Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3684/20 (A. D.-N.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3684/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3684/20, rješavajući apelaciju Aide Dinar-Nefić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Dinar-Nefić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 073818 20 Kž od 20. augusta 220. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aida Dinar-Nefić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 073818 20 Kž od 20. augusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor, koji je dostavljen apelantici (25. januara 2022. godine) radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je dostavila izjašnjenje povodom dostavljenih odgovora 28. januara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je donio Presudu broj 41 0 K 073818 1 9 K od 22. augusta 2019. godine kojom je apelantica proglašena krivom zato što je na način opisan u četiri tačke (u vremenskom periodu od 6. septembra 2006. do 14. februara 2007. godine), kao odgovorno lice u Federaciji BiH, iskorištavanjem svojih ovlaštenja pribavila drugom kakvu korist, čime je počinila produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), sve u vezi sa članom 55. KZ-a, pa joj je sud izrekao uvjetnu osudu kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od godinu i dva mjeseca koja se neće izvršiti ako apelantica u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

6. U obrazloženju presude na str. 5–6. naveden je tok postupka i da se apelantica protivila izmjeni optužnice (navodeći da se radi o novoj optužnici), kao i da je isticala da je nastupila zastara (o čemu je odlučeno rješenjem o prigovorima na optužnicu, od 17. decembra 2018 godine, kojim je ovaj prigovor odbijen kao neosnovan). Sud je dalje ukazao na provedene materijalne dokaze optužbe i odbrane, te je od strane 8. naveo iskaze svjedoka koji su saslušani, a za koje je naveo da li im je ili nije poklonio vjeru. Na strani 9. presude naveden je nalaz vještaka grafološke struke, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru.

7. Na str. 11–13. Općinski sud je dao razloge zašto je donio odluku kao u izreci, navodeći da je apelantica imala zaključen ugovor o radu i svojstvo odgovornog lica kreditnog službenika u Sektoru za kredite (dalje precizirano), da je A. O. potpisao kredit na svoje ime, ali je bilo sporno da li je A. O. potpisnik ugovora o jamstvu za N. Š., S. R., N. Š. i S. D. Općinski sud je naveo da je Tužilaštvo dokazalo da je apelantica postupala s ciljem iskorištavanja ovlaštenja i zloupotrebom istog na način da je u ime MKO „Sunrise“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: MKO) kao povjerilac zaključila ugovor o kreditu s navedenim licima, a postupajući suprotno uvjetima i postupku propisanim Pravilima o kreditnim operacijama, Pravilnika o radu MKO, te drugom pribavila korist, što je sud detaljno pojasnio ukazujući na dokaze iz kojih to proizlazi.

8. Dalje, na strani 12. Općinski sud je naveo da, uzimajući u obzir sve navedene činjenice i dovodeći ih u uzajamnu vezu, kao nesporno proizlazi htijenje i svijest apelantice o njenoj namjeri i cilju njenih radnji, čime je dokazano da je postupala s direktnim umišljajem, kao i da odbrana ničim nije osporila izvedene dokaze optužbe. Iz iskaza svjedoka N. Š., S. R., A. O. proizlazi da je lice A. M. stvarni korisnik kredita i lice koje je osiguravalo jamce i dokumentaciju potrebnu za dobivanje kredita, dok je i sam A. M. na glavnom pretresu izjavio da je više puta bio jamac u 2006. i 2007. godini, dok se za 2008. i 2010. godinu ne sjeća kome je bio jamac. Opet ukazujući na izjave svjedoka, Općinski sud je naveo da iz svega navedenog proizlazi da je apelantica imala namjeru da pribavi protivpravnu imovinsku korist N. Š., S. R., M. Š. i S. D,. te da je njima isplaćen kredit, a bila je svjesna da ukoliko navedena lica ne isplate kredit, tj. ne budu ga vraćala, da će se stvoriti neosnovana obaveza prema jamcu A. O. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su u srodstvu i prijateljskim odnosima s A. M. Općinski sud je zaključio da je apelantica iskoristila svoja ovlaštenja svjesno i znajući da je ona odgovorna za ispravnost svakog sredstva osiguranja na način da je prihvatila ugovore o jamstvu potpisane na ime A. O., koji kod optužene u kancelariji nije lično potpisivao, apelantica je svjesno i u dogovoru s A. M. učestvovala i činila nepravilnosti, te znala da A. M. po navedenim kreditima osigurava jamce, te da on kao korisnik kredita nije solventan ni siguran kao jamac, da su krediti od korisnika podizani za A. M., te je u svojoj izjavi sam A. M. priznao da je oko sto puta bio žirant.

9. Ukazujući na relevantne dijelove KZ-a (član 383. st. 1. i 2) i Pravilnik o kreditnim operacijama MKO, Općinski sud je utvrdio da je apelantica postupala suprotno navedenim odredbama iz istog i da je opisanim radnjama u cijelosti ostvarila zakonska obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi sa članom 55. KZ-a.

10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 K 073818 20 Kž od 20. augusta 2020. godine kojom je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude, između ostalog, na strani 2, navedeni su žalbeni razlozi u vezi s izmijenjenom optužnicom i povredama ZKP-a, koje je navela apelantica, o čemu se Kantonalni sud izjasnio na strani 3. Kantonalni sud je naveo da iz uvida u potvrđenu optužnicu, a zatim izmijenjenu optužnicu, koju je tužilac formulirao u pismenom obliku i na glavnom pretresu 6. juna 2019. godine primjerak predao apelantici (te je tražena odgoda glavnog pretresa radi priprema odbrane i izjašnjenja po izmijenjenoj optužnici), proizlazi da je tačno da je tužilac u izmijenjenoj optužnici dodao novi blanketni propis, i to član 30. stav 3. Pravilnika o kreditnim operacijama MKO (naveden broj) i u tom smislu je optužnica izmijenjena, odnosno precizirana dodavanjem tog novog blanketnog propisa, a sve s ciljem da bi se krivično djelo i radnje apelantice precizno opisale u optužnom aktu. Navedeni postupak tužioca predstavlja postupanje u skladu s odredbama ZKP-a, članom 290, koji propisuje da tužilac, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, može izmijeniti optužnicu. Izmjena optužnice na način i u obimu kako je to izvršio tužilac – preciziranjem činjeničnog stanja u odnosu na isti genusni događaj, te kako se radi o istoj pravnoj kvalifikaciji, koja nije mijenjana u odnosu na onu iz potvrđene optužnice, a zatim i činjenica da apelantici izmijenjenom optužnicom nije stavljena na teret veća količina kriminalne djelatnosti, niti je optužena za teže krivično djelo od onog iz potvrđene optužnice, niti je povrijeđen subjektivni ni objektivni identitet potvrđene optužnice – ukazuju da je postupanje tužioca zakonito, a da su prigovori branioca kojima se tvrdi suprotno neosnovani, zbog čega nisu mogli biti ni uvaženi.

12. Osim toga, odbrani je data mogućnost da traži odgodu pretresa, što je i učinila, te je na traženje odbrane glavni pretres od 6. juna 2019. godine (na kojem je apelantici u pismenom obliku uručena izmijenjena optužnica) odložen za 16. juli 2019. godine. Na tom glavnom pretresu odbrana se izjasnila o izmijenjenoj optužnici, smatrajući da je to potpuno nova optužnica, kako u pogledu radnji tako i u pogledu blanketa, a koji prigovor prvostepeni sud nije prihvatio, a i Kantonalni sud je taj prigovor, ponovljen u žalbi, također našao neosnovanim.

13. Također, u vezi s postupanjem tužioca, kada se radi o izmjeni optužnice, žalba ukazuje da je prvostepeni sud trebao donijeti rješenje kojim se izmjena dozvoljava ili ne dozvoljava. Ovaj žalbeni navod ne nalazi uporište ni u jednoj odredbi procesnog zakona, pa ni u odredbi člana 290. ZKP-a, a ni u članu 295. ZKP-a. Samim prihvaćanjem izmijenjene optužnice i donošenjem odluke o njoj – pobijane presude, prvostepeni sud je, obrazlažući utvrđenim sve činjenice i okolnosti djela iz izmijenjene optužnice, praktično i istovremeno dao odgovor zašto se izmijenjena optužnica ne može smatrati novom optužnicom, niti se postupanje kantonalnog tužioca, u smislu člana 290. ZKP-a, može ocijeniti nezakonitim, a na što se bez zakonskog uporišta i neargumentirano ukazuje u žalbi.

14. Stoga je zaključak Kantonalnog suda da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP-a (nije povrijeđeno pravo odbrane optužene) kada je prihvatio izmijenjenu optužnicu i po njoj donio pobijanu presudu kojom je apelanticu proglasio krivom za radnje koje su opisane u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude.

15. Kantonalni sud je na strani 3. ukazao da se žalbom ističe da presuda ne sadrži obrazloženje u pogledu prigovora zastarjelosti krivičnog gonjenja, koje je odbrana isticala u smislu člana 15. stav 1. tačka d) KZ-a, i to još u prethodnim prigovorima na optužnicu i pri tome ostala tokom cijelog postupka. Tvrdnja odbrane je obrazložena navodima da je jasan stav Ustavnog suda BiH u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2621/06 da se kod produženog krivičnog djela za svaku konkretnu radnju imaju primijeniti odredbe o zastarjelosti posebno.

16. Kantonalni sud je naveo da ni ovi žalbeni prigovori nisu mogli biti uvaženi. U obrazloženju presude je konstatirano na strani 6, a što je sud, kako to proizlazi iz konteksta obrazloženja pobijane presude, prihvatio, da u konkretnom predmetu nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Naime, i prema ocjeni Kantonalnog suda, koji je inače dužan da na zastarjelost krivičnog gonjenja pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka, nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u konkretnom slučaju. Uz žalbu, istakao je Kantonalni sud, nije dostavljena Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 2621/06 da bi se mogla utvrditi tačnost navoda o tome da se kod produženog krivičnog djela za svaku konkretnu radnju ima primijeniti odredba o zastarjelosti posebno, tako da se ta žalbena tvrdnja nije mogla prihvatiti osnovanom. Kantonalni sud je također smatrao da je to pitanje koje se tiče primjene krivičnog zakona, a u konkretnom slučaju Kantonalni sud smatra da je krivični zakon pravilno primijenjen kada su apelanticine radnje, opisane u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, pravno kvalificirane kao produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 55. KZ-a.

17. Kantonalni sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 15. stav 1. tačka d) KZ-a, na koju se žalba pozivala, te je naveo da je za krivično djelo iz člana 383. stav 2. propisano da se može izreći i kazna zatvora preko pet godina, te je u smislu odredbe člana 15. stav 1. tačka c) KZ-a propisan rok zastarjelosti 15 godina, odnosno apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja u smislu člana 16. stav 6. KZ-a 30 godina od dana izvršenja krivičnog djela, dok je za stav 1. istog člana apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja 20 godina. Iz navedenih zakonskih propisa proizlazi da ni u kom slučaju u konkretnom predmetu nije nastupila zastarjelosti krivičnog gonjenja ni za pojedinačna krivična djela, a posebno ne za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, za koje je apelantica proglašena krivom. Kantonalni sud se pozvao na usvojeni stav sudske prakse (koji prihvaća i Kantonalni sud) da se kod produženog krivičnog djela zastara krivičnog gonjenja računa od dana preduzimanja posljednje radnje, koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela (radnja pod tačkom 4. izreke presude učinjena 14. februara 2007. godine), a rok se određuje prema kvalifikaciji koja je prihvaćena za produženo krivično djelo, u konkretnom predmetu za krivično djelo iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a (za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina), te je relativni rok zastare 15, a apsolutni rok zastare 30 godina, tako da je u potpunosti neosnovan žalbeni navod kojim se ističe prigovor zastarjelosti krivičnog gonjenja.

18. Dalje, u nastavku obrazloženja presude Kantonalni sud se izjasnio na navode iz žalbe o utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, zbog čega je, kako je apelantica navodila, sud izveo pogrešan zaključak o apelanticinoj krivici. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio iskaz A. O., dat na glavnom pretresu, koji je jasan i određen u svom kazivanju, u kojem negira da je potpisivao ugovore o jamstvu, ističući da, između ostalog, S. D. i ne poznaje, da s licima N. Š. i S. D. nije bio u kancelariji kod apelantice, te da je stavljen na 13 kredita kao žirant, ali da potpis nije njegov (i drugo). Iskaz ovog svjedoka kao ključnog prvostepeni sud je prihvatio uvjerljivim i vjerodostojnim, i on nije osporen navodima odbrane, te je na osnovu njega, dovodeći ga u vezu s objektivnim i stručno datim nalazom i mišljenjem vještaka grafološke struke (koji je stručno i objektivno utvrdio da se na predmetnim ugovorima o jamstvu, a koji se odnose na korisnike kredita N. Š., S. R., N. Š. i S. D., ne nalaze potpisi A. O. u rubrici jamac). Nadalje, prvostepeni sud je na osnovu brižljive i savjesne ocjene iskaza saslušanih svjedoka utvrdio pravilno i potpuno činjenično stanje, kako je navedeno u opisima krivičnopravnih radnji.

19. Kantonalni sud je odbio prigovor žalbe da se radi o nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju vještaka jer je vještačenje obavljeno na osnovu potpisa koji su uzeti od strane A. O. u PU od strane policijskih službenika, ne od strane vještaka; da su potpisi uzeti od lica poslije 10 godina od dana kada su sačinjeni i potpisani sporni ugovori o jamstvu; da je nalaz sačinjen bez korištenja jednog nespornog potpisa navedenog lica i nije poznat način na koji su uzeti, o čemu se izjasnio na strani 6. presude, ukazujući na način kako je uzet nesporni potpis. Također, Kantonalni sud nije našao osnovanim prigovor žalbe da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke, te da je povrijeđeno načelo jednakosti u postupanju suda time što je u toku postupka prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za pribavljanje mjeničnih izjava i vještačenje po vještaku grafološke struke s obzirom na utvrđene činjenice i okolnosti koje su pravno relevantne u konkretnom slučaju, a koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu već naprijed istaknutih i provedenih dokaza na glavnom pretresu.

20. Činjenično stanje u pogledu ključnih elemenata predmetnog krivičnog djela (utvrđeno je da navedeno lice A. O. nije potpisalo sporne ugovore o jamstvu) dovoljno je i potpuno utvrđeno tako da se suprotni žalbeni prigovori u cijelosti nalaze neosnovani.

21. Dalje, Kantonalni sud se na strani 7. izjasnio u pogledu izvođenja sudskog dokaza, pozivajući se na član 276. stav 2. tačka e) ZKP-a, odnosno o dokazanom statusu apelantice, ukazujući da apelanticin status nije utvrđen na osnovu ugovora o radu nego iz činjenice da je faktički obavljala poslove kreditnog službenika koji je imao zaduženja i ovlaštenja koja proizlaze iz blanketnih propisa.

22. Kantonalni sud je u nastavku ispitao navode iz žalbe da u postupku nisu sa sigurnošću dokazane sve odlučne činjenice za postojanje krivičnog djela, kao i činjenični supstrat optužnice, o čemu se Kantonalni sud izjasnio (strana 8) i zaključio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na njega primijenjene odredbe krivičnog zakona, kada su apelanticine radnje okvalificirane kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 382. stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 55. KZ-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, te u vezi s tim valjanu i savjesnu ocjenu dokaza iz člana 296. stav 2. ZKP-a (nema metodološko-procesnog pristupa dokazne osnove za činjenice koje sud smatra utvrđenim i koje čine bitne elemente navodnog krivičnog djela), nema odlučnih činjenica o apelanticinoj krivici itd. Apelantica navodi da je sud pogrešno obrazložio institut izmijenjene optužnice. U ovom dijelu apelantica ukazuje da je Tužilaštvo izmijenjenom optužnicom uz novi blanketni propis dodalo i „činjenične radnje počinjene s umišljajem“ i pribavljenu korist, te se apelantica ne slaže sa stavom suda da joj izmijenjenom optužnicom nije stavljena na teret veća količina kriminalne djelatnosti i dalje kako je sud naveo, te se, prema apelanticinom mišljenju, radi o novoj optužnici. Apelantica dalje ukazuje da je izmjenom optužnice, osim blanketnog propisa, dodat i opis umišljaja, „što je potpuno nova radnja“ u odnosu na koju nije davala izjavu. Dalje, apelantica ukazuje da je sud morao odlučiti o izmijenjenoj optužnici i donijeti rješenje kojim se ona dozvoljava ili ne. Sve navedeno apelantica dovodi u vezu s pravom na odbranu, odnosno da nije znala po kojoj optužnici se raspravlja. Također, apelantica navodi da je sud pogrešno primijenio odredbe o zastarjelosti, ukazujući na stav suda da mu nije dostavljena Odluka Ustavnog suda na koju se apelantica pozivala (AP 2621/06), pa nije mogao provjeriti navode. Apelantici se činjenično na teret stavljaju radnje počinjene u tačno određene dane, dakle radi se o više radnji, zbog čega se svaka tačka – radnja mora posmatrati pojedinačno u odnosu na svaku radnju zasebno, a u pogledu istaknutog prigovora, što je zauzet stav Ustavnog suda u AP 2621/06 „da se kod produženog krivičnog djela za svaku konkretnu radnju imaju primijeniti odredbe o zastarjelosti zasebno“. Svaka radnja predstavlja zasebnu radnju krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZ-a gdje nije propisana tačna visina stečene imovinske koristi, a cijeneći da postoje kvalificirani oblici ovog krivičnog djela u članu 383. st. 2. i 3. to se krivično djelo u članu 383. stav 1. odnosi na radnju izvršenja gdje je stečena imovinska korist ispod 10.000,00 KM. Kako je za ovo krivično djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, to se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 10 godina u smislu člana 15. stav 1. tačka d) KZFBiH, slijedom čega je za svaku tačku optužnice od dana kada se desio svaki događaj posebno do 12. septembra 2018. godine (kada je donesena naredba o provođenju istrage), jedine relevantne procesne radnje, prošlo više od 10 godina, pa je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja.

24. Dalje, apelantica ukazuje da je sud onemogućio apelanticu da iznese svoju odbranu jer nije udovoljio njenom prijedlogu da se dostave mjenice i mjenične izjave koje su sastavni dio spornih kredita, te da se zatraži informacija da li su vođeni postupci naplate po navedenim kreditima. Apelantica je smatrala da je vještačenje koje je sačinio vještak grafolog nepotpuno s obzirom na to da je sačinjeno na osnovu potpisa uzetih od strane lica A. O. u toku postupka, tj. više od 10 godina nakon što su potpisani ugovori o jamstvu, i što nisu uopće dati u skladu s pravilima struke, nisu dati pred vještakom koji je vještačio, nisu dati u različitim pozicijama, bez ijednog uporednog potpisa iz perioda sačinjavanja ugovora o jamstvu prije deset godina. Dostavljanje navedene dokumentacije za novo vještačenje bilo je od odlučujućeg značaja za razrješenje konkretne krivične stvari, ko je potpisao navedene ugovore, te se u ovom dijelu apelantica ne slaže sa zaključkom suda da je činjenično stanje u pogledu ključnih elemenata predmetnog krivičnog djela utvrđeno (da navedeno lice A. O. nije potpisalo sporne ugovore o jamstvu). Apelantica se i u ovom dijelu poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3017/18, koju je sud ignorirao. Povredu načela jednakosti oružja, jednakog postupanja, presumpcije nevinosti i prava na odbranu apelantica vidi u „pristrasnosti suda tužilačkoj strani na način što je prvostepeni sud na glavnom pretresu od 16. jula 2019. godine rješenjem odlučio da će se kao dokaz izvesti Ugovor o radu zaključen između apelantice i MKO ( a prethodno je odbio dokaz Tužilaštva da se izvrši uvid jer ovaj dokaz nije dostavljen uz optužnicu). Apelantica navodi da se radi o ključnom dokazu iz kojeg proizlazi njen status u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a što je osnov za postojanje krivičnog djela, kao i da se njen status ne može utvrđivati na osnovu faktičkih radnji koje je obavljala. Zbog svih navedenih propusta, apelantica smatra da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo.

25. Izjašnjavajući se na date odgovore koji su joj dostavljeni, apelantica, u suštini, ukazuje da su i kroz odgovore potvrđeni njeni navodi o povredi prava na koja se pozvala.

II.Odgovori na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelantica ponavlja navode koje je iznijela u žalbi, na koje je Kantonalni sud dao cjelovite i jasne odgovore, te ni na koji način nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje.

27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava. Prvostepenu presudu sud je donio, između ostalog, na osnovu svih provedenih dokaza, saslušanjem svjedoka, vještaka i materijalnih dokaza, a svoju ocjenu svih provedenih dokaza sud je dao na str. 11–14. navedene presude (iako apelantica ukazuje na nejasnost i nekonkretizaciju presude, te navodi da sud nije dao svoju ocjenu dokaza). Nakon što je tužilac prije okončanja dokaznog postupka izmijenio činjenični opis dispozitiva optužnice, odbrana je tražila odgodu glavnog pretresa radi pripreme odbrane s ciljem izjašnjenja o izmijenjenoj optužnici. Tačno je da je optužnici dodat novi blanketni propis, član 30. stav 3. Pravilnika o kreditnim operacijama MKO, s tim da je u tom smislu optužnica precizirana, a s ciljem da bi se krivično djelo i radnje apelantice precizno opisale, što je potpuno zakonsko pravo Tužilaštva u smislu odredbi člana 290. ZKP-a. Apelantica se u tom dijelu poziva i na povredu prava na odbranu, kako nije udovoljeno odbrani izvođenje novog vještačenja po vještaku grafološke struke i pribavljanje mjeničnih izjava. Sud je odbio navedene prijedloge odbrane i dao detaljno obrazloženje na samom glavnom pretresu, i to iz razloga što se u postupku provjerava koje lice je potpisalo mjenice i da li su to bila lica navedena pod imenom jamaca, a u prisustvu apelantice. I drugostepeni sud, kao i prvostepeni, smatra da nije počinjena povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač.

i) i d) ZKP-a prihvaćanjem vještačenja vještaka grafološke struke, posebno u smislu zakonitosti uzimanja nespornih potpisa i odbijanjem prijedloga odbrane za novo vještačenje. Sud je odbio prigovore zastarjelosti za svako pojedinačno djelo jer je za krivično djelo koje je apelantici stavljeno na teret (član 383. stav 2. KZ-a) propisana kazna zatvora preko pet godina, odnosno u smislu odredbe člana 15. stav 1. tačka c) KZFBiH, na koju se apelantica poziva, propisan je rok zastarjelosti 15 godina, a apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja u smislu člana 16. stav 6. KZ-a je 30 godina od dana izvršenja krivičnog djela, a za stav 1. istog člana koji joj se stavlja na teret propisan je apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja od 20 godina. Prema tome, nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ni za pojedinačna krivična djela, a posebno ne za produženo krivično djelo koje se stavlja na teret i za koje je apelantica proglašena krivom. Nepostojanje zastarjelosti ovaj sud je obrazložio na strani 6. obrazloženja presude. Apelantica ukazuje na povredu načela jednakosti oružja, jednakosti postupanja, presumpcije nevinosti i prava na odbranu, kao segmenata pravičnog suđenja, a što se sve odnosi na rješenje suda, doneseno na glavnom pretresu, kojim je sud odlučio da će se kao dokaz suda izvesti Ugovor o radu, zaključen između MKO i apelantice, kako bi se utvrdio status unutar organizacije, iako je sud taj isti dokaz kao dokaz Tužilaštva ranije odbio jer nije bio naveden u optužnici. Naime, odredbe člana 276. stav 2. tačka e) ZKP-a nisu povrijeđene, naprotiv, sud je odbio izvođenje navedenog dokaza od strane Tužilaštva iz gore spomenutog razloga, sasvim zakonito, ali isto tako sud može, radi rasvjetljavanja odlučnih činjenica, donijeti rješenje kojim nalaže izvođenje određenog dokaza, u ovom konkretnom slučaju to je bio navedeni ugovor. Sud je donio presudu, a što nalazi i drugostepeni sud, ne povređujući načela prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te je presuda donesena isključivo jer su van svake razumne sumnje dokazani krivica i umišljaj apelantice u odnosu na radnje za koje je proglašena krivom.

28. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana jer je drugostepeni sud u potpunosti potvrdio prvostepenu presudu u pogledu utvrđenih činjenica i apelanticine krivične odgovornosti.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

ZASTARJELOST

Član 15. stav (1) tačka c) Zastarjelost krivičnog gonjenja (1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:

c) petnaest godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina;

Član 16. stav (6) Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja (6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 383. st. (1) i (2) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 290.

Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu, apelantica je primila 10. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica pobija presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

38. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima.

40. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču tvrdnje da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, i to prije svega one koji se tiču mogućnosti izmjene optužbe i postupanja redovnih sudova u takvim slučajevima. U vezi s tim, u odnosu na navode apelacije da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog izmjene optužnice, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60). Također, izmjena optužnice može da pokrene pitanje zabrane reformatio in peus, odnosno nakon izmjene optužnice položaj optuženog može postati teži, što podrazumijeva i određene procesne garancije propisane odredbama domaćeg zakona koji se moraju poštovati. Čini se da navodi iz apelacije predstavljaju kombinaciju navedenog (jer apelantica ukazuje na povredu prava na odbranu – nije znala po kojoj optužnici se raspravlja i otežan joj je položaj izmjenom optužnice), a sve suprotno odredbama ZKP-a i garancijama iz prava na pravično suđenje.

41. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim prigovorima, u vezi s izmjenom optužnice naveo potpuno, jasno i argumentirano obrazloženje. U tom kontekstu Kantonalni sud je, pozivajući se na relevantnu odredbu člana 290. ZKP-a jasno ukazao na ovlaštenje tužioca da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi upućuju na izmjenu činjeničnog stanja iznesenog u optužnici. Kantonalni sud je također jasno naveo da izmjena optužnice na način i u obimu kako je to uradio tužilac, preciziranjem činjeničnog stanja u odnosu na isti genusni događaj, sa istom pravnom kvalifikacijom, bez stavljanja na teret apelantici veće količine kriminalne djelatnosti, bez povrede subjektivnog i objektivnog identiteta potvrđene optužnice, ukazuje na zakonito postupanje tužioca. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je radi pripremanja odbrane glavni pretres odložen, pri čemu sud nije prihvatio (na novom, odgođenom pretresu) stav odbrane da se radi o novoj optužnici. Apelanticin stav koji iznosi u apelaciji – da je sud trebao donijeti rješenje kojim se dozvoljava ili ne dozvoljava izmjena optužnice – Kantonalni sud je cijenio neosnovanim navodeći da nema uporište ni u jednoj od zakonskih odredbi. Pri tome je Kantonalni sud jasno naveo da je tužilac dodao novi blanketni propis s ciljem da su se krivično djelo i radnje apelantice precizno opisali u optužnom aktu.

42. Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužnica, te načinom na koji je Kantonalni sud postupao po njoj i dao obrazloženje u vezi s prigovorom vezanim za tu izmjenu u okolnostima konkretnog slučaja (primjenom relevantnih odredbi procesnog prava – ZKP) apelantica dovedena u teži položaj. Ustavni sud može u potpunosti podržati stav Kantonalnog suda da je Tužilaštvo postupalo u skladu s odredbom člana 290. ZKP-a, te da izmjenom optužnice (dodavanjem svega što apelantica problematizira) apelantica nije dovedena u teži položaj.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom dijelu.

44. Nadalje, apelantica problematizira da se redovni sud nije očitovao o prigovoru zastare koji je istakla apelantica. Prije razmatranja apelanticinih navoda, Ustavni sud najprije ukazuje na Presudu broj AP 2621/06 od 13. maja 2008. godine, na koju se apelantica poziva u redovnom postupku. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao sljedeće:

58. Ustavni sud zapaža da je prvoapelant u svojoj apelaciji naveo da „prema činjeničnom opisu radnji iz tačke 2. prvostepene presude izvršenom 27. oktobra 1999. godine je proglašen krivim iako je istekao šestogodišnji apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja 27. oktobra 2005. godine“. Prvostepenom presudom prvoapelant je za navedene radnje iz tačke 2. iste presude proglašen krivim za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana ranijeg KZFBiH. Na okolnosti vremenskog izvršenja pojedinačnih radnji presuda ne sadrži nikakve navode u obrazloženju. Vrhovni sud je, odlučujući povodom prvoapelantove žalbe protiv prvostepene presude, u odnosu na njenu tačku 2. preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da se prvoapelantove radnje iz tačke 2. izreke prvostepene presude pravno kvalificiraju kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZFBiH. Vrhovni sud se u svojim odlukama pozvao na činjenični opis pojedinačnih radnji iz prvostepene presude ne dajući nikakvo obrazloženje vezano za pitanje apsolutne zastare izvršenih radnji. Ustavni sud podsjeća da u teorijskom i praktičnom pristupu institutu produženog krivičnog djela postoje različita stanovišta. Naime, prema jednom, ako je za pojedine radnje nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, krivično gonjenje za te radnje, odnosno za to krivično djelo, ne bi bilo moguće. Prema drugom stanovištu, rok zastare krivičnog progona, i kada je u pitanju apsolutna zastara, vezuju se isključivo za posljednju počinjenu radnju iz sastava produženog krivičnog djela. Ovakva situacija naglašava obavezu sudova da u svakom konkretnom slučaju daju jasno obrazloženje za svoju odluku.

59. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u dijelu svojih odluka, povodom prvoapelantovih žalbenih navoda da treba biti oslobođen za radnje navedene u izreci prvostepene presude pod tačkom 2. izvršene u različitim vremenskim terminima koje je Vrhovni sud pravno kvalificirao kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. KZFBiH, propustio obrazložiti pitanje nastupanja eventualne zastare u odnosu na navedene izvršene novčane transakcije kao prvoapelantove pojedinačne radnje kvalificirane kao navedeno krivično djelo, odnosno odlučnu činjenicu od kada teče zastara krivičnog gonjenja za to krivično djelo i zašto.

Istina, Vrhovni sud je u svom odgovoru na konkretne navode apelacije dao određeno objašnjenje, ali osporene presude u kojima se odlučuje o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti ne sadrže dato obrazloženje, odnosno dovoljno i jasno obrazloženje o navedenom pitanju, što je u suprotnosti sa standardom iz člana 6. Evropske konvencije.

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, iako je naveo da apelantica nije dostavila Odluku broj AP 2621/06, zbog čega nije mogao provjeriti tačnost navoda o primjeni odredbi o zastarjelosti kod produženog krivičnog djela zasebno za svaku konkretnu radnju, ispitao prigovor zastarjelosti. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je stav sudova, koji i on podržava, da se kod produženog krivičnog djela zastara krivičnog gonjenja računa od dana preduzimanja posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela (ukazujući da se radi o radnji pod tačkom 4. izreke presude, koja je počinjena 14. februara 2007. godine), a rok se određuje prema kvalifikaciji koja je prihvaćena za produženo krivično djelo (u konkretnom predmetu član 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a). Za navedeno krivično djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, te je relevantni rok zastare 15, a apsolutni 30 godina. Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 15. stav 1. tačka c) i 16. stav 6. KZ-a. Također, podržavajući stav prvostepenog suda Kantonalni sud je naveo da je o zastari dužan paziti po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, te je zaključio da prigovor zastarjelosti krivičnog gonjenja istaknut u žalbi nije prihvatljiv iz navedenih razloga.

46. Dakle, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud, naročito Kantonalni sud, jasno naveo razloge zbog kojih je zaključio da u konkretnom predmetu nije nastupila zastara, a Ustavni sud u navedenom predmetu i datom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi ništa što ukazuje da je sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, kao i da su dati razlozi nejasni, protivrječni i na bilo koji način ne zadovoljavaju standard propisan garancijama prava na pravično suđenje. Također, pozivanje na predmet broj AP 2621/06 je u konkretnom predmetu nedovoljno jer suprotno navedenom predmetu, u kojem je Ustavni sud naveo da u teoriji i praksi postoji mogućnost da se rok zastare krivičnog progona vezuje isključivo za posljednju počinjenu radnju iz sastava produženog krivičnog djela, ali da postoji obaveza sudova da u svakom konkretnom slučaju daju jasno obrazloženje za svoju odluku. U predmetnom slučaju sud je primijenio upravo ovaj stav (posljednja počinjena radnja), te jasno obrazložio svoju odluku (suprotno navedenom predmetu broj AP 2621/06), te stoga apelanticino pozivanje na predmet broj AP 2621/06 ne utječe na drugačiju odluku Ustavnog suda u konkretnom predmetu.

47. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u apelaciji problematizirala način ocjene dokaza, „zakonitost“ nalaza vještaka, neprihvaćanje prijedloga odbrane u pogledu dokaza koji se trebaju provesti, povredu načela in dubio pro reo, jednakosti strana i drugo, kako je navedeno u apelaciji. Ustavni sud je detaljnim analiziranjem osporene presude, a imajući u vidu apelanticine ostale navode, koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, zaključio, a nakon što je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, da nema povrede prava na koja apelantica ukazuje. Također, kako bi izbjegao ponavljanje obrazloženja osporenih odluka (za koje nije našao da je u bilo kojem pogledu paušalno, proizvoljno ili donijeto pogrešnom i proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava ili da su zasnovani na nezakonitom dokazu), Ustavni sud nije smatrao da je od značaja dodatno ih elaborirati jer nije našao da bi ostali navodi mogli na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelantice. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanticino pozivanje na Odluku broj AP 3017/18 od 8. aprila 2020. godine ne može utjecati na drugačiju odluku u konkretnom predmetu.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelanticini navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom za počinjenje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, koje joj je prvobitnom optužnicom i izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odnosu na krivičnopravnu odgovornost u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelantice poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3684/20 (A. D.-N.) | Sudska praksa | Aktio