Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4326/21 (L. T.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanbračna zajednica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4326/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4326/21, rješavajući apelaciju Lepe Trubajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Lepa Trubajić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 299590 21 Gž od 5. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lepa Trubajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Stupar advokat iz Banjaluke, podnijela je 20. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 299590 21 Gž od 5. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je postojala vanbračna zajednica između nje i pokojnog N. P. u periodu od 1. decembra 2010. godine do 9. decembra 2018. godine, te je obavezana da nadoknadi troškove postupka prvotuženom (R. P.) u određenom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da među parničnim strankama nije sporno da je N. P. otac drugotuženog (M. T.), čija je apelantica majka, te da je očinstvo utvrđeno presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 045712 05 od 19. marta 2009. godine. Nadalje, da nije sporno da je u vrijeme kada je rođen M. T., prije njegovog rođenja i poslije, N. P. bio u braku i da je njegova supruga umrla 2010. godine, te da je prvotuženi R. P. rođen u navedenom braku, i da je N. P. umro 19. decembra 2018. godine. Okružni sud je potom ukazao na odredbe člana 12. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) kojim je propisano da je vanbračna zajednica, zajednica života žene i muškarca koja nije pravno uređena tim zakonom, te da je ona izjednačena sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, kao i na činjenicu da je nemoguće zasnovati vanbračnu zajednicu ako bi jedan od partnera bio u braku, u smislu odredbe člana 31. PZ-a. Također, da iz navedenih odredbi proizilazi da vanbračna zajednica, kao faktička zajednica muškarca i žene po svom sadržaju mora odgovarati zajednici osoba koje se nalaze u bračnoj zajednici, te da ona podrazumijeva ne samo zajednički život i stanovanje, već i uspostavljanje ekonomske zajednice, u kojoj je uspostavljen visok stepen međusobne povezanosti, uzajamne brige i pomaganja. Dalje, da je Rješenjem JU Centar za socijalni rad Banjaluka od 23. jula 2013. godine, kojim su roditelji postigli saglasnost da se M. T. povjeri na zaštitu i vaspitanje apelantici, utvrđeno da je apelantica i prije donošenja tog rješenja vodila kompletnu brigu oko M. T., da otac nije pokazivao zainteresovanost za održavanje ličnih kontakata sa njim, te da je M. T. izjavio da oca skoro ni da ne poznaje, jer ga je samo vidio par puta u životu. Imajući u vidu sadržaj navedene pismene isprave, Okružni sud je zaključio da je nelogično i neprihvatljivo da je apelantica vodila navedeni postupak, a da je sa N. P. u to vrijeme živjela u vanbračnoj zajednici. Konačno da iskazi prvotuženog R. P. i svjedoka kojim je sud poklonio vjeru, a koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, mogu poslužiti kao osnov za zaključak o nepostojanju vanbračne zajednice između apelantice i N. P. u periodu od 2010. do 2018. godine. Zbog navedenog je Okružni sud u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda i našao da su činjenični i pravni zaključci utemeljeni na ocjeni svih izvedenih dokaza i na pravilnoj primjeni člana 12. PZ-a.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje jer zanemaruje i ne cijeni dokaze koje su od značaja za utvrđenje postojanja vanbračne zajednice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić