Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/21 (O. V.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2787/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-2787/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ostoja Vujnić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ostoja Vujnić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 023962 21 Uvp od 10. lipnja 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Vujnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 3. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023962 21 Uvp od 10. lipnja 2021. godine.
2. Rješenjem Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka od 16. veljače 2012. godine, apelantu je utvrđen novi iznos starosne mirovine, te je ovim rješenjem zamijenjeno rješenje na osnovu kojeg je vršena dosadašnja isplata mirovine.
3. Zaključkom Fonda PIO RS, Filijala Banjaluka od 12. listopada 2018. godine ispravljena je tehnička greška - pogrešno napisana apelantova adresa u rješenju od 16. veljače 2012. godine i upisana je nova adresa.
4. Rješenjem Fonda PIO RS, Kabinet direktora (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 29. studenog 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv zaključka od 12. listopada 2018. godine.
5. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023962 18 Uz od 25. ožujka 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za zaštitu prava i sloboda zajamčenih Ustavnom Republike Srpske podnesen protiv rješenja tuženog organa od 29. studenog 2018. godine.
6. Presudom Vrhovnoga suda od 10. lipnja 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnoga suda od 25. ožujka 2021. godine.
7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je odluka prvostupanjskoga suda pravilna, jer zaštita sloboda i prava zajamčenim Ustavom Republike Srpske u smislu članka 53. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) dolazi u obzir samo ako protiv konačnog pojedinačnog akta nije osigurana druga pravna zaštita. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije ispunjen navedeni uvjet koji se ticao mogućnosti pobijanja konačnog pojedinačnog akta u sudskom postupku. Naime, istakao je da apelant tražio zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Republike Srpske u vezi sa zaključkom kojim je ispravljena tehnička greška-pogrešno napisana adresa apelanta. Kako se zakonitost rješenja tuženog organa od 29. studenog 2018. godine (kojim su po navodima zahtjeva povrijeđene slobode i prava apelanta), u skladu s poukom o pravnom sredstvu sadržanom u tom rješenju, mogla osporavati tužbom u upravnom sporu, Vrhovni sud je istakao da predmetno rješenje nije upravni akt protiv kojeg je upravni spor isključen, što je uvjet za primjenu članka 53. ZUS. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje.
Apelacioni navodi
8. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je Fond PIO RS 2009. godine počeo isplatu mirovine navodeći mu pogrešno prezime. Apelant ističe da je isplatnica mirovine bila dokaz liječniku o apelantovom osiguranju, zbog čega je apelant tražio ispravku greške u prezimenu, a kako Fond PIO RS nije ispravio grešku, apelant je izgubio pravo na liječenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovorit je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje je li članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku povodom apelantovog zahtjeva za ispravku tehničkih grešaka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenja zahtjeva za zaštitu prava i sloboda zajamčenih Ustavnom Republike Srpske jer je apelant protiv rješenja tuženog organa od 29. studenog 2018. godine, u skladu s poukom o pravnom sredstvu sadržanom u tom rješenju, mogao pokrenuti upravni spor. Dakle, iz navedenog proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o određenim procesnim pitanjima (vezano za ispravku rješenja i ispunjenosti uvjeta za podnošenje podnošenja zahtjeva za zaštitu prava i sloboda zajamčenih Ustavnom Republike Srpske), te da se nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić