Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/20 (I.K.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1696/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1696/20, rješavajući apelaciju I.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I.K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 054551 17 Rsž od 8. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054551 18 Rev od 21. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 054551 17 Rsž od 8. augusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5249/18 od 6. novembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 5249/18 koju je apelantica podnijela 12. septembra 2018. godine protiv presude Kantonalnog suda od 8. augusta 2018. godine, jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. S obzirom na to da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 21. februara 2020. godine odbačena apelanticina revizija, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 8. augusta 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od JP „Željeznice FBiH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tuženi su 15. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 14. januara 2022. godine dostavljeni apelantici.

5. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 054551 16 Rs od 30. decembra 2016. godine, donesenom po tužbi apelantice protiv tuženog „radi poništenja odluke i isplate“, poništena je kao nezakonita odluka Komisije za žalbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog od 19. maja 2015. godine, kao i odluka Komisije o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tuženog od 7. aprila 2015. godine (stav 1. izreke). Istom presudom je poništena kao nezakonita odluka tuženog od 4. juna 2015. godine, te je naloženo tuženom da apelanticu vrati na radno mjesto šefa Službe za građevinske poslove Mostar, područje infrastrukture Mostar (stav 2. izreke). Presudom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se naloži tuženom da iz svojih službenih evidencija, kao i iz personalnog dosjea apelantice izvrši brisanje izrečene disciplinske mjere raspoređivanje na druge poslove koji odgovaraju njezinoj radnoj i stručnoj osposobljenosti koja je izrečena odlukama tuženog, pobliže navedenim u stavu I izreke (stav 3. izreke). Nadalje, presudom je poništena kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora pod izmijenjenim okolnostima tuženog od 14. septembra 2015. godine i odluka o otkazu ugovora o radu tuženog od 19. novembra 2015. godine, te je naloženo tuženom da apelanticu vrati na radno mjesto šefa Službe za građevinske poslove Mostar (stav 4. izreke). Presudom je poništena kao nezakonita odluka tuženog od 26. januara 2016. godine (stav 5. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tuženi isplati razliku za topli obrok za određeni period (stav 6. izreke). Osim toga, presudom je obavezan tuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike za neisplaćene plaće (stav 7. izreke), te doprinose za PIO (stav 8. izreke). Presudom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se slijedom poništenja svih prethodno navedenih odluka utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit, da radni odnos apelantice kod tuženog nije prestao, te da mu se naloži da apelanticu vrati na radno mjesto šefa Službe za građevinske poslove Mostar (stav 9. izreke) (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na radnom mjestu šef Službe za građevinske poslove Mostar. Nadalje, utvrđeno je da je zahtjevom od 30. januara 2015. godine protiv apelantice pokrenut disciplinski postupak radi povrede radne obaveze iz čl. 4. tačka 4, 5. i 11. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti odgovornih lica tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti) koje se, između ostalog, ogledaju u neblagovremenom dostavljanju doznaka za bolovanje, neurednim dolascima na posao, odnosno kašnjenju i neovlaštenim odlascima sa posla prije kraja radnog vremena i neizvršavanju naredbi neposrednog rukovodioca, te neurednom obavljanju poslova i zadataka radnog mjesta. Općinski sud je utvrdio da je odlukom Komisije o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti odgovornih lica od 7. aprila 2015. godine apelantica poglašena odgovornom za više povreda radne obaveze, dok je odlukom od 19. maja 2015. godine odbijen apelanticin prigovor koji je podnijela protiv navedene odluke od 7. aprila 2015. godine. Nadalje je Općinski sud utvrdio da je odlukom tuženog od 4. juna 2015. godine apelantica razriješena dužnosti šefa Službe za građevinske poslove Mostar, dok je odlukom tuženog od 14. septembra 2015. godine apelantici otkazan ugovor o radu i istovremeno ponuđen novi ugovor o radu pod izmijenjenim uvjetima, koji je apelantica odbila potpisati, nakon čega je tuženi donio odluku od 19. novembra 2015. godine kojim je apelantici otkazan ugovor o radu. Općinski sud je u obrazloženju presude pojasnio koje se to ponašanje apelantici stavlja na teret, pa je, između ostalog, naveo izostanak apelantice sa posla u vrijeme od 5. do 25. januara 2015. godine, zatim, u vrijeme od 5. do 11. februara 2015. godine, te za vrijeme od 17. do 27. februara 2015. godine, te oktobar i novembar 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporni period). U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da apelantica nije imala dokaza o privremenoj spriječenosti za rad u spornom periodu, niti je dokazala da je opravdano izostala sa posla. Općinski sud je obrazložio da navedeno ponašanje apelantice predstavlja povredu obaveze iz radnog odnosa, propisanu tačkom 6. člana 207. Pravilnika o radu tuženog, prema kojoj odredbi neopravdano izostajanje s posla u trajanju od pet radnih dana uzastopno predstavlja težu povredu obaveze iz radnog odnosa, a izostanci apelantice sa posla u spornom periodu po svom kontinuitetu predstavljaju izostanke iz navedene odredbe.

9. Međutim, Općinski sud je zaključio da navedena odsustva nisu povrede koje su propisane Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti, niti su povrede koje se apelantici stavljaju na teret. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je tuženi mogao voditi postupak protiv apelantice po Pravilniku o radu, ali da to nije učinio. Općinski sud je ocijenio da je disciplinski postupak proveden nepravilno, te da iz dokaza izvedenih u parničnom postupku ne proizlaze povrede radne dužnosti za koje je apelantica poglašena odgovornom iz čl. 4. tačka 4. i 11. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, dok utvrđene povrede odredaba Pravilnika o radu, koje je utvrdio sud, iz navedenih razloga ne opravdavaju izrečenu disciplinsku mjeru iz odluke od 7. aprila 2015. godine. Imajući u vidu navedeni zaključak o nezakonitosti odluke tuženog od 7. aprila 2015. godine, Općinski sud je ocijenio da su i sve druge radnje koje je tuženi preduzeo u provođenju spomenute odluke, također, nepravilne i nezakonite, pa time i odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici, jer počiva na nezakonitoj odluci od 7. aprila 2015. godine. Kako su sve spomenute odluke, akti tuženog nezakoniti, to su konkretnom presudom poništeni, a tuženi obavezan da apelanticu vrati na radno mjesto šefa Službe za građevinske poslove.

10. Općinski sud je osnovanost tužbenog zahtjeva apelantice u dijelu kojim je potraživala neisplaćene plaće i doprinose za PIO detaljno pojasnio na stranama od 22 do 27 obrazloženja presude.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 Rs 054551 17 Rsž od 8. augusta 2018. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u tač. 1, 2, 4, 5. i 8. izreke na način da su odbijeni kao neosnovani dijelovi tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se ponište kao nezakonite odluke tuženog kojima je odlučivano o radnopravnom statusu apelantice (pobliže navedene u st. 1, 2, 4. i 5. izreke prvostepene presude), te je obavezan tuženi uplatiti apelantici putem nadležnog Fonda za PIO doprinose za PIO u određenom novčanom iznosu i za određeni period (sve pobliže navedeno u izreci presude), dok je preostali dio apelanticinog zahtjeva za uplatu doprinosa odbijen kao neosnovan. Istom presudom je odlučeno da tač. 3, 6. i 9. izreke prvostepene presude ostaju neizmijenjene (odbijajući dio tužbenog zahtjeva), dok je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena u tački 7. izreke (isplata razlike neisplaćenih plaća) i tački 8. stav 2. izreke (isplata doprinosa za PIO).

12. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka navedene povrede koje se apelantici stavljaju na teret, te da su u obrazloženju zahtjeva posebno označene povrede koje se ogledaju u neopravdanim odsustvovanjima s posla, neurednom dostavljanju doznaka sa bolovanja, kašnjenjima i neurednim dolascima na posao. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica, uslijed neopravdanog izostanka s posla u spornom periodu, počinila težu povredu radne obaveze iz člana 207. stav 1. tačka 6. Pravilnika o radu. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da, s obzirom da je disciplinski postupak vođen po odredbama Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, prema kojem navedene povrede o neopravdanom odsustvu s posla nisu uopće propisane kao povrede, zbog čega se te odredbe ne mogu uzeti u obzir i ne opravdavaju izrečenu disciplinsku mjeru.

13. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da iz Pravilnika o radu tuženog proizlazi da se taj pravilnik odnosi na sve zaposlenike, pa i na apelanticu, što je konstatirao i prvostepeni sud kada je istaknuo da je „[apelantica] zaposlenik tuženog, pa ista podliježe odgovornosti kao i svaki drugi zaposlenik. Tuženik je mogao voditi postupak protiv [apelantice] po Pravilniku o radu, te je oglasiti odgovornom za povrede radne obaveze iz ugovora o radu“. Nadalje, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 207. tačka 6. Pravilnika o radu prema kojoj odredbi je „neopravdano izostajanje s posla u trajanju od pet radnih dana uzastopno propisano kao teža povreda radnih obaveza iz ugovora o radu“. Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelantica, zbog neopravdanog odsustva s posla, koje je utvrdio i prvostepeni sud, počinila težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu, pa je bilo opravdano izricanje disciplinske mjere raspoređivanje na druge poslove. S obzirom da se Pravilnik o radu primjenjuje i na apelanticu, pa kako je i u sudskom postupku utvrđeno da je apelantica počinila težu povredu radne dužnosti, to je, po mišljenju Kantonalnog suda, bilo opravdano izricanje navedene disciplinske mjere. Kantonalni sud je istaknuo da se Pravilnik o radu može direktno primijeniti, jer predstavlja materijalno pravo u konkretnom slučaju s obzirom da se njime, kao normativnim aktom, uređuju sva pitanja od značaja za zaposlenike i tuženog, kao poslodavca (plaće, organizacija rada i druga pitanja). Kako je apelantica odbila da prihvati raspored na druge poslove, jer se nije odazvala pozivu tuženog da potpiše novi ugovor o radu, to su, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilne odluke tuženog o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora od 14. septembra 2015. i odluka o otkazu ugovora o radu od 19. novembra 2015. godine.

14. Odluku o isplati razlike neisplaćenih plaća i isplati doprinosa (st. 7. i 8. izreke prvostepene presude) Kantonalni sud je detaljno pojasnio na stranama 7 i 8 obrazloženja presude.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 Rs 054551 18 Rev od 21. februara 2020. godine odbačena je apelanticina revizija.

16. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da, u konkretnom slučaju, nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije propisan odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantica predložila izuzetno postupanje po reviziji prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP, ali nije postupila prema stavu 5. tog člana (nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju), nego je u reviziji samo ukazala na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava učinjenu u postupku pred nižestepenim sudom. Zbog toga je primjenom odredbe člana 247. stav 4. ZPP u vezi sa odredbama člana 237. st. 2, 3. i 5. ZPP Vrhovni sud reviziju odbacio kao nedopuštenu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica ističe da je tuženi kao osnov za pokretanje postupka koristio isključivo Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti, što znači da je utvrđenje postojanja povreda radne dužnosti potrebno kvalificirati u smislu odredaba člana 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti da bi se utvrdilo da li postoje ili ne postoje povrede definirane navedenim odredbama. S obzirom na stav drugostepenog suda da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da se Pravilnik o radu može direktno primijeniti, jer on predstavlja materijalno pravo u konkretnom slučaju, bez obzira na činjenicu što disciplinski organ tokom vođenja disciplinskog postupka, kao niti prilikom donošenja pobijanih odluka nije primjenjivao Pravilnik o radu tuženog, to je očigledno drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Preinačenjem prvostepene presude bez jasnog obrazloženja zbog čega je sud kod donošenja drugostepene presude primijenio odredbe Pravilnika o radu, a ne Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, sud je stvorio pravnu nesigurnost u provođenju zakona sa aspekta apelantice, ali i tuženog.

II.Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pobijane odluke i razloga za njeno donošenje, te smatra da odlukom koja se pobija apelacijom nisu povrijeđena prava apelantice na koja je ukazala u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tuženi je naveo da ne stoji tvrdnja apelantice da je Kantonalni sud pri odlučivanju pogrešno primijenio materijalno pravo, uzimajući u obzir Pravilnik o radu tuženog, jer smatra da se cijeli postupak vodio i zasnivao na osnovu Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti odgovornih lica. Međutim, apelantica je zanemarila činjenicu da je, pored Statuta, Pravilnik o radu osnovni opći akt tuženog kojim se uređuju osnovna prava i obaveze radnika, kao i poslodavca, a koji je donesen u skladu sa odredbama Zakona o radu, te da svi daljnji akti koji se donose moraju biti u skladu sa tim pravilnikom. Tuženi je ukazao na odredbu člana 206. stav 3. Pravilnika o radu kojom je decidirano propisano da je „disciplinska i materijalna odgovornost ovlaštenih zaposlenika regulirana (je) Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti ovlaštenih zaposlenika u Društvu“, tj. da se postupak protiv lica sa posebnim ovlaštenjima vodi u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti. Imajući u vidu činjenicu da je apelantica obavljala poslove šefa Službe za građevinske poslove Mostar, a koje se tretira kao radno mjesto sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima i koje je uređeno članom 250. Pravilnika o radu, što dokazuje da se, pored Pravilnika o radu, primjenjuje i Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti. Shodno navedenom, očito je da prilikom vođenja postupka i donošenja odluka nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te smatra da je apelacija neosnovana, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

21. Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti odgovornih lica JP „Željeznice FBiH“ d.o.o. Sarajevo (NO-5606-11-06 od 15. novembra 2006. godine) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Pravila o disciplinskoj odgovornosti na način kako je navedeno u osporenoj presudi Kantonalnog suda, koji glasi:

Član 4. tačka 4, 5. i 11.

Povrede radnih obaveza koje su osnov za odgovornost odgovornog lica i izricanje disciplinske mjere su 4. propuštanje da obavi radnje koje su kasnije omele ili onemogućile proces rada ili upravljanja društvom, 5. zloupotreba položaja i prekoračenje datog ovlaštenja, 11. propuštanje rokova za izvršenje određenih radnji propisanih zakonom ili općim aktima.

22. Pravilnik o radu JP „Željeznice FBiH“ d.o.o. Sarajevo (NO-45943-2/2014 od 18. novembra 2014. godine) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Pravila o radu na način kako je navedeno u osporenoj presudi Kantonalnog suda, koji glasi:

Član 207. stav 6.

Teža povreda radnih obaveza iz ugovora o radu su:

6. neopravdano izostajanje s posla u trajanju od pet radnih dana uzastopno.

23. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 88. stav (1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i rješenje Vrhovnog suda od 21. februara 2020. godine (koje je apelantica primila 5. maja 2020. godine), a kojim je njena revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 8. augusta 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice, pa će Ustavni sud navode apelantice ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 5249/18 koja je odbačena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5249/18 od 6. novembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 8. augusta 2018. godine, a da je apelacija broj AP 5249/18 podnesena 12. septembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Ističe da drugostepeni sud nije jasno obrazložio zbog čega je kod donošenja osporene presude primijenio odredbe Pravilnika u radu, a ne Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti.

33. Dalje, u vezi sa apelanticinim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište odluke tuženog kojim joj je otkazan ugovor o radu i pri tome primijenio relevantne odredbe Pravilnika o radu tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelantica, uslijed neopravdanog izostanka s posla, u spornom periodu počinila težu povredu radne obaveze iz člana 207. stav 1. tačka 6. Pravilnika o radu (prema kojoj odredbi je „neopravdano izostajanje s posla u trajanju od pet radnih dana uzastopno propisano kao teža povreda radnih obaveza iz ugovora o radu“). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelantica, zbog neopravdanog odsustva s posla, koje je utvrdio i prvostepeni sud, počinila težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu, pa je bilo opravdano izricanje disciplinske mjere raspoređivanje na druge poslove. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u tom pravcu pojasnio da se Pravilnik o radu može direktno primijeniti, jer predstavlja materijalno pravo u konkretnom slučaju, s obzirom da se njime, kao normativnim aktom, uređuju sva pitanja od značaja za zaposlenike i tuženog, kao poslodavca (plaće, organizacija rada i druga pitanja) iz čega proizlazi da nisu osnovani apelanticini navodi da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelanticinim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na njenu štetu. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

36. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, zbog toga što Kantonalni sud nije jasno obrazložio zbog čega je kod donošenja drugostepene presude primijenio odredbe Pravilnika u radu, a ne Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište, s obzirom da je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana, dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud svoj stav o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe Pravilnika o radu, kao materijalnog prava, a dano obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/20 (I.K.) | Sudska praksa | Aktio