Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2184/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2184/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2184/20, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 163681 19 Rsž od 14. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 163681 18 Rs od 10. juna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 163681 20 Rev od 24. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 163681 19 Rsž od 14. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 163681 18 Rs od 10. juna 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 347/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju, koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 14. novembra 2019. godine iz prethodne tačke, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 163681 20 Rev od 24. aprila 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 14. novembra 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokatskog društva „Petrušić & Co“ d.o.o. Zenica, kao zastupnika tužilaca od 1. do 12, preciznije označenih u uvodu osporenih presuda (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 20. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 27. oktobra i 1. novembra 2021. godine, dok zastupnik tužilaca nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 17. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 108427 15 Rs 5 od 7. oktobra 2016. godine, donesenom po tužbi tužilaca protiv apelanta kao tuženog, radi isplate razlike plaća, obavezan je apelant da tužiocima, poimenično navedenim od 1. do 12. u izreci presude, isplati na ime razlike plaća i uvećanja plaća za period od 19. septembra 2015. do 19. septembra 2018. godine iznos preciziran za svakog tužioca posebno sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Tužioci su odbijeni s dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tužioci podnijeli tužbu protiv apelanta radi isplate razlike na ime neisplaćenih plaća u vremenskom periodu od 19. septembra 2015. do 19. septembra 2018. godine, u iznosu preciziranom za svakog tužioca posebno, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Općinski sud je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 6. i 7. obrazloženja presude), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da su tužioci apelantovi zaposlenici kojim je rješenjima Federalnog zavoda PIO utvrđena invalidnost II kategorije, po kojem osnovu su raspoređeni na druga odgovarajuća radna mjesta uz pravo na odgovarajuću naknadu plaće. Općinski sud je također naveo da je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke od 29. marta 2019. godine utvrđeno da je apelant tužiocima za period od 19. septembra 2015. do 19. septembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) na ime plaća i dodataka na plaću po osnovu minulog rada, noćnog rada, te rada u dane sedmičnog odmora i u dane praznika isplatio iznos manji od iznosa koji bi im po navedenom osnovu pripadao u skladu s odredbama ugovora o radu, Pravilnika o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Općinski sud je zatim ukazao na odredbe člana 19. stav 3. Zakona o radu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) kojim je propisano: „Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim zakonom, Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), Pravilnikom o radu, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.“ U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su tužioci u skladu s načelom povoljnosti ovlašteni da tužbeni zahtjev zasnivaju na onom izvoru koji je najpovoljniji za njih kao apelantove zaposlenike. Pozivajući se zatim na odredbe čl. 75. i 78. stav 4. Zakona o radu, člana 2. Općeg kolektivnog ugovora i čl. 73. i 75. tač. od 1. do 3. Zakona o PIO, na kojima su tužioci zasnovali svoj tužbeni zahtjev, Općinski sud je utvrdio osnov za određivanje razlike na ime naknade plaće uz dodatke za sporni period.

10. Cijeneći da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 29. marta 2019. godine nesporno utvrđeno da je apelant u spornom periodu tužiocima isplatio plaće u manjem iznosu od iznosa koji im pripada, a koji iznosi su nalazom i mišljenjem vještaka u odnosu na svakog tužioca pojedinačno utvrđeni, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužilaca. Naime, Općinski sud je ukazao da parnične stranke nisu imale prigovora ni primjedbi na predmetni nalaz vještaka finansijske struke, te da je Općinski sud, poklonivši vjeru navedenom nalazu vještaka kao objektivnom i sačinjenom na osnovu dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke, zaključio da su osnovani zahtjevi tužilaca, te je donio odluku kao u izreci presude.

11. Općinski sud je apelantov „prigovor kompenzacije – prebijanja potraživanja zbog ranije isplate većeg iznosa na ime plaća tužiocima u odnosu na iznos koji im pripada“ ocijenio neosnovanim pozivajući se na odredbe člana 82. stav 1. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac ne može, bez izvršne sudske odluke ili bez saglasnosti radnika, svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće. Općinski sud se također pozvao i na odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano: „Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu“, te u vezi s tim zaključio da ukoliko je apelant svjesno i dobrovoljno tužiocima isplaćivao veće iznose na ime mjesečnih plaća (invalidnine), to shodno citiranoj odredbi člana 211. ZOO apelant nema pravo tražiti povrat isplaćenog iznosa. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 Rs 163681 19 Rsž od 14. novembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu, u skladu s apelantovim prigovorima, Kantonalni sud je zaključio da su prigovori neosnovani i da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o povredi odredbe člana 8. ZPP, nalazeći da iz stanja spisa proizlazi da su izvedeni svi dokazi koji su od strane parničnih stranaka predloženi i prihvaćeni na pripremnom ročištu, te da je prvostepeni sud dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, a naročito nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 29. marta 2019. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (tabelarni dio nalaza naslovljen kao „Pregled obračuna plata prema odredbama ugovora o radu, Pravilnika o radu i Zakona o PIO za poslove koje su obavljali u spornom periodu i pregled naknada na ime razlike za isplatu plata“) jasno proizlazi da je apelant kao poslodavac u spornom periodu isplatio iznose manje od iznosa koji bi na ime plaće i dodataka na plaću tužiocima pripadali u skladu s odredbama ugovora o radu, Pravilnika o radu i Zakona o PIO. Istovremeno, Kantonalni sud je ukazao da u situaciji kada poslodavac za određeni mjesec rada isplati zaposleniku plaću ili naknadu plaće u iznosu većem od plaće propisane ugovorom o radu i Pravilnikom o radu, odnosno Zakonom o PIO, ne znači da „ima pravo da zaposleniku isplati plaću ili naknadu plaće u manjem iznosu od iznosa koji mu pripada, niti znači da se kasnija manja isplata može kompenzirati ranijom većom isplatom“ shodno odredbama člana 78. stav 4. Zakona o radu kojim je propisano da „poslodavac ne može radniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu“. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za kompenzaciju apelantovih potraživanja i potraživanja tužilaca shodno odredbama čl. 336. i 337. ZOO, te da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, pravilno postupio kada je zaključio da je apelantov istaknuti prigovor kompenzacije neosnovan.

13. Cijeneći da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant u spornom periodu tužiocima na ime plaće i dodataka na plaću isplatio iznos manji od iznosa koji je utvrđen ugovorima o radu u odnosu na svakog tužioca pojedinačno, Pravilnikom o radu i Zakonom o PIO, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i procesno pravo (čl. 8, 126. u vezi sa članom 123. ZPP) kada je obavezao apelanta da tužiocima po navedenom osnovu isplati iznos koji je utvrđen u odnosu na svakog tužioca pojedinačno, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.

14. Rješenjem Vrhovnog suda 43 0 Rs 163681 20 Rev od 24. aprila 2020. godine odbačena je apelantova revizija. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Kako su tužioci u predmetnom sporu formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP), to se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužilaca. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbiru. Budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ni za jednog tužioca ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza jer osporene presude nisu u saglasnosti s izvedenim dokazima iz kojih se mogao izvesti zaključak o osnovanosti apelantovog prigovora kompenzacije potraživanja s potraživanjima tužilaca.

16. Naime, apelant je naveo da je tužiocima u spornom periodu plaća s dodacima redovno isplaćivana u skladu s ugovorom o radu, te da je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke nesporno utvrđeno da su za pojedine mjesece u spornom periodu tužiocima isplaćeni veći iznosi na ime plaća sa dodacima. Stoga, apelant smatra da su postojali uvjeti za kompenzaciju apelantovih potraživanja i potraživanja tužilaca budući da potraživanja tužilaca proistječu „iz osnova isplate naknade plaće zbog manje isplaćenog iznosa u spornom periodu“, a apelantova potraživanja proistječu „iz osnova povrata viška isplaćenog iznosa na ime plaća iz radnog odnosa“, zbog čega smatra da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

b) Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH i 49/21 – završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16 i 89/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

(1)Plaća radnika utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

(2)Plaća za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji se od:

a)osnovne plaće;

b)dijela plaće za radni učinak ukoliko je isti ostvaren i c)uvećane plaće iz člana 76. ovog zakona.

(3)Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se elementi za određivanje osnovne plaće i dijela plaće po osnovu radnog učinka.

(4)Radni učinak definiše poslodavac u skladu sa općim propisima, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Član 78.

(4)Poslodavac ne može radniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

Član 82.

(1)Poslodavac ne može, bez izvršne sudske odluke ili bez saglasnosti radnika, svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 211.

Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahteva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbegao prinudu.

Član 336 Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Član 343 Kad između dva lica postoji više obaveza koje mogu prestati prebijanjem, prebijanje se vrši po pravilima koja važe za uračunavanje ispunjenja.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 24. aprila 2020. godine. Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 14. novembra 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužilaca. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 347/20, koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 28. novembra 2019. godine, a da je apelacija broj AP 347/20 podnesena 27. januara 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tač. 12-15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao u pravilu u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine) prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koja se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je dokazni postupak proveden primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl.123 i 126. ZPP, pri čemu nije izostala ocjena dokaza i obrazloženje u vezi s tim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da tužiocima pripada pravo na potraživanje novčanog iznosa na ime razlike plaća koje je je apelant u spornom periodu isplatio tužiocima u manjem iznosu od iznosa koji im pripada, pozivajući se pri tome na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i apelantove dokaze materijalne prirode, kao i na relevantne odredbe ugovora o radu, Pravilnika o radu, Zakona o PIO i ZOO, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje da u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu odredbi čl. 336. i 337. ZOO, nisu ispunjeni uvjeti za kompenzaciju potraživanja, što je detaljno obrazloženo u osporenim odlukama, koje se, suprotno apelantovim navodima, ne čini proizvoljnim.

34. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant ponavlja prigovore koje je isticao tokom postupka pred Kantonalnim sudom, a što je u konačnici cijenio Kantonalni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi ugovora o radu, Pravilnika o radu, Zakona o PIO i ZOO, na kojima su zasnovane osporene presude, a shodno apelantovim prigovorima u kontekstu obrazloženja i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih presuda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Ostali navodi

36. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenog prava, osim što navode o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem prava na imovinu. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih presuda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi ugovora o radu, Pravilnika o radu, Zakona o PIO i ZOO na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja tužbeni zahtjev tužilaca osnovan te zašto je neosnovan istaknuti prigovor kompenzacije potraživanja.

38. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode koje je istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2184/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio