Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3541/20 (A.P.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3541/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3541/20, rješavajući apelaciju koju je podnio A.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio A.P. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 089808 20 Kž od 1.
jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 089808 18 K od 31. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A.P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adnan Šehić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 29. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 089808 20 Kž od 1. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 089808 18 K od 31. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore u periodu od 14. juna do 8. jula 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 089808 18 K od 31. januara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM koju je dužan platiti u roku od 15 dana računajući od dana pravosnažnosti presude.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u toku postupka izvedeni predloženi dokazi (detaljno navedeni na str. 4-7. presude), te da je ocjenom kako dokaza optužbe, tako i odbrane, kako subjektivne, tako i materijalne prirode, utvrdio da je Tužilaštvo pružilo dovoljno dokaza da je apelant učinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, i to da je predmetno krivično djelo obuhvaćeno radnjom direktnog umišljaja, što znači da je apelant bio svjestan svoga djela i htio nastupanje zabranjene posljedice na štetu drugog lica.
8. Općinski sud je naveo da su inkriminirajuće protivpravne radnje apelanta povodom pitanja odlučnih činjenica da je ugrozio sigurnost osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život te osobe, a što predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, potvrđene iskazom oštećenog S.B. (u daljnjem tekstu: oštećeni), te svjedoka optužbe R.B. i A.Š. U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da je oštećeni u svom iskazu naveo da mu je apelant kritičnog dana prišao i zaprijetio govoreći mu da je kupio pušku Đuri, koji će oštećenog lično ubiti, zbog čega je oštećeni osjetio strah za svoju sigurnost i događaj prijavio policiji. Nadalje, naveo je da je svjedok R.B. posvjedočio da se apelant u hodniku suda prepirao sa oštećenim i da je spomenuo neku pušku, pa je oštećeni nakon tih riječi koje je smatrao prijetnjom događaj prijavio policiji. Općinski sud je, dalje, ukazao na iskaz svjedoka A.Š., koji je, također, naveo da je čuo kako je apelant zaprijetio oštećenom da je nekom Đuri pripremio oružje za oštećenog, a nakon čega je svjedok ustao i prekinuo svađu i prijetnje, jer ih je obojicu znao i smatrao je da je neumjesno da se svađaju i prijete u zgradi suda. Svjedok A.Š. je, dalje, naveo da je oštećeni nakon tog događaja ženu i dijete poslao u Republiku Hrvatsku, kao i da je nedugo nakon toga oštećeni doživio moždani udar (detaljan sadržaj iskaza svjedoka naveden na str. 7. i 8. presude). Općinski sud je naveo da je iskaze svjedoka optužbe, kao neposrednih svjedoka predmetnog događaja, u cijelosti prihvatio kao uvjerljive, tačne i vjerodostojne, jer se u odlučnim i inkriminirajućim činjenicama podudaraju, istovjetni su jedni sa drugim i konzistentni sa iskazima datim tokom istrage i bez bitnijih odstupanja. Općinski sud je naveo da su svi svjedoci optužbe sasvim uvjerljivo opisali način izvršenja krivičnog djela, te da iskazi kao dokazi subjektivne prirode, sami za sebe, a u vezi sa kriminalnom prošlosti apelanta koja proizlazi iz kaznene evidencije čine jednu logičnu cjelinu predmetnog krivičnopravnog događaja.
9. Općinski sud je, dalje, naveo da odbrana apelanta negira krivicu za učinjeno djelo argumentacijom i obrazloženjem kako između apelanta i oštećenog nije bilo nikakve posebne komunikacije, a pogotovo prijetnje, pa samim tim da nisu ostvarena obilježja predmetnog krivičnog djela. Međutim, Općinski sud je naveo da odbranu apelanta nije mogao prihvatiti kao pravno relevantnu i vjerodostojnu imajući u vidu da je potpuno protivna dokazima optužbe na temelju kojih je jasno i nedvosmisleno utvrđeno činjenično stanje. Naime, utvrđeno je da je apelant u hodniku Općinskog suda, gdje je došao po pozivu suda, prišao oštećenom i prijetio mu izgovorenim riječima, a sve iz razloga što se pred Općinskim sudom vodio stečajni postupak u kojem je apelant bio stranka u postupku, a oštećeni zainteresirano lice. Općinski sud je naveo da je nakon toga oštećeni osjetio zabrinutost i strah za svoj život, čime su ostvarena bitna obilježja krivičnog djela s obzirom na to da je apelant sa namjerom ugrozio sigurnost osobe, ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život te osobe. Dakle, Općinski sud je naveo da je odbrana apelanta kontradiktorna i oprečna izvedenim dokazima optužbe zbog čega je pravno irelevantna i nije od značaja za drugačiju odluku suda.
10. U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da je ocijenio i iskaze svjedoka optužbe i odbrane s obzirom na to da jedino ti dokazi subjektivne prirode imaju karakter ključnih dokaza u pogledu odlučnih činjenica za utvrđenje krivičnopravne odgovornosti apelanta. Općinski sud je naveo da je u cijelosti povjerovao iskazima svjedoka optužbe koji su bili neposredni svjedoci događaja, jer su njihovi iskazi prilikom opisivanja događaja uvjerljiviji i vjerodostojniji povodom pitanja odlučnih činjenica u odnosu na iskaze svjedoka odbrane, te jer su, za razliku od svjedoka odbrane, bili jasni i kategorični o onome što su čuli i vidjeli, a kategorični su i u tome kako su i ostali prisutni mogli čuti sadržaj razgovora apelanta i oštećenog da su to ,,htjeli čuti“. Naime, Općinski sud je naveo da je svjedok A.Š. naglasio kako je on čak lično ustao i prekinuo svađu i prijetnje apelanta, jer ih je obojicu znao i bilo mu je neugodno da se svađaju i prijete u zgradi suda. Također, svjedoci R.B. i A.Š. su naglasili kako poznaju i apelanta i oštećenog, te da ni sa jednim od njih nisu u zavadi, da su u korektnim odnosima i da samo svjedoče o onome kako je zaista bilo, pa je Općinski sud naveo da nije bilo posebnih razloga zbog kojih ne bi prihvatio iskaze tih svjedoka kao tačne, naročito kada se ima u vidu kriminalna prošlost apelanta, na koju je ukazao i zastupnik optužbe u završnom izlaganju ukazujući kako je apelant sklon rješavanju problema nasilnim putem zbog čega je više puta osuđivan za krivična djela protiv javnoga reda.
11. Općinski sud je, dalje, naveo da, nasuprot iskazima svjedoka optužbe, svjedoci odbrane S.Ć. i A.M., jedini svjedoci odbrane koji su bili prisutni predmetnom događaju, u svojim iskazima nisu bili tako uvjerljivi niti kategorični kao svjedoci optužbe. Općinski sud je naveo da su se njihovi iskazi o pitanju odlučnih i za odbranu dekriminalizirajućih činjenica u suštini svodili na riječi ,,ne sjećam se“, ,,koliko se sjećam“, „ipak je prošlo preko dvije godine", „nisam vidio“, „možda“ itd. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da njihovi iskazi nisu stvorili utisak uvjerljivosti, tačnosti i vjerodostojnosti, te ih je sud kao takve i ocijenio u odnosu na iskaze svjedoka optužbe koji su na jasan, nedvosmislen, uvjerljiv i kategoričan način u svojim iskazima pojasnili kako se desio događaj i način na koji se apelant prijetećim tonom obratio oštećenom. Nadalje, Općinski sud je naveo da su svjedoci optužbe bili kategorični u tome da razgovor između apelanta i oštećenog nije bio tako tih, da su sadržaj razgovora mogli čuti i ostali prisutni, a ako i nisu, to je zato što su se odmakli kada su čuli da su apelant i oštećeni započeli komunikaciju s obzirom na to da je i svjedok odbrane S.Ć. rekao da je „klima između njih dvojice bila prokleta“. Osim toga, Općinski sud je naveo da je odbrana izvedenim materijalnim dokazima samo dokazala činjenice o suprotstavljenim ekonomskim i pravnim interesima između apelanta i oštećenog povodom stečajnog postupka, a što je poslužilo kao motiv apelantu da uputi prijetnje oštećenom.
12. Nadalje, Općinski sud je naveo da svjedoci odbrane A.P.1 i A.D. nisu bili prisutni predmetnom događaju, već su svjedočili o činjenicama ili događajima koji su u posrednoj vezi sa spornim događajem, kao što su narušeni međuljudski odnosi između apelanta i oštećenog i navodno upućenim prijetnjama oštećenog apelantu u vezi sa stečajnim postupkom koji je pokrenuo apelant. Općinski sud je, dalje, naveo da svjedok odbrane A.B., koji je postupao kao stečajni sudija, također, nije bio prisutan predmetnom događaju. Dakle, navedeni svjedoci odbrane nisu svjedočili o činjenicama i događajima koji su mogli zapaziti na temelju čulnih zapažanja i saznanja, zbog čega je Općinski sud iskaze tih svjedoka ocijenio kao pravno irelevantne i kao iskaze koji nisu od odlučnog značaja za drugačiju odluku suda. Pored toga, Općinski sud je naveo da iskaze svjedoka odbrane S.Ć., A.M. i A.B., kada navode kako nisu primijetili zabrinutost ili uznemirenost na licu oštećenog zbog upućenih prijetnji, smatra irelevantnim s obzirom na to da to ne znači nužno da opisane prijetnje nisu upućene oštećenom od apelanta. Naime, Općinski sud je naveo da se osjećaj ugroženosti u pravilu manifestira kao subjektivni doživljaj svakog pojedinca ponaosob i na različite načine, da svi ljudi na stresne situacije ili vanjske podražaje ne reagiraju na jednak način i trenutno, već na različite načine, a često i naknadno (posttraumatski), te da je imao u vidu da je oštećeni izjavio kako se zbog upućenih prijetnji osjećao ugroženo i plašio se za ličnu sigurnost, dok je svjedok A.Š. pojasnio kako je oštećeni, nakon predmetnog događaja, zbog prijetnji koje je shvatio ozbiljno, poslao suprugu i dijete u Republiku Hrvatsku, te da je oštećeni zbog upućenih prijetnji slučaj i prijavio policiji.
13. Dakle, Općinski sud je naveo da je apelant opisanim radnjama izvršenja sa konkretiziranim posljedicama koje su nastupile u odnosu na drugo lice u smislu protivpravnog ugrožavanja lične sigurnosti drugog lica, te njegovog prava da živi spokojno i nesmetano sa osjećajem sigurnosti nedvojbeno ostvario bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, pa je odbranu apelanta sud ocijenio kao nedokazanu, jer uopćeni navodi odbrane nisu ničim dokazani, paušalni su, te ih je sud 0cijenio isključivo s ciljem izbjegavanja krivice za predmetno krivično djelo.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 089808 20 Kž od 1. jula 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da odbrana prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, koje osporava ukazujući na „raspored“ svjedoka kod spornog događaja, strah i nelagodu kod oštećenog, odnos između apelanta i svjedoka, te na zainteresirana lica u stečajnom postupku. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da žalbeni prigovori odbrane u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kojima se osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude, nisu osnovani. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve sporne činjenice i okolnosti događaja, da je o tome dao razloge u obrazloženju presude, da se sve utvrđene činjenice temelje na saslušanju svjedoka koji imaju neposredna saznanja, te da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka kako predloženih od Tužilaštva, tako i predloženih od odbrane, kao i da je sud u potpunosti pravilno postupio u smislu odredbe člana 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Kantonalni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud u potpunosti dao ocjenu iskaza saslušanih svjedoka kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, da je dao ocjenu dokazne snage dokaza optužbe i odbrane, te je dao tačna i precizna stajališta u pogledu pojedinih iskaza (svjedoka) i poklanjanja vjere pojedinim iskazima (svjedoka). Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje zbog čega ne stoje žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a samim tim ne stoje ni razlozi povreda krivičnog zakona, jer je prvostepeni sud u potpunosti obrazložio i bitna obilježja bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i utvrdio pravilno i u potpunosti obilježje djela, a to je strah kod oštećenog koji je prouzrokovan riječima koje je izgovorio apelant.
16. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je u žalbi navedeno da su učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i to povreda prava na odbranu, da je presuda kontradiktorna i da je povrijeđena presumpcija nevinosti. Međutim, Kantonalni sud je naveo da ne stoje žalbeni navodi da je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pitanja koja nisu vezana za krivičnopravni događaj i o kojima ne zavisi meritorno odlučivanje o radnjama i elementima bića krivičnog djela odbio kao nepotrebna radi efikasnog vođenja krivičnog postupka. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su neosnovane žalbene tvrdnje da je presuda kontradiktorna, jer nije utvrđeno postojanje straha kod oštećenog, budući da je sud u potpunosti ocijenio krivičnopravni događaj koji se desio u prostorijama suda, ocijenio je iskaze kako oštećenog, tako i prisutnih svjedoka, te presuda ni u jednom dijelu nije kontradiktorna, ni u činjeničnom opisu ni u obrazloženju. Kantonalni sud je, osim toga, naveo da žalbeni osnov u pogledu presumpcije nevinosti nije ni razmatran, jer u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije ni mogao povrijediti član
3. ZKPFBiH, jer je presumpcija nevinosti u cjelokupnom postupku poštovana i apelant je na takav način i tretiran kroz cjelokupni kako prvostepeni, tako i drugostepeni postupak. I.Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant smatra da u toku postupka nije na jasan i nedvosmislen način utvrđeno da je učinio predmetno krivično djelo, zbog čega smatra da je povrijeđen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti. Apelant navodi da su svjedoci optužbe A.Š. i R.B. bili kontradiktorni u svojim iskazima povodom spornog događaja, da je svjedok R.B. sjedio dalje od mjesta događaja i da nije čuo cijelu priču, a navodi i da su oba svjedoka optužbe potvrdila da oštećeni nije osjećao strah i uznemirenost, što predstavlja biće predmetnog krivičnog djela. Nasuprot tome, apelant navodi da su svjedoci odbrane S.Ć. i A.M. jasno naveli da apelant nije prijetio oštećenom, da se ne sjećaju da su oni uopće komunicirali, kao i da su naveli da svjedoci optužbe, zbog udaljenosti, nisu mogli čuti komunikaciju između oštećenog, svjedoka S.Ć. i A.M. i apelanta. S tim u vezi, apelant smatra da je prvostepeni sud neosnovano poklonio vjeru svjedocima optužbe, a ne svjedocima odbrane i to iz razloga apelantove ranije višestruke osuđivanosti. Također, apelant navodi da je svjedok odbrane A.B. potvrdio da na oštećenom nije vidio strah i uznemirenost, a svjedoci A.P.1 i A.D. su potvrdili da je oštećeni ranije prijetio apelantu. Apelant navodi da nije imao nikakve razloge da prijeti oštećenom, jer oštećeni nije mogao na bilo koji način utjecati na tok stečajnog postupka.
II.Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da je apelantu „omogućio“ pravo na pravično suđenje na način da je u postupku po žalbi dao valjane i argumentirane razloge o svim odlučnim žalbenim prigovorima, a koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije.
20. Općinski sud je naveo da je prvostepenom presudom tog suda apelant proglašen krivim i osuđen zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, a koja je potvrđena drugostepenom presudom Kantonalnog suda.
21. Tužilaštvo je navelo da apelant osporava pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka redovnih sudova u pogledu postupanja apelanta prema oštećenom, te da nije konkretizirao na koji način mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i presumpcija nevinosti, osim što paušalno navodi da je sud „bezrazložno“ poklonio vjeru svjedocima optužbe, a ne svjedocima odbrane. S tim u vezi, Tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud, suprotno apelacionim navodima, u opširnom obrazloženju presude ocijenio sve provedene dokaze, kao i da je dao razloge zbog kojih smatra da je optužba dala dovoljno jasne i ubjedljive razloge o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta, kao i da su u radnjama apelanta ostvarena bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. Također je navelo da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih je vjeru poklonio svjedocima optužbe, a ne svjedocima odbrane, koji nisu kod suda stvorili utisak uvjerljivosti, tačnosti i vjerodostojnosti. Nadalje, Tužilaštvo je navelo da je apelantu tokom cijelog postupka bilo omogućeno da izvodi dokaze radi utvrđivanja činjeničnog stanja, da su sudovi uzeli u obzir i ispitali sve navode i tvrdnje apelanta, te da su dali jasna obrazloženja za svoje odluke. S obzirom na sve izneseno, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
IV.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 37. stav (1) i (2) Umišljaj (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.
Član 183. stav (1) Ugrožavanje sigurnosti (1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
V.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 K 089808 20 Kž od 1. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
28. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
32. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
35. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentirano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazu oštećenog i na iskazima svjedoka R.B. i A.Š., koji su bili neposredni očevici događaja, te da je vrlo detaljno i jasno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka i prihvatio ih kao uvjerljive i vjerodostojne. Također, Općinski sud je naveo da je iz izvedenih materijalnih dokaza odbrane utvrdio da su apelant i oštećeni imali suprotstavljene ekonomske i pravne interese u vezi sa stečajnim postupkom. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud sve navedeno doveo u vezu i zaključio da svi dokazi čine jednu logičnu cjelinu predmetnog krivičnopravnog događaja za koji je apelant proglašen krivim. Sa druge strane, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud jasno obrazložio zbog čega nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane S.Ć. i A.M., koji su bili očevici događaja, budući da njihovi iskazi kod suda nisu stvorili utisak uvjerljivosti i vjerodostojnosti. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud dao jasne razloge i u pogledu odlučne činjenice da je apelant izrečenim prijetnjama ugrozio sigurnost oštećenog. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, da je prvostepeni sud u potpunosti utvrdio postojanje bitnih obilježja bića krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, a to je strah kod oštećenog koji je prouzrokovan riječima koje je izgovorio apelant, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo postupajući sa direktnim umišljajem.
37. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra ove apelacione navode neosnovanim.
38. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić