Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4205/21 („Javno komunalno poduzeće“ d.o.o. Tomislavgrad)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4205/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4205/21, rješavajući apelaciju „Javnog komunalnog poduzeća“ d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Javnog komunalnog poduzeća“ d.o.o. Tomislavgrad podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 008779 18 Gž od 21. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 Mal 008779 17 Kom od 5. decembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Javno komunalno poduzeće“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Mal 008779 20 Rev od 7. septembra 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Mal 008779 18 Gž od 21. avgusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 Mal 008779 17 Kom od 5. decembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1277/20 od 22. aprila 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 2 Mal 008779 20 Rev od 7. septembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 68 2 Mal 008779 17 Kom od 5. decembra 2017. godine obavezana je tužena (N.J.) da apelantu, na ime duga, isplati iznos od 100,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan (zbog zastarjelosti) apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, u iznosu od 761,86 KM. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene, izjavljenim protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda od 5. decembra 2017. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 2 Mal 008779 18 Gž od 21. avgusta 2019. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje o troškovima postupka.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da osnovno pravilo tj. načelo causae o naknadi troškova postupka, odnosno osnovni kriterijum prema kojem se određuje koja stranka je obavezna da nadoknadi parnične troškove, jeste kriterijum uspjeha u parnici. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, treba uzeti u obzir kako uspjeh apelanta, tako i uspjeh tužene u parnici, te izraze „djelomični uspjeh“ i „srazmjeran dio troškova“ ocijeniti ne samo kvantitativno, nego i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da se smatra da nije uspio u parnici tužilac čiji je tužbeni zahtjev odbijen zbog zastarjelosti (u konkretnom slučaju, apelantov tužbeni zahtjev je zbog zastarjelosti odbijen u većem dijelu). Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, pravilno prvostepeni sud u predmetnom postupku odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, shodno odredbama člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u trenutku podnošenja predmetne tužbe apelant „nije znao da li će tužena istaknuti prigovor zastare“, pa je stoga s pravom tražio puni iznos dugovanja od strane tužene, radi čega cijeni „vrlo nepravednom činjenicu da je sud, to što je tužena istakla prigovor zastare i izbjegla dio plaćanja dugova koji stvarno postoje, i čije postojanje ni sama u postupku nije osporila, donio odluku da svaka stranka snosi troškove postupka“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, dao jasno obrazloženje zbog čega je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima predmetnog postupka, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić