Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/21 (JU "KOMUNALNO STAMBENI FOND" Cazin)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4031/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4031/21, rješavajući apelaciju JU "KOMUNALNO STAMBENI FOND" Cazin , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU "KOMUNALNO STAMBENI FOND" Cazin protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 044291 21 Gž od 16.
septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 044291 17 P od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU "KOMUNALNO STAMBENI FOND" Cazin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnijela je 27. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 044291 21 Gž od 16. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 044291 17 P od 1. jula 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 1. jula 2021. godine utvrđeno je da su tužioci (E. Š. i Š. Š.) na osnovu dosjelosti stekli isključivo pravo vlasništva sa dijelom 1/2 na nekretninama pobliže označenim u izreci presude, te je u vezi s tim naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda Cazin i Službi za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin, da na osnovu ove presude i na prijedlog tužilaca, izvrše prijenos prava vlasništva i posjeda sa imena tuženih (Grad Cazin i apelantica) na ime tužilaca, sve sa dijelom 1/2. Također je naloženo tuženim da solidarno isplate tužiocima troškove postupka u određenom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv navedene presude Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 P 044291 21 Gž od 16. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se tužioci od 1974. godine nalaze u posjedu nekretnina koje su predmet spora. Dalje, da tužioci koriste predmetne nekretnine zajedno sa nekretninama koje su 1974. godine dobili na poklon (na kojima su uz dozvolu Općine Cazin sagradili porodični stambeni objekat). Također, da tužioci nikada nisu ometani u korištenju predmetnih nekretnina, i da do 2016. godine nisu znali da se iste vode kao državna imovina u statusu opštenarodne imovine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima kojim su propisane pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću (samostalni posjed nekretnine čiji je posjed savjestan uz protek 20 godina neprekidnog posjedovanja), te da je posjed savjestan ako posjednik ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a da se savjesnost pretpostavlja. Taođer, ukazao je i na odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine), od kada počinje teći rok za dosjelost (jer za razliku od zakona koji je prethodno bio na snazi ne sadrži zabranu sticanja prava vlasništva u državnom (društvenom) vlasništvu). Kantonalni sud ukazao da iz navedenog proizilazi da su tužioci savjesni posjednici predmetnih nekretnina više od 20 godina računajući od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa do podnošenja predmetne tužbe (18. januar 2017. godine), te da tuženi nisu dokazali da je posjed tužilaca bio nesavjestan, pa je zakonska pretpostavka da je njihov posjed savjestan i da oni predmetne nekretnine koriste kao dvorište svoje porodične kuće. Konačno, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, nema mjesta primjeni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, jer se u konkretnom slučaju dosjelošću stiče pravo vlasništva na nekretninama na osnovu zakona, te da nije riječ o raspolaganju kakvo u vidu ima navedeni Zakon.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nisu uzeli u obzir da se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja, te da su arbitrarno primijenili Zakon o osnovama vlasničkih odnosa i član 58. Zakona o stvarnim pravima, jer tužioci nisu savjesni posjednici.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na pravni status apelantice, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić