Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2460/20 (Z.K.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 1, 3
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama odluke o procedurama i postupku izračunavanja kamata za dio općih obveza
- Odluka o procedurama i postupku izračunavanja kamate za dio općih obveza
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2460/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2460/20, rješavajući apelaciju Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 096552 17 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 096552 Mal od 9. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 096552 17 Gž od 19. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 096552 Mal od 9. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i UniCredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 17. septembra 2021. godine, a Općinski sud 20. septembra 2021. godine. Tužena nije dostavila traženi odgovor.
4. Apelantu su 23. decembra 2021. godine, u skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02- 1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Mal 096552 Mal od 9. juna 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 512,78 KM sa zakonskom zateznom počevši od 9. septembra 2010. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika FBiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) po osnovu Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr. 3344/05 od 11. januara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-001370 od 23. septembra 2008. godine, Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 115929 09 I od 1. decembra 2009. godine. Tim rješenjem je određeno da se apelantu isplati ukupni iznos od 2.208,44 KM na ime neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine i regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. novembra 2005. godine pa do isplate, kao i troškovi izvršnog postupka u preciziranom iznosu na način što je tuženoj kao izvršenikovom dužniku naloženo da s izvršenikovog računa zaplijeni i prenese iznose navedene u rješenju u izvršenju. Obrazloženo je i da je uvidom u obavijest tužene od 23. decembra 2010. godine utvrđeno da je tužena izvijestila Općinski sud da je, shodno članu 166. stav 5. Zakona o izvršnom postupku, u cijelosti izvršila navedeno rješenje, te da je glavnicu s pripadajućim kamatama (obračun kamata na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH; u daljnjem tekstu: Zakon i Odluke o procedurama i postupku izračunavanja kamata za opći dio obaveza; u daljnjem tekstu: Odluka), troškove parničnog postupka i troškove izvršnog postupka iz izvršenikovih novčanih sredstava uplatila u apelantovu korist, a sve u iznosu od 2.980,79 KM. Utvrđeno je da je uz obavijest dostavljen obračun kamate iz kojeg se vidi da je obračun zakonskih zateznih kamata na iznos neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine i na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. godinu izvršen od dana izvršnosti odluka na osnovu kojih je traženo izvršenje, odnosno od 8. oktobra 2009. godine, a ne od 2. novembra 2005. godine kako je dozvoljeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda jer je takav obračun suprotan navedenim zakonskim odredbama.
8. U vezi s tim, obrazloženo je da je u pravnoj stvari povodom koje je pokrenuta ova parnica izvršenje određeno na teret sredstava FBiH, odnosno izvršenika, te da je u slučaju izvršenja protiv navedenog izvršenika u članu 138. stav 3. Zakona o izvršnom postupku propisao da će se izvršenje na teret sredstava budžeta izvršenika i kantona provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta. Navedeno je i da je predmet parnice isplata razlike nastale između kamate obračunate u rješenju o izvršenju i kamate isplaćene na osnovu navedenih relevantnih propisa. Obrazloženo je i da je, prema mišljenju Općinskog suda, u ovakvim slučajevima predviđena primjena posebnog zakona u odnosu na Zakon o izvršnom postupku, a to je zakon koji je zatezne kamate iz potraživanja kao što je apelantovo regulirao kao unutrašnji dug izvršenika, te je visinu isplate posebno ograničio. Općinski sud je obrazložio da je banka pri provedbi konkretnog rješenja o izvršenju morala, i jeste, primijeniti odredbe Zakona o izvršnom postupku, ali i odredbe Zakona, kao i odredbe Odluke. U vezi s tim je istaknuto da su Zakonom utvrđene unutrašnje obaveze izvršenika prema fizičkim i pravnim licima, nastale na osnovu neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada prema dobavljačima za robe, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obaveze (unutrašnji dug), odnosno način pojedinačnog verificiranja utvrđenih tražbina, kao i način njihovog izmirenja. Navedeno je i da je odredbom člana 4. tačka 4. tog zakona propisano da su opće obaveze iz člana 3. ovog zakona dugovi izvršenika nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i da se, između ostalog, sastoje i od obaveza nastalih na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije, što je i u konkretnom predmetu slučaj. Obrazloženo je i da je odredbom člana 6. stav 2. Zakona propisano da se kamata za opće obaveze iz navedenog člana 4. stav 3. Zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do dana konačne isplate otpisuje, a stavom 3. propisano da se kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate isplaćuje po stopi 2,5%, a što je predviđeno i Odlukom. Prema obrazloženju tog suda, Odlukom je propisano i da kamatu obračunava depozitna banka preko koje se vrši izmirenje opće obaveze iz tačke II ove odluke, i to metodom prostog kamatnog računa, te da će izmirenje duga (glavnica uvećana za obračunate kamate) banka vršiti po nalogu Federalnog ministarstva finansija uz dostavljeni spisak korisnika.
9. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je tužena u provedbi konkretnog Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 1 I 15929 09 I od 1. decembra 2009. godine postupila po nalogu suda za provedbu rješenja o izvršenju, te zakonito u skladu s važećim navedenim propisima za obračun zakonske zatezne kamate od dana izvršnosti odluke izvršila isplatu dugovanja apelantu. Općinski sud je istakao da je tačna činjenica da je tužena postupila drugačije nego što je naloženo rješenjem o izvršenju, ali da nije postupila nezakonito budući da je takvo postupanje tužene bilo propisano posebnim zakonom u odnosu na Zakon o izvršnom postupku, odnosno Zakonom i Odlukom a lex specialis derogat Iex gcneralis. Postupanje po izvršnom rješenju drugačije nego je njime propisano, prema mišljenju Općinskog suda, nije nezakonito postupanje suprotno zakonu i nalozima suda ako je takvo postupanje predviđeno posebnim zakonom, već, štoviše, drugačije postupanje tužene izložilo bi je nezakonitom postupanju koje bi bilo suprotno posebnom zakonu, a shodno odredbi člana 175. Zakona o izvršnom postupku. Prema obrazloženju Općinskog suda, u ovom je slučaju tužena ispravno postupila jer nije niti bila ovlaštena samovoljno vršiti isplatu i isplatila je samo one iznose i po onim obračunima koje joj zakon nalaže nakon što ih pripremi i dostavi Federalno ministarstvo finansija. Stoga, prema zaključku Općinskog suda, tužena nije odgovorna prema članu 175. Zakona o izvršnom postupku budući da je njezino postupanje u potpunosti zasnovano na odredbama Zakona o izvršnom postupku i važećim odredbama posebnog zakona, pa je Općinski sud donio odluku kao u izreci ove presude.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 Mal 096552 17 Gž od 19. septembara 2018. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari tužena postupala u skladu sa članom
1. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku koji je u članu 1. propisao da se članu 138. Zakona o izvršnom postupku dodaju novi stavovi 3, 4, 5. i 6. Navedeno je i da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-36/10 od 28. septembra 2011. godine utvrđeno da je član 1. st. 3, 4. i 6. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku u saglasnosti s Ustavom FBiH. Kako se radi o provođenju izvršenja na teret sredstava izvršenikovog budžeta, to je tužena, prema obrazloženju Kantonalnog suda, bila vezana izričitim ograničenjem, odnosno pri provođenju rješenja o izvršenju morala je primijeniti odredbu člana 138. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, odredbe Zakona, te odredbe Odluke. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u tom pravcu je prvostepeni sud dao decidirano obrazloženje koje i Kantonalni sud u cijelosti prihvata pa nema potrebe za ponavljanjem, imajući u vidu da apelantova potraživanja na ime naknada za neisplaćene plaće i regres čine dio općih obaveza prema Zakonu o izvršavanju budžeta. Imajući u vidu izloženo, prema mišljenju Kantonalnog suda, postupanje tužene kao banke prilikom provođenja izvršenja nema elemenata protivpravnosti u smislu člana 154. ZOO-a tako da je prvostepeni sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelant u opširnoj apelaciji u kojoj navodi hronologiju kompletnog postupka koji je doveo do konkretne parnice ističe da smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje koje se zatim neposredno odrazilo na pogrešnu primjenu odredbi materijalnog prava. Apelant smatra da Općinski sud i Kantonalni sud u svojim odlukama nisu uopće dali obrazloženje zašto nisu prihvatili apelantove navode na kojim je zasnivao svoje potraživanje. Apelant je naveo da je tokom postupka dokazao da tužena nije postupila po pravosnažnim i izvršnim presudama redovnih sudova koje su izvršne isprave na osnovu kojih je podnesen i dozvoljen prijedlog za izvršenje, te da je apelantu počinila štetu. Smatra da je pitanje visine kamate bilo predmet raspravljanja pred Općinskim sudom u Sarajevu, koji je donio presudu na osnovu koje je provedeno izvršenje, a to pitanje je razmatrao i Kantonalni sud u Sarajevu, te su navedeni sudovi zauzeli stav da otpis duga nastaje samo u slučaju kada povjerilac na to pristane, odnosno sudovi su razmatrali prigovor izvršenika u tom postupku koji su se odnosili na visinu kamatne stope pa apelant smatra da tužena u njegovom slučaju nije mogla drugačije tumačiti visinu kamatne stope od onoga kako je to tumačio sud. Navodi i da je pitanje visine stope zakonske zatezne kamate na navedena potraživanja bilo i predmet odlučivanja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te je odlukom suda utvrđeno da je neustavan član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 35/2012) jer je tim izmjenama očito uspostavljen nesklad između obaveza Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, općina i gradova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Smatra i da, da bi odluke suda bile zakonite, moraju sadržavati logičku povezanost između činjenica utvrđenih u toku postupka, što u ovom predmetu nije slučaj.
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, a što je taj sud obrazložio i u svojoj presudi. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva. V.Relevantni propisi
13. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08, 32/09, 65/09 i 42/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 1. tačka 4.
Opšte obaveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obveza:
4. obaveze na osnovu neisplaćenih plata i dodatka Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.
Član 5. st. 1. i 2. tačka 4) Federacija će izmiriti opšte obaveze iz člana 4. ovog Zakona u gotovini i otpisivanjem. Isplata u gotovini u maksimalnom iznosu od 219,5 miliona KM bit će izvršena, i to: 4) neisplaćene neto plate i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 37,5 miliona KM.
Član 6.
Konačnu pojedinačnu verifikaciju obaveza iz člana 5. stav 2. tačka 3. ovog Zakona izvršit će komisija koju imenuje Vlada Federacije.
Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do dana konačne isplate, otpisuje se.
Izuzetno od odredbi prethodnog stava ovog člana, kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate, isplaćuje se po stopi od 2,5%.
Vlada Federacije će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti podzakonski akt kojim će detaljnije propisati proceduru, kao i nadležni organ koji će provesti postupak izračunavanja kamate koja se otpisuje, odnosno koja se obračunava po stopi od 2,5%.
14. U Odluci o procedurama i postupku izračunavanja kamate za dio općih obaveza („Službene novine FBiH“ br. 77/06 i 43/07) relevantne odredbe glase:
I Ovom Odlukom propisuju se procedure, način i rokovi obračunavanja kamate na dio opštih obaveza utvrđenih Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon) i mjerodavna financijska organizacija koja će vršiti obračun kamata.
II Kamate po osnovu neplaćenih obaveza prema dobavljačima za robe, materijale i usluge i po osnovu neisplaćenih neto plata i naknada iz člana 5. stav 2. tač. 3. i 4. Zakona, dodijeljene u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate isplaćuje se po stopi od 2,5%. III Glavnica za obračun kamate je iznos utvrđen u izvršnoj sudskoj odluci, odnosno rješenju mjerodavnog organa.
IV Kamatu obračunava depozitna banka preko koje se vrši izmirenje opšte obveze iz tačke II ove Odluke. Obračun se vrši metodom prostog kamatnog računa.
V Izmirenje duga (glavnica uvećana za obračunate kamate) banka će vršiti po nalogu Federalnog ministarstva financija- Federalnog ministarstva finansija uz dostavljeni spisak korisnika.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 096552 17 Gž od 19. septembara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja isplate neisplaćenih naknada koja proizlaze iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava i da li su činjenice pogrešno utvrđene.
25. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, i to u više svojih odluka, već rješavao pitanje obračuna kamate po stopi od 2,5% od banaka na neizmirena potraživanja izvršenika u kojim predmetima su apelanti ukazivali da je takvo postupanje banaka suprotno rješenjima o izvršenjima i Zakonu o visini kamatne stope. Ustavni sud je npr. donio odluke br. AP 4309/10 od 12. juna 2013. godine, AP 1265/09 od 18. septembra 2012. godine i druge (sve odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojima je apelacije koje su pokretale navedeno pitanje odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se stav istaknut u navedenim odlukama može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 6. Zakona, između ostalog, propisano da će se kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate isplaćivati po stopi od 2,5%, te da će Vlada FBiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti podzakonski akt kojim će detaljnije propisati proceduru, kao i nadležni organ koji će provesti postupak izračunavanja kamate koja se otpisuje, odnosno koja se obračunava po stopi od 2,5%. Ustavni sud, nadalje, zapaža i da je Vlada FBiH, u skladu s navedenom odredbom člana 6. Zakona, donijela Odluku kojom je bliže odredila proceduru i nadležni organ za postupak obračuna kamate po stopi od 2,5% i da je za taj posao navedenom odlukom ovlastila depozitne banke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da se radi o naknadi neisplaćene plaće apelantu kao pripadniku Federalnog ministarstva odbrane i Vojske FBiH, koja isplata potpada pod opće obaveze prema odredbi člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona, te da je tužena pri izvršenju predmetnog rješenja postupila u skladu s navedenim odredbama Zakona i Odluke kojim je dobila ovlaštenje za obračun kamate po stopi od 2,5%. Ustavni sud, u vezi s navedenim, smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena, u smislu odredbi člana 175. Zakona o izvršnom postupku, naknadi štetu u visini razlike između kamatne stope po kojoj je ona obračunata u rješenju o izvršenju i kamatne stope propisane Zakonom i Odlukom. Ovo, dakle, i stoga jer iz činjenica predmeta, kako je već rečeno, proizlazi da je tužena postupila shodno relevantnim odredbama Zakona i Odluke, a koji predstavljaju lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku, a kako su to redovni sudovi jasno i argumentirano i obrazložili. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudama, te da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili navedene relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da je takav način donošenja odluka od redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
27. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na nepreciziranu odluku Ustavnog suda za koju tvrdi da je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 35/12 i da je navedenom odlukom utvrđena neustavnost člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u navedenim „Službenim novinama FBiH“ broj 35/12 objavljeno Rješenje o neizvršenju odluke Ustavnog suda broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, a kojom je Ustavni sud utvrdio da nije u skladu sa čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju član 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/09), koji se odnosio na pitanje izuzimanja od izvršenja novčanih sredstava ustanova iz člana 79a. stav (2) ovog zakona. Dakle, navedenom odlukom, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nije rješavao pitanje obračuna zakonske zatezne kamate na neizmirena potraživanja. Zbog svega navedenog, te kako iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno ili pogrešno utvrdili činjenice ili cijenili provedene dokaze, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava, u suštini, vezuje za iste navode koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili pogrešno utvrdili činjenice jer su redovni sudovi utvrdili i argumentirano obrazložili zaključke da je tužena pri obračunu zakonskih zateznih kamata na apelantovo neizmireno potraživanje od izvršenika primijenila relevantne odredbe Zakona i Odluke i kada Ustavni sud odlukom na koju se apelant poziva nije rješavao pitanje obračuna zateznih zakonskih kamata.
31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to apelantovo pravo nije prekršeno.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić