih dokaza. Navedeno je da u daljnjem toku istrage Tužilaštvo namjerava da sasluša više lica zaposlenih u bolnici, i to dr S. C., zamjenika direktora za medicinska pitanja, dr S. A., načelnicu Infektivnog odjeljenja, te članove Komisije za prijem robe Lj. C., R. S., D. C., I. J., R. J. i S. J., vozače sanitetskih vozila bolnice M. M. i S. T., kao i radnike protokola bolnice, G. K., S. L. i S. S., koji imaju relevantna saznanja o inkriminisanom događaju ili je pak njihovo saslušanje potrebno kako bi se provjerili iskazi drugih svjedoka i samog apelanta. Ovi svjedoci su kao zaposleni u toj ustanovi i hijerarhijski gledano u podređenom položaju u odnosu na apelanta kao direktora te ustanove, s kojim ostvaruju redovne poslovne kontakte, odnosno u bliskim su poslovnim vezama. Ove okolnosti, sagledane u kontekstu apelantove odbrane i svih drugih okolnosti predmetnog slučaja, a posebno okolnosti da je apelant udaljen sa rada samo za vrijeme trajanja pritvora, prema ocjeni Okružnog suda, imaju naročit značaj i ukazuju da će apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, ometati krivični postupak uticajem na ove svjedoke, nastojeći da za njega daju što povoljnije iskaze, usklađene međusobno i s njegovim iskazom kako bi izbjegao ili bar umanjio svoju krivičnu odgovornost i takvim negativnim uticajem bi nesumnjivo ometao daljnje uspješno vođenje predmetne istrage.

10. Okružni sud je istakao da su u periodu od kada je apelant lišen slobode sredstva javnog informisanja prenosila informacije o inkriminisanim radnjama koje se apelantu stavljaju na teret, te da postoji i poseban razlog iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS zbog kojeg je neophodno zadržavanje apelanta u pritvoru u narednom toku istrage. Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina i teža kazna, a djelo je posebno teško s obzirom na način njegovog izvršenja (izvršeno iskorišćavanjem službenog položaja i ovlašćenja direktora jedne velike javne zdravstvene ustanove u svrhu pribavljanja drugom pravnom licu velike imovinske koristi na štetu budžetskih sredstava, za vrijeme i korišćenjem vanredne epidemiološke situacije zbog „virusa korona“, koja je dovela do proglašenja i vanrednog stanja u RS, postupajući protivno zakonskim i drugim propisima i upozorenjima nadležnih državnih organa da se u postupcima javnih nabavki ne smije zloupotrebljavati takva situacija i zaobilaziti propisi koje regulišu postupak javnih nabavki). Zatim je ukazao i na težinu posljedica, koje se ne ogledaju samo u pribavljanju imovinske koristi nekvalifikovanom ponuđaču u postupku javne nabavke za vrijeme vanrednog stanja. Okružni sud je istakao i da je apelant, kao direktor bolnice, bio u obavezi postupati s ciljem najekonomičnijeg trošenja budžetskih sredstava kako bi obezbijedio svu potrebnu medicinsku opremu i sredstva za rad zaposlenih u bolnici. Zatim je istakao da se posljedice krivičnog djela, za čije se izvršenje apelant osnovano sumnjiči, ogledaju i u tome što su nabavkom i opremanjem za rad medicinskog osoblja bolnice neodgovarajućom nemedicinskom opremom i sredstvima zaštite dovedeni u opasnost zdravlje i životi velikog broja ljudi koji su ih u svom radu morali koristiti, iako nisu bili za medicinsku upotrebu, niti su mogli pružiti odgovarajuću zaštitu od opasnog „virusa korona“. Izvršenom zloupotrebom u postupku predmetne nabavke u vrijeme vanredne situacije i vanrednog stanja, apelant je svoj službeni položaj podredio ličnim interesima i interesima navedenog pravnog lica, a na štetu javnih sredstava, te zdravlja i života zdravstvenih radnika, čija je uloga u očuvanju zdravlja građana grada Doboja bila od neprocjenjivog značaja u konkretnim uslovima pandemije. Istaknuto je da su medijski propraćen predmetni slučaj, kao i drugi nelegalno sprovedeni postupci javnih nabavki zaštitne i druge opreme za medicinske ustanove doveli do velikog pada povjerenja građana u rad zdravstvenih ustanova, čija je osnovna djelatnost zaštita života i zdravlja ljudi. Kroz brojna medijska izvještavanja, građani grada Doboja, kao i cijele Republike Srpske, BiH i šireg regiona su s velikom pažnjom pratili i prate dešavanja u vezi s predmetnim slučajem, pa je realna i mogućnost njihovog okupljanja i protestovanja u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, a prije svega medicinskih radnika koji su koristili neodgovarajuću opremu za zaštitu na svom radu, kao i članova njihovih porodica i prijatelja koji su zabrinuti za njihovo, ali i svoje i zdravlje drugih građana koji su kao pacijenti koristili bolničke usluge. Imajući sve to u vidu, Okružni sud je zaključio da se radi o vanrednim okolnostima i tako teškom krivičnom djelu, s obzirom na način njegovog izvršenja i posljedice, da bi puštanje apelanta na slobodu u ovoj fazi postupka, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, a prije svega što predstavlja razlog iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS zbog kojeg je apelanta neophodno zadržati u pritvoru u daljnjem toku istrage.

11. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca, izjavljenoj protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 4 od 4. novembra 2021. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kž 2 od 25. novembra 2021. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.

12. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju pobijanog rješenja (strana 2 pasus 3), suprotno tvrdnjama iz žalbe, detaljno izneseni prigovori apelantovog branioca na ročištu održanom 4. novembra 2021. godine pred prvostepenim sudom u smislu odredbe člana 196 stav 2 ZKPRS, kao i izjašnjenje apelanta, koji je podržao izlaganje svog branioca, kojim se odbrana protivila tužiočevom prijedlogu za produženje pritvora. Osim toga, Okružni sud se razlozima datim u pobijanom rješenju (strana 3 pasus 2) jasno odredio u odnosu na tužiočev prijedlog za produženje pritvora i iskazano protivljenje odbrane, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se istraga sprovodi, kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora u smislu člana 197 stav (1) ZKPRS, tako i posebnih pritvorskih razloga iz tač. b) i g) citirane odredbe, zbog čega nema osnova za tvrdnje žalbe o povredi principa jednakosti stranaka u postupku. U konačnom, u pobijanom rješenju (strana 3 pasus 2) sadržan je i zaključak da u konkretnom slučaju nema osnova da se umjesto mjere pritvora izreknu neke od mjera zabrana, čime se prvostepeni sud opredijelio i u odnosu na prijedlog odbrane za ukidanje pritvora iznesenom u podnesku apelantovog branioca od 28. oktobra 2021. godine. Zbog toga je Vrhovni sud ocijenio da su bez osnova prigovori iz žalbe kojima se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje tvrdnjom da je povrijeđeno pravo na odbranu, u vezi prijedloga odbrane za ukidanje pritvora, te izjašnjenja odbrane na ročištu pred prvostepenim sudom, u smislu odredbe člana 196 stav 2 ZKPRS.

13. Vrhovni sud je ocijenio i da je zaključak Okružnog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, za koje se istraga sprovodi po Naredbi o proširenju istrage Tužilaštva broj T12 1 KTK 0001219 21 od 4. oktobra 2021. godine, pravilno zasnovan na dokazima koji su pribavljeni u dosadašnjem toku istrage, te je u rješenju dodatno pojasnio postojanje osnovane sumnje. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim argumente iz žalbe kojim se osporava valjanost razloga datih u pobijanom rješenju u pogledu postojanja osnovane sumnje kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, tvrdnjom da su, zaključenjem Ugovora o formiranju konzorcijuma između „Travel for Fun“ i „Promedinga“ d.o.o. Laktaši, s aspekta kvalifikacije ponuđača (grupa ponuđača), u smislu odredbe člana 28 stav 2 Zakona o javnim nabavkama, ispunjeni uslovi iz citirane odredbe jer je rješenjem Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, „Promeding“ d.o.o. Laktaši ovlašćen da se bavi prodajom medicinskih sredstava i opreme, da se, u odnosu na povredu odredbe članom 2 stav 5 Pravilnika, eventualno, može raditi o prekršaju. Osim toga, ocijenjen je neosnovanim i navod da odgovornost u pogledu nadzora nad prijemom isporučene robe u bolnicu u Doboju nije vezana za propuste apelanta, već odgovarajuće komisije, koja je „prihvatila“ predmetnu robu bez bilo kakvih primjedbi.

14. Vrhovni sud je zatim istakao da je u pobijanom rješenju dato obrazloženje i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS, koje i taj sud prihvata. Naime, Vrhovni sud je naveo da su za pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS u pobijanom rješenju date detaljno obrazložene okolnosti (str. 8 i 9), koje Vrhovni sud prihvata kao valjane. Sve te okolnosti, kako je ocijenio i Vrhovni sud, ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.

15. Vrhovni sud je ocijenio da su i u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS u pobijanom rješenju pravilno ocijenjene i obrazložene okolnosti iz kojih proizlazi da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način, okolnosti i vrijeme izvršenja, te težinu posljedice, a sve to u povezanosti da se apelant tereti za djelo počinjeno u vrijeme vanredne situacije i vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom; da je apelant zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u bolnici; da se radi o postupku za nabavku medicinske opreme i druge zaštitne opreme i sredstava, koji su, u navedenim okolnostima, bili najpotrebniji medicinskom osoblju i građanima s ciljem zaštite od navedenog virusa. Vrhovni sud je istakao da su, osim navedenih i detaljno obrazloženih okolnosti, u pobijanom rješenju pravilno ocijenjene i obrazložene i činjenice koje se odnose na medijska izvještavanja o predmetnom slučaju i u vremenu relevantnom za odlučivanje o pritvoru i zainteresovanosti građana jer se radi o pitanjima od javnog interesa. Na tim osnovama pravilno se izvodi zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, posebno imajući u vidu naredbu o proširenju istrage kojom su obuhvaćena nova krivična djela.

16. Vrhovni sud je istakao i da su bez osnova argumenti iz žalbe kojima se osporava pravilnost i valjanost razloga pobijanog rješenja u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. Naime, kako je Vrhovni sud istakao, pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora u istrazi, u smislu odredbe člana 200 stav 2 ZKPRS, sud nije vezan posebnim razlozima po kojima je pritvor određen, već pritvor može produžiti i po nekom drugom, novom razlogu iz odredbe člana 197 stav (1) tačke od a) do g) ZKPRS. Cijeneći sve navedeno, Vrhovni sud je ocijenio i da nisu osnovani argumenti iz žalbe i prijedlog da se apelantu, umjesto mjere pritvora, izreknu mjere zabrane iz čl. 184 i 185 ZKPRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 13 Evropske konvencije. Apelant osporava postojanje opšteg uslova za određivanje pritvora – postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi istraga. Ističe da je analizom činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela jasno da se apelant tereti za iskorišćavanje službenog položaja i ovlašćenja i pribavljanje koristi trećem licu na način da je povrijedio odredbu iz člana 2 stav 2 Pravilnika, te da nije mogao primijeniti u sprovođenju postupka zajedničke javne nabavke jer je nabavku organizovala bolnica i „Dom za starija lica”. Međutim, prvostepeni sud zanemaruje činjenicu da je Zakonom o javnim nabavkama, i to odredbom iz člana 116 propisana novčana kazna za prekršaj ukoliko se sprovodi zajednička nabavka, a da bude bez javnog oglašavanja. Kako se može eventualno raditi o prekršaju, a ne o krivičnom djelu, samim tim, apelant smatra da nije mogao počiniti predmetno krivično djelo. Apelant ističe da drugi dio osnovane sumnje koja mu se stavlja na teret čini kršenje odredbe iz člana 28 stav 2 Zakona o javnim nabavkama jer je poziv za učešće u postupku javne nabavke uputio pravnom licu „Travel for Fun“, a ono nije registrovano za obavljanje djelatnosti koja je predmet javne nabavke. Međutim, prvostepeni sud zanemaruje činjenicu da je „Travel for Fun“ kao ponuđač zajedno pristupio s „Promedingom” d.o.o. Laktaši, koji ispunjava sve uslove za nabavku medicinske opreme, pa je tako uz ponudu dostavljen Ugovor o formiranju konzorcijuma za uvoz zaštitne opreme od 20. marta 2020. godine u kojem stoji da će ponuda u ime Konzorcijuma biti ovjerena, potpisana i dostavljena svakom naručiocu od „Travel for Fun“ i da je on nosilac Konzorcijuma i ovlašćen za potpisivanje i dostavljanje ponude, te potpisivanje ugovora. Takođe, apelant napominje da je Rješenjem Agencije za lijekove i medicinska sredstva broj 1007.12- 2-5921-2/19 od 16. avgusta 2019. godine „Promedingu” d.o.o. Laktaši odobreno da se bavi prodajom medicinskih sredstava i opreme. Samim tim, netačni su navodi Okružnog suda da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, odnosno da je omogućio nekvalifikovanom ponuđaču učešće u postupku, te da je povrijedio odredbu iz člana 28 stav 5 Zakona o javnim nabavkama. Apelant navodi da Okružni sud zanemaruje činjenicu da je dopisom koji je apelant potpisao 6. aprila 2020. godine konstatovano da postoji konzorcijumski ugovor sa „Promedingom” d.o.o. Laktaši koji ima dozvolu za trgovinu medicinskom opremom i sredstvima, te da je upisan u registar medicinskih sredstava s tačno navedenom opremom. Dakle, ne postoji povreda odredbe iz člana 28 stav 5 Zakona o javnim nabavkama, pa samim tim nije ni moguće da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Treći dio osnovane sumnje koji se apelantu stavlja na teret jeste da je propustio da izvrši nadzor nad prijemom robe i utvrdi da je umjesto ugovorene medicinske robe isporučena nemedicinska roba. Apelant navodi da Okružni sud zanemaruje činjenicu da prema procedurama koje su propisane u bolnici postoji Stalna komisija po Rješenju broj 2342/13 od 29. aprila 2013. godine koja je zapisnički primila predmetnu robu i konstatovala da roba ispunjava uslove i da se radi o medicinskoj robi, te da je Komisija donijela preporuku da se prihvati predmetna ponuda. Apelant navodi da je u pobijanom rješenju Okružni sud istakao da je apelant iskoristio svoj službeni položaj i pribavio korist od preko 50.000,00 KM na štetu budžetskih sredstava, a da pri tome „nije napisao čijih budžetskih sredstava.“ Okružni sud zanemaruje činjenicu da se ne radi o budžetskim sredstvima, nego da se radi o donatorskim sredstvima. Dalje, apelant osporava zaključak redovnih sudova da su ispunjeni posebni uslovi za produženje pritvora u smislu odredbe iz člana 197 stav (1) tačka b) ZKPRS. Ističe da Okružni sud nije doveo u vezu bilo kakav pokušaj uticaja apelanta na svjedoke, niti je obrazložio da li bi eventualno bilo kakva alternativna mjera zabrane kontakta sa svjedocima ili tim licima, na bilo koji način ishodovala rezultat kojim se traži pritvor. Okružni sud nije naveo ni zbog čega Tužilaštvo u dosadašnjem postupku nije saslušalo 13 imenovanih svjedoka. Takođe, apelant ukazuje da mu je pritvor bio određen samo iz razloga propisanog članom 197 stav (1) tačka b), dok je 4. novembra 2021. godine Okružni sud donio rješenje kojim apelantu produžava pritvor i po osnovu posebnih razloga za pritvor iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. Apelant ističe da je ovakvo postupanje Okružnog suda, a zatim i Vrhovnog suda nepravilno i nezakonito, te da je na taj način došlo do povrede principa zabrane reformatio in peius. Apelant ističe da Okružni sud obrazlaže odredbe iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, a da pri tome ne navodi zbog čega taj razlog nije bio ispunjen u rješenju od 8. oktobra 2021. godine kojim je apelantu određen pritvor, a da se Tužilaštvo nije žalilo na tu okolnost. Apelant ukazuje da je odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS propisano da mora postojati stvarna prijetnja narušavanja javnog reda i mira i naročite okolnosti, te da u konkretnom slučaju jedina naročita okolnost koju Okružni sud navodi jeste medijsko praćenje predmetnog slučaja, a da pri tome ne navodi na osnovu čega je to utvrdio, a niti jedan dokaz u tom kontekstu nije proveden. Smatra da redovni sud nije naveo zbog čega bi bila stvarna prijetnja narušavanja javnog reda i mira, koji je obavezan uslov da bi se odredio pritvor ili produžio pritvor po osnovu ove tačke, u slučaju njegovog puštanja na slobodu. Konačno, apelant navodi da se u pobijanom rješenju Okružni sud nije osvrnuo na to da li su ispunjeni alternativni uslovi, odnosno mjera obezbjeđenja apelantovog prisustva, zabrana kontakta sa svjedocima, zabrana napuštanja boravišta, oduzimanje putne isprave, kako bi se ispunili uslovi za uspješno vođenje postupka, te u vezi s tim nije dao obrazloženje, a odbrana je predlagala na ročištu i u prijedlogu za ukidanje pritvora eventualno određivanje bilo kakve druge alternativne mjere, sve s ciljem izbjegavanja najstrože mjere, i to pritvora. Apelant je istakao da je Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek zbog donošenja potpuno različitih odluka u činjenično istom predmetu, te mu je na taj način uskraćena pravna sigurnost. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, te privremeno stavi van snage Rješenje Okružnog suda u broj 11 0K03007221 Kv4 od 4. novembra 2021. godine i ukine mjeru pritvora. Apelant je u dopuni apelacije predložio hitno rješavanje predmeta i ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3941/21 u kojoj je na isti način riješeno pitanje pokrenuto predmetnom apelacijom. Apelant je zatražio da Ustavni sud „donese odluku po principu 'klon predmeta' te da usvoji apelaciju“.

b) Odgovori na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su argumenti izneseni u apelaciji bili sadržani u žalbi koja je izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 4 od 4. novembra 2021. godine i koji su ocijenjeni kao neosnovani u Rješenju Vrhovnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kž 2 od 25. novembra 2021. godine. Nadalje, u tom rješenju Vrhovni sud je razmatrao i žalbene prigovore u pravcu primjene mjera zabrana iz odredbe čl. 184 i 185 ZKPRS i o tome su dati razlozi u osporenom rješenju. Vrhovni sud je naveo da je razmatrao i ostale žalbene prigovore apelantovog branioca, te da je utvrdio da nisu osnovani prigovori žalbe kojima se ističe da je Okružni sud, donošenjem pobijanog rješenja, povrijedio pravo na pravično suđenje.

19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je, između ostalog, istaklo zašto su neosnovani svi navodi apelacije, uključujući i navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje, koje se tiče zabrane reformatio in peius. Takođe, Tužilaštvo je navelo da su sudovi u pobijanom odlukama pravilno utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant, preduzimanjem opisanih radnji, nekvalifikovanom pravnom licu „Travel for Fun“ pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 61.394,80 KM na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, odnosno Grada Doboja. Bez osnova su navodi apelacije da se sud nije vodio mogućnošću izricanja neke druge alternativne mjere radi obezbjeđenja apelantovog prisustva tokom krivičnog postupka jer su sudovi u pobijanim odlukama dali jasne i valjane razloge u pogledu neophodnosti primjene pritvora kao najstrože mjere za obezbjeđivanje prisustva osumnjičenog. Suprotno apelantovim navodima, Tužilaštvo je istaklo da je Vrhovni sud u pobijanom rješenju u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, na osnovu svih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, zauzeo pravilan stav da bi boravkom na slobodi apelant svojim statusom u javnoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj je zaposlen na poziciji direktora mogao izvršiti uticaj na zaposlene u toj ustanovi, a koji su predloženi za svjedoke u prijedlogu za produženje pritvora. Takođe, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je u pobijanom rješenju pravilno cijenio i obrazložio pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. b) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kž 2 od 25. novembra 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija i dopuna apelacije su podnesene 20. i 27. decembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da je apelant osporenim rješenjima o produženju pritvora lišen slobode proizlazi da se suština njegovog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na ličnu slobodu i bezbjednost i člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporenih rješenja, te okolnost da Ustavni sud, shodno pravilu iura novit curia, nije ograničen niti vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, u konkretnom slučaju ispitati da li je lišavanje slobode bilo u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

27. Član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom.

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

28. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je, na način opisan u osporenim rješenjima, kao službeno lice počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav (4) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS. Stoga, lišavanje apelanta slobode potpada pod član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, te iz razloga što sud nije razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera. Budući da pritvor produžen osporenim rješenjem može trajati najduže do 6. januara 2022. godine, proizlazi da je pritvor, koji je osporen ovom apelacijom, istekao.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje i produžavanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKPRS za određivanje i produžavanja pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav (1) tač. a), b), v) i g) ZKPRS.

30. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavne principe koji potpadaju pod obim zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koje je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC) broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu principa koji se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u principu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na sopstvenu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da kada nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opšti princip, koji je uspostavljen u sudskoj praksi, da će pritvor biti „proizvoljan,“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

32. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, tačka 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

33. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža, da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 197 stav (1) ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući na dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav (4) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS, za koje se sprovodi predmetna istraga, zasnovali na brojnim dokazima koje su cijenili i analizirali. Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali da je apelant za vrijeme vanredne situacije koja je proglašena na teritoriji Republike Srpske zbog epidemiološke situacije usljed pandemija bolesti COVID-19, iskorišćavanjem te situacije i stanja, direktno kršio odredbe Zakona o javnim nabavkama i podzakonskih akata, i pored upozorenja Agencije za javne nabavke BiH od 17. marta 2020. godine da se u postupcima javnih nabavki ne smije zloupotrebljavati situacija uzrokovana pandemijom virusa SARS Cov-2 kako bi se zaobišle ili kršile odredbe zakona i podzakonskih akata koje regulišu postupak javnih nabavki. Utvrđeno je da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant iskoristio svoj službeni položaj i ovlašćenja da bi pribavio imovinsku korist nekvalifikovanom pravnom licu „Travel for Fun“ u iznosu od preko 50.000 KM. Zatim su u rješenjima tih sudova navedeni iskazi saslušanih svjedoka i iskaz osumnjičenog S. M. u ovom predmetu, kao i mnogobrojna materijalna dokumentacija kojom su potkrijepljeni navodi Tužilaštva o postupanju apelanta na način suprotan pozitivnim propisima, a kojim postupanjem je počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, kao i navodima apelanta i njegovog branioca i materijalnim dokazima odbrane u spisu. Redovni sudovi su takođe ukazali da zaključak o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela od strane apelanta proizlazi i iz dokaza koje je Tužilaštvo pribavilo i dostavilo kako uz prijedlog za određivanje tako i uz prijedlog za produženje pritvora. Ustavni sud naročito zapaža da je Okružni sud ukazao da dokazi koje je dostavilo Tužilaštvo u dosadašnjem toku istrage ničim nisu kompromitovani. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantove navode kojim je osporavao postojanje osnovane sumnje, uključujući i navode da se, u odnosu na povredu odredbe članom 2 stav 5 Pravilnika, eventualno, može raditi o prekršaju, te da odgovornost u pogledu nadzora nad prijemom isporučene robe u bolnicu nije vezana za propuste apelanta već odgovarajuće komisije koja je „prihvatila“ predmetnu robu, bez bilo ikakvih primjedbi, ispitao Vrhovni sud i zaključio da su istaknuti navodi neosnovani. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

34. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentovani.

35. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski uslovi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS. Apelant ukazuje na nepostojanje razloga, odnosno da sud nije dao dovoljne razloge u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS.

36. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, navedeni osnov može primijeniti kada postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeno ili optuženo lice moglo uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

37. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (Jarzyński protiv Poljske, tačka 43). Međutim, on se ne može zasnivati samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (Merabishvili protiv Gruzije [VV], tačka 224). Takođe, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i sprovođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 43).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za apelanta, što je u osporenom rješenju Okružnog suda detaljno objašnjeno (str. 8 i 9), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U rješenju Okružnog sud je navedeno 13 imenovanih svjedoka koje treba saslušati u daljnjem toku istrage, s obrazloženjem njihovih poslovnih odnosa i saradnje u relevantnom periodu. Radi se o svjedocima koji su zaposleni u bolnici, u kojoj je apelant bio direktor, a prema podacima i dokazima iz spisa, ti svjedoci (poimenično navedeni u pobijanom rješenju) raspolažu određenim relevantnim saznanjima u vezi s djelom za koje se apelant tereti. Takođe, Okružni sud je ukazao na složenost predmetne istrage s aspekta brojnosti osumnjičenih i da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene, te da stoga navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, što, prema ocjeni Okružnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi, mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak uticajem na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane.

39. Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, pozivajući se na tačke prvostepenog rješenja u kojima je on naveden. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnov za produžavanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud (konkretno Vrhovni sud) ukazao na specifične okolnosti konkretnog predmeta, odnosno da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene, i da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u prvostepenom rješenju, ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav (1) tačka b) ZKPRS.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje, za razliku od apelantovih navoda, da je Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera te su, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, našli da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora, a što, imajući u vidu data obrazloženja, koja je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, ne izgleda proizvoljno ni u jednom segmentu. Ustavni sud nalazi da u obrazloženjima osporenih rješenja ima dovoljno osnova za zaključak da se samo mjerom pritvora u konkretnom predmetu i u ovoj fazi postupka može postići željena svrha.

41. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u ovom dijelu poziva na zaključak iz Odluke broj AP 3941/21 od 16. decembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u apelaciji koju je podnio Branislav Zeljković, a koji se na identičan način u ovom dijelu primjenjuje i na apelanta. Dakle, kao i u navedenom predmetu, Ustavni sud smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da okolnosti navedene u obrazloženju osporenih rješenja predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS. Ustavni sud je mišljenja da su i Okružni sud i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili da utvrde postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizuju kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

43. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednost, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 6. januara 2022. godine, mora obezbijediti garancije člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je odluka o produžavanju pritvora donijeta na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje kako osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo povodom kojeg se protiv njega vodi konkretna istraga tako i posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 197 stav (1) tačka b) ZKPRS, te kada su ti sudovi razmotrili i mogućnost izricanja mjera zabrane.

46. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4348/21 (M.G.) | Sudska praksa | Aktio