Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4374/21 (M. Č.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4374/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4374/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Miroslav Čović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Čović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 P 018202 21 Gvlž od 12. listopada 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Čović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Istočnoga Sarajeva, kojega zastupa Enver Baždar, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 018202 21 Gvlž od 12. listopada 2021. godine.
2. Rješenjem Kantonalnoga suda od 31. svibnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen prijedlog apelanta za ponavljanje parničnoga postupka pravomoćno okončanoga presudom zbog propuštanja Općinskoga suda u Tuzli od 31. svibnja 2010. godine.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 12. listopada 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio zato jer mu je po njegovim navodima nezakonitim postupanjem u smislu nedostavljanja tužbe na odgovor i presude zbog propuštanja, nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom, iz čega slijedi da je prijedlog podnesen na temelju čl. 255. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Nadalje, istakao je da naprotiv prizivnome rezoniranju apelanta, pravilan izneseni stav suda u pobijanome rješenju da prijedlog nije utemeljen, jer apelant nije dokazao da nije osobno primio tužbu na odgovor. Naime istakao je da je sud utvrdio da prema podatcima spisa proistječe da postoji dostavnica za dopis uz dostavu tužbe na odgovor od 22. travnja 2010. godine sa prilozima, uz napomenu dostavljača „zaprimio osobno dana 26. travnja 2010. godine“, kao i da je zaprimio presudu zbog propuštanja osobno 15. listopada 2010. godine, kako to proistječe iz dostavnice u spisu predmeta. Naveo je da apelant neutemeljeno istječe da dostavnice nisu potpisane od strane apelanta već da se radi o potpisu druge osobe, što ukazuje i na postojanje kaznenoga djela, kada je apelant propustio objektivizirati navode na kojima je temeljio prijedlog, tj. kada nije dokazao činjenice da potpisi na dostavnicama nisu njegovi, a sve u smislu čl. 123. u svezi sa čl. 7. st. 1. i 2. ZPP. Naime, istakao je da apelant nije učinio niti vjerojatnim da se radi o krivotvorenim dokumentima, radi čega bi se utemeljenim ukazala potreba za provođenjem vještačenja po vještaku grafološke struke, radi utvrđivanja autentičnosti potpisa apelanta i potpisa sa spornih dostavnica. Također, istakao je da u prilog pravilnosti pobijane odluke ide i bitna činjenica da je apelant na označenoj adresi na kojoj su se dostavljala sudbena pismena u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Tuzli, uredno zaprimio rješenje o ovrsi od 7. srpnja 2020. godine Općinskoga suda u Sarajevo, a koje rješenje je doneseno u postupku prinudne naplate, nakon čega je apelant uložio i pravni lijek na doneseno rješenje u ovrsi. Istakao je da apelant također kroz navode istaknute u prijedlogu za ponavljanje postupka nije učinio vjerojatnim da bi u ponovljenome postupku za njega mogla biti donesena povoljnija odluka, u smislu čl. 259. st.
2. ZPP, a osobito kada se ima u vidu činjenica da je presuda zbog propuštanja Općinskoga suda u Tuzli od 31. svibnja 2010. godine donesena na temelju dokaza koji su priloženi uz tužbu, i koji dokazi su tužbeni zahtjev činili utemeljenim u smislu čl. 182. ZPP (ugovor o kreditu zaključen između MI-BOSPO Tuzla, R. Č. i apelanta, u kojemu se apelant obvezao na isplatu duga zaključenjem ugovora o jamstvu).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojemu se odlučivalo o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga parničnoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava i svoju praksu, prema kojoj prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u načelu, nije postupak u kojemu se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluka Ustavnoga suda br. AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnoga značenja pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnome postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga parničnoga postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić