Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3477/21 (L. S.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3477/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-3477/21, rješavajući apelaciju koju je ponio Ljubomir Simikić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubomir Simikić protiv Presude Apelacionoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Mal 119367 21 Gž od 23. lipnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Mal 119367 18 Mal od 29. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubomir Simikić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Brčkoga, kojega zastupa Mirko Simić, odvjetnik iz Brčkoga, podnio je 8. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionoga suda Brčko distrikta BiH (u daljnjemu tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 119367 21 Gž od 23. lipnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda Brčko distrikta BiH (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 119367 18 Mal od 29. rujna 2020. godine.

2. Presudom Osnovnoga suda od 29. rujna 2020. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, tako da je obvezana tuženica („Camelija osiguranje“ d.d. Bihać) da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.624.70 KM za određeno vremensko razdoblje. Odbijen je ostatak tužbenoga zahtjeva apelanta.

3. Presudom Apelacionoga suda od 23. lipnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen, dok je priziv tuženice uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženica isplati zakonsku zateznu kamatu na određeni iznos, za određeno vremensko razdoblje.

4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni je sud istakao da prvostupanjski sud utvrdio da je ukupna šteta na vozilu apelanta u iznosu od 3.249,40 KM utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke, te da je tuženica u izvansudbenome postupku isplatila apelantu iznos od 1.976,56 KM. Imajući u vidu navedeno, te zaključak prvostupanjskoga suda da je apelant doprinio prometnoj nezgodi sa 50%, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev, u dijelu kojim se zahtjeva isplata dijela materijalne štete do punoga iznosa, odbio. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud odluku o isplati zakonske zatezne kamate utemeljio na odredbama čl. 277. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, tako što je obvezao tuženicu da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.624,70 KM (što naime čini 50% od 3.249.40 KM). Apelacioni je sud naveo da apelant u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka prometne struke sa konkretnim primjedbama tek u prizivu, a što nije dozvoljeno sukladno čl. 426. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Također, istakao je da je u prvostupanjskome postupku osporavao taj nalaz samo paušalnim navodima kako dokaz nije potreban, kada je utvrđena prekršajna odgovornost osiguranika tuženice i kada je tuženica priznala doprinos osiguranika nastanku štetnoga događaja jer je isplatila dio naknade u izvansudbenome postupku. Nadalje, istakao je da jeste činjenica je prekršajni postupak u odnosu na apelanta obustavljen, odnosno da je osiguranik tuženice prihvatio odgovornost i oglašen odgovornim za učinjeni prekršaj iz čl. 36. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, međutim parnični sud glede utvrđivanja odgovornosti sudionika prometne nezgode nije vezan pravomoćnim odlukama suda za prekršaje, sukladno čl. 12. st. 3. ZPP. Istakao je da na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke je utvrđeno da se prometna nezgoda dogodila kao izravna posljedica opasne prometne situacije koju je inicirao apelant, tako što je upravljajući vozilom krajnje neoprezno i nesmotreno sa prostora na kome se ne vrši promet (parking) pokušao izvršiti uključivanje u promet prioritetne ulice, ispred zaustavljenoga skupa vozila koje je (dozvoljeno) obilazio motociklista. Dakle, da je iznenada i neočekivano sa bliske udaljenosti ispred motocikla ušao u njegovu putanju kretanja, realizirajući udar čeonom stranom svojega vozila sa desnom bočnom stranom motocikla, pri čemu vještak nije našao propuste na strani vozača motocikla koji bi se mogli dovesti u uzročnu vezu s događajem prometne nezgode. Nadalje, istakao je da je čl. 49. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama propisano da vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prvenstvom prolaza, dužan je da propusti sva vozila koja se kreću tom cestom, kao i da je vozač dužan da propusti sva vozila koja se kreću cestom na koju ulazi i kada ta cesta nije prometnim znakom označena kao cesta s prvenstvom prolaza ako vozilom ulazi sa zemljane ceste ili ceste s makadamskim zastorom na cestu s kolovoznim zastorom, ili na cestu ulazi sa površine na kojoj se promet ne odvija. Imajući u vidu navedeno, istakao je da je utemeljen prizivni navod tuženice da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, odnosno da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da je osiguranik tuženice doprinio nastanku štetnoga događaja, a time i zaključak da su ispunjeni uvjeti za primjenu podijeljene odgovornosti, jer je apelant taj koji je postupio protivno citiranoj odredbi. Također, istakao je da to što je tuženica u izvansudbenome postupku isplatila apelantu određeni iznos na temelju nastale štete na njegovome vozilu ne obvezuje sud, jer se ne radi o činjenicama koje je stranka priznala pred sudom tijekom parnice, sukladno čl. 248. st. 1. ZPP.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da sudovi uopće nisu cijenili činjenicu da je protiv njega obustavljen prekršajni postupak, odnosno da je osiguranik tuženice prekršajno odgovoran, pa smatra da se ovakvim odlukama suda mijenja i ishod prekršajnoga postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude (tj. navode o tome da je osiguranik tuženice prekršajno kažnjen), a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3477/21 (L. S.) | Sudska praksa | Aktio