Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3396/20 (Ž. Š.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3396/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3396/20, rješavajući apelaciju Živka Škrbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 stav (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Živka Škrbića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 204876 20 Gž od 7. jula 2020. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Živku Škrbiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Škrbića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 204876 20 Gž od 7. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 204876 19 Mal 2 od 10.

februara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 15. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 204876 20 Gž od 7. jula 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 204876 19 Mal 2 od 10. februara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene (Republika Srpska) zatraženo je 11. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 19. oktobra 2021. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 13. januara 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje.

5. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore 19. januara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant je 10. decembra 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi naknade štete.

8. Osnovni sud je 15. decembra 2014. godine dostavio tuženoj tužbu na odgovor (u apelacionom spisu se nalazi odgovor na tužbu od 15. januara 2015. godine).

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Mal 204876 14 Mal od 7. maja 2018. godine apelantu je vraćena tužba na ispravku i dopunu.

10. Apelant je 17. maja 2018. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je uredio i ispravio tužbu, nakon čega je tužba proslijeđena na odgovor tuženoj (u apelacionom spisu se nalazi odgovor na tužbu od 31. jula 2018. godine).

11. Osnovni sud je 8. oktobra 2018. godine održao pripremno ročište, a 8. novembra 2018. godine nastavak pripremnog ročišta, koje je odgođeno za 23. novembar 2018. godine (iz stanja u spisu proizlazi da apelant nije pristupio na pripremno ročište zakazano za 23. novembar 2018. godine).

12. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 Mal 204876 14 Mal od 27. novembra 2018. godine kojim se tužba smatra povučenom.

13. Apelant je 10. decembra 2018. godine Osnovnom sudu podnio zahtjev za povrat u pređašnje stanje.

14. Osnovni sud je 18. februara 2019. godine održao ročište po apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, te je Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Mal 204876 14 Mal od 18. februara 2019. godine usvojen apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje, ukinuto rješenje od 27. novembra 2018. godine i postupak vraćen u fazu pripremnog ročišta.

15. Osnovni sud je istog dana (18. februar 2019. godine) održao pripremno ročište, a 2. aprila 2019. godine ročište za glavnu raspravu.

16. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 204876 19 Mal 2 od 10. februara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime manje isplaćenih invalidnina, odnosno razlike između šeste i pete kategorije isplati iznos od 60,00 KM mjesečno za period od 1. decembra 2009. do 1. juna 2011. godine, odnosno da mu isplati visinu invalidnine u mjesečnim iznosima od 36% od osnovice na način bliže naveden u izreci presude. Prvostepenom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćenog ortopedskog dodatka 3. stepena isplati iznos od po 75,00 KM mjesečno za period od 1. decembra 2009. do 1. juna 2011. godine koji je dodijeljen nalazom Prvostepene ljekarske komisije broj 947/9 u mjesečnim iznosima od 14% osnovice, na način bliže naveden u izreci presude. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu 1.100,00 KM.

17. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je na osnovu konačnog i pravosnažnog akta – rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 17. juna 2014. godine apelantu utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida šeste kategorije sa 60% vojnog invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu u procentu od 24% od osnovice za period od 1. decembra 2009. do 24. maja 2011. godine, te pravo na ortopedski dodatak trećeg stepena u iznosu od 14% od osnovice počev od 25. maja 2011. godine. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka koji je prethodio donošenju rješenja od 17. juna 2014. godine i nakon tog rješenja, odnosno koje odluke su donesene tokom upravnog postupka i upravnog spora u kojim je odlučivano o apelantovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima po tom osnovu (sve bliže navedeno u obrazloženju presude). Nadalje, citirao je sadržaj odredbi člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 155 i 172 stav 1 ZOO. Osnovni sud je naveo da kada lica u vršenju službene dužnosti ili funkcije prouzrokuju štetu, a svoju dužnost ili funkciju su vršila u okviru svoje nadležnosti i na zakonom propisan način, isključena je odgovornost za eventualno nastalu štetu. Dalje, da postupanje lica van okvira njegove dužnosti čini takvo postupanje protivpravnim, što za sobom povlači i odštetnu odgovornost. Osnovni sud je ukazao da su uslovi, način i postupak za utvrđivanje statusa i prava boraca, ratnih i mirnodopskih vojnih invalida, način obezbjeđivanja novčanih sredstava, te druga pitanja od značaja za ostvarivanje tih prava uređeni Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). U vezi s tim, da je utvrđeno da apelantu pripada svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, te ortopedski dodatak trećeg stepena. Zatim, da je rješenje o ostvarivanju tog prava konačno i pravosnažno, te da sud u parničnom postupku ne može odlučivati o tome da li je apelant u spornom periodu imao pravo na više iznose invalidnine i ortopedski dodatak trećeg stepena. Osnovni sud je naveo da je apelant svoja prava štitio kroz upravni postupak, odnosno upravni spor, te je istakao da u postupanju organa uprave nema elemenata protivpravnosti, koja pretpostavka je jedan od uslova za postojanje odgovornosti za prouzrokovanu štetu. Nadalje, da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbi člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te čl. 387 i 396 istog zakona, te odredbi člana 37 stav 3 Zakona o pravobranilaštvu. Zatim, da je tuženu u konkretnom postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), te da je u skladu s opredijeljenim troškovnikom i radnjama koje su preduzete u postupku, a bile su potrebne za vođenje parnice, apelant obavezan da nadoknadi tuženoj troškove sastavljanja odgovora na tužbu, zastupanja na četiri održana ročišta i jedno odgođeno ročište, te paušalnu nagradu od 25%. Osnovni sud je naveo da su troškovi obračunati primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa).

18. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu, te je predmetni spis 25. maja 2020. godine dostavljen Okružnom sudu na postupanje po žalbi.

19. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 204876 20 Gž od 7. jula 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

20. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete u visini lične invalidnine isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period. Takođe, citirao je sadržaj odredbi člana 154 stav 1 i člana 155 ZOO, te ukazao da je, pored pretrpljene štete, potrebno da se ispune i ostale zakonske pretpostavke (štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete, te postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu) da bi postojala odgovornost i obaveza tužene za naknadu predmetne štete. Zatim, da protivpravnost štetne radnje postoji ako je ona preduzeta protivno pozitivnoj zakonskoj normi, a da protivpravno ponašanje predstavlja i okolnost kada određeno lice ne preduzme radnju koju je po zakonu dužno preduzeti, pa usljed tog nečinjenja nastane šteta. Okružni sud je ukazao da ukoliko je radnja ili nečinjenje u skladu s postojećim pravnim poretkom, ta okolnost takvom djelovanju, odnosno nečinjenju oduzima svojstvo protivpravnosti, pa u takvom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu navedenih odredbi ZOO. Zatim, da se odgovornost tužene u konkretnom slučaju procjenjuje u smislu odredbi člana 172 stav 1 ZOO kojima je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Naime, da pravno lice odgovara za štetne radnje svojih organa, kao za svoje radnje. Takođe, da pravno lice odgovara za obaveze po osnovu naknade štete jer organi pravnog lica nastupaju u pravnom prometu kao pravno lice, a ne kao njegovi radnici i zastupnici. Okružni sud je ukazao da za postojanje odgovornosti tužene u smislu člana 172 ZOO, za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, treba da budu ispunjene pretpostavke, i to da je šteta učinjena od organa pravnog lica i da je ta šteta učinjena nezakonitim postupanjem organa pravnog lica u vezi s obavljanjem njegovih poslova. Zatim, da je članom 11 Zakona o opštem upravnom postupku propisano da organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno, u okviru ovlašćenja utvrđenog zakonom ili drugim propisom. U vezi s tim, da princip samostalnosti u rješavanju podrazumijeva da nadležni organ, na osnovu i u granicama zakonskih ovlašćenja, vodi upravni postupak i samostalno donosi rješenje u upravnoj stvari, s tim da drugostepeni organ ima određena nadzorna prava prema prvostepenom organu. Okružni sud je naveo da je samostalnost u rješavanju u upravnim stvarima potčinjena samo principu obaveznosti sudskih presuda donesenih u upravnom sporu.

21. Okružni sud je ukazao da je pred nadležnim organom uprave konačno i pravosnažno utvrđeno da apelantu pripada svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, te pravo na ortopedski dodatak trećeg stepena, te da je shodno tome neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koja mu je prouzrokovana u tom postupku. U vezi s tim, da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je nezakonitim ili protivpravnim postupanjem organa tužene u upravnom postupku utvrđivanja prava na ličnu invalidninu apelantu pričinjena šteta jer je zakonitost navedenih upravnih akata, donesenih tokom tog postupka, cijenjena na zakonom propisan način korišćenjem dozvoljenih pravnih lijekova. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju, nasuprot žalbenim navodima, na strani tužene nema odgovornosti za štetu jer postupanje organa tužene u vršenju svojih funkcija nije uzrok materijalne štete kod apelanta. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima je ukazao na kontradiktornost izreke i obrazloženja prvostepene presude, iz razloga što je prvostepeni sud pravilno interpretirao sve izvedene dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obrazlažući svoju odluku na valjan način i u skladu sa članom 191 stav 4 ZPP. Takođe, da su neosnovani žalbeni navodi u odnosu na povredu odredbi čl. 5, 10 i 17 Ustava Republike Srpske i člana 2 Zakona o diskriminaciji, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene relevantne odredbe ZOO. Zatim, da nisu osnovani ni žalbeni navodi u odnosu na odluku o troškovima postupka. Okružni sud je naveo da je u smislu člana 386 ZPP osnovni kriterijum za odluku o troškovima parničnog postupka ishod postupka, pa se troškovi dosuđuju prema uspjehu strana u sporu, uzimajući pri tome u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Imajući u vidu da je apelant u cijelosti izgubio parnicu dužan je da nadoknadi troškove postupka koje je prvostepeni sud dosudio tuženoj, u skladu s opredijeljenim zahtjevom i važećom tarifom. Okružni sud je naveo da je tuženu zastupalo Pravobranilaštvo koje ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka obračunatih prema Tarifi u skladu s odredbama člana 395 ZPP. Okružni sud je naveo da shodno članu 231 ZPP nije cijenio ostale žalbene navode jer nisu od odlučnog značaja u predmetnoj pravnoj stvari.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

23. Apelant je naveo da je podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio naknadu materijalne štete usljed pogrešnog i nezakonitog obračuna lične invalidnine i ortopedskog dodatka, te se osvrnuo na odluke koje su donesene u upravnom postupku i upravnom sporu i kojima je odlučivano o njegovom statusu ratnog vojnog invalida i pravima po tom osnovu. Nadalje, da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 8 u vezi sa članom 191 st. 3 i 4 ZPP, kao i čl. 209 i 210 istog zakona, te odredbe čl. 386, 387 i 396 ZPP. Takođe, da su proizvoljno primijenjene odredbe čl. 154 stav 1, 155 i 172 ZOO u vezi sa čl. 5, 10 i 17 Ustava Republike Srpske, te odredbe Zakona o pravima boraca u vezi sa članom 2 Zakona o zabrani diskriminacije. Apelant je naveo da je u žalbi ukazao na propuste prvostepenog suda, ali da se drugostepeni sud nije upuštao u proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljnu primjenu zakonskih i ustavnih principa. Nadalje, da je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka, dok o njegovom zahtjevu za oslobađanje troškova postupka sud nije odlučio. U vezi s tim, pozvao se na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, te Odluku Ustavnog suda broj AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine. Apelant je naveo da se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji i da živi ispod nivoa socijalne sigurnosti, te smatra da bi plaćanje troškova postupka prema Advokatskoj tarifi predstavljalo neproporcionalno ograničavanje njegovih prava na pristup sudu, te da je i po tom osnovu diskriminisan u odnosu na sve druge učesnike u istoj ili sličnoj situaciji. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja cijelog postupka, te je predložio da se utvrdi povreda prava s aspekta razumnog roka i da mu se na ime nematerijalne štete isplati iznos od 2.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

24. Okružni sud je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, te je ukazao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant.

25. Tužena je navela da su neosnovani i ničim dokazani apelacioni navodi o povredi apelantovih prava, te da je paušalno pozivanje na povrede zakonskih propisa. Dalje, da apelant nijednim argumentom nije doveo u pitanje prvostepenu presudu, te da je apelacija u cijelosti neosnovana.

26. U izjašnjenju na odgovore apelant je u, u suštini, ponovio određene apelacione navode, te je naveo da Okružni sud samo navodi hronologiju postupka bez priznanja da je u okolnostima konkretnog slučaja pričinjena materijalna šteta.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 395.

Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.

Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.

Član 396.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 204876 20 Gž od 7. jula 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 22. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. septembra 202. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

37. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije sudske instance odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete isplati određene novčane iznose. U vezi s tim, da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su prilikom odlučenja o apelantovom tužbenom zahtjevu primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava (član 154 stav 1 i čl. 155 i 172 stav 1 ZOO). Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 172 stav 1 ZOO, na osnovu kojeg je u predmetnom postupku cijenjena odgovornost tužene, propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Zatim, da su redovni sudovi ukazali koje pretpostavke moraju da budu ispunjene da bi pravno lice, u skladu s citiranom zakonskom odredbom, odgovaralo za štetu. Shodno tome, drugostepeni sud je istakao da se u skladu s utvrđenim činjenicama nije moglo zaključiti da su organi tužene postupali nezakonito ili protivpravno i apelantu pričinili štetu u postupku u kojem je odlučeno o njegovom statusu i pravima. Naime, da je korišćenjem pravnih lijekova cijenjena zakonitost donesenih akata u postupku u kojem je konačno i pravosnažno odlučeno o apelantovom statusu, te da postupanje organa tužene u vršenju funkcija nije uzrok štete kod apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud izjasnio i u odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava (ZPP, Zakon o diskriminaciji, Ustav Republike Srpske), te dao razloge zbog čega ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.

39. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne zakonske odredbe na kojima su redovni sudovi zasnovali osporene odluke, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, data obrazloženja ne čini proizvoljnim, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

40. Apelant dalje navodi da je odluka o troškovima postupka donesena proizvoljnom primjenom relevantnih odredbi ZPP i da je njegovo obavezivanje da snosi troškove zastupanja suprotne strane, koju je zastupalo Pravobranilaštvo, dovelo do neproporcionalnog ograničenja njegovog prava na pristup sudu zagarantovanog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu s odredbama ZPP kojima je regulisano pitanje naknade strankama koje u postupcima zastupa Pravobranilaštvo. Ustavni sud podsjeća da se u Odluci broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, tač. 40-73, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisuda.ba), ispitujući ustavnost odredbi entitetskih zakona o parničnom postupku kojima je na gotovo identičan način, kao u konkretnom slučaju, riješeno pitanje naknada parničnih troškova strankama koje u postupku zastupaju nadležna pravobranilaštva i u kontekstu gotovo identičnih prigovora, zaključio da su odredba člana 395 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobranilaštvo i odredba člana 395 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u saglasnosti s odredbama čl. I/2 i I/4 Ustava Bosne i Hercegovine i u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ispitao da li sporne odredbe krše pravo na pristup sudu u vezi s pravom na pravično suđenje utvrdivši nakon detaljne analize da se spornim odredbama ne narušavaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (op. cit. U 16/18, tač. 63-70). Nadalje, Ustavni sud takođe podsjeća da je prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i odluku Evropskog suda na koju se i apelant pozvao u apelaciji. Shodno tome Ustavni sud se poziva na relevantni dio iz citirane odluke: „Evropski sud je naveo da obaveza plaćanja troškova (vidi Evropski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2016. godine, aplikacija broj 72152/13) per se nije suprotna garancijama koje pruža pravo na pravično suđenje, te je naveo da i država ima pravo da se štiti od neosnovanog parničenja (u smislu pokretanja neosnovanih postupaka s previsokim tužbenim zahtjevima) jer ni državni resursi nisu neograničeni. Evropski sud je ukazao da pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani teži legitimnom cilju obezbjeđenja pravilnog funkcionisanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih odvraćanjem od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka“ (op. cit. U 16/18, tačka 69).

41. U odnosu na apelantove navode da nije odlučeno o njegovom zahtjevu kojim je tražio oslobađanje od plaćanja troškova postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju dostavio podnesak od 25. decembra 2014. godine (bez prijemnog pečata suda) naslovljen kao „Zahtjev za oslobađanje sudske takse“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, u skladu s odredbama člana 386 stav 1, čl. 387, 395 i 396 ZPP obavezan da tuženoj, koju je zastupalo Pravobranilaštvo, plati troškove postupka koji se odnose na troškove sastavljanja odgovora na tužbu, zastupanja tužene na četiri održana ročišta, jedno odgođeno ročište i paušalne nagrade u parničnom postupku. Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je sud pozivao apelanta da plati sudske takse, niti dokaz da je apelant eventualno platio sudske takse.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu o odluku o troškovima postupka kojom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove zastupanja neosnovani.

43. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na osporene odluke nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da je apelant 10. decembra 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu, a da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 7. jula 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine osporenog postupka jeste pet godina i sedam mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

46. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade materijalne štete, koji po zakonu nije hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.

47. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant nije pristupio na pripremno ročište (23. novembar 2018. godine), te da je Osnovni sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, nakon čega je sproveden postupak po apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao pet godina i dva mjeseca. U vezi s tim, prvostepeni sud je dostavio tužbu na odgovor 15. decembra 2014. godine, dakle u roku od pet dana. Dalje, sljedeću procesnu radnju prvostepeni sud je preduzeo tek nakon tri godine i pet mjeseci tako što je apelantu vratio tužbu na ispravku i dopunu. Nakon što je apelant u roku od deset dana dostavio ispravljenu i uređenu tužbu, prvostepeni sud je bio ažurniji u postupanju, pa je po proteku od oko pet mjeseci održao dva pripremna ročišta (u periodu od mjesec dana). Zatim je uslijedio postupak po apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje kao posljedica odluke prvostepenog suda da se tužba smatra povučenom. Ustavni sud zapaža da je postupak po prijedlogu za povrat u pređašnje stanje trajao nešto duže od dva mjeseca (računajući od dana podnošenja prijedloga za povrat do donošenja rješenja kojim je uvažen apelantov prijedlog). Zatim je prvostepeni sud na ročištu po prijedlogu za povrat u pređašnje stanje održao i nastavak pripremnog ročišta, a ročište za glavnu raspravu 2. aprila 2019. godine. Nakon što je održao ročište za glavnu raspravu, prvostepenom sudu je bilo potrebno deset mjeseci da donese prvostepenu presudu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda koji je u žalbenom postupku konačnu odluku donio nakon mjesec i po dana, računajući od dana dostavljanja spisa na postupanje. Dakle, iz navedenog slijedi da je drugostepeni sud postupao veoma efikasno, za razliku od prvostepenog suda koji je imao periode izrazite pasivnosti u svom radu, prije svega, period od tri godine i pet mjeseci, a zatim i period od deset mjeseci koliko mu je bilo potrebno da nakon okončane glavne rasprave donese prvostepenu presudu. Imajući u navedeno, iako je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da zato što je Osnovni sud propustio da u predmetnom postupku postupa blagovremeno, pri čemu taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju u kojem bi, eventualno, ponudio opravdanje za periode pasivnosti u radu, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

51. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

53. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje.

54. Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument ni dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak, koji nije složen, trajao pet godina i sedam mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud, pred kojim je postupak trajao pet godina i dva mjeseca, a kada taj sud nije dostavio odgovor na apelaciju u kojem bi, eventualno, ponudio opravdanje za dužinu trajanja postupka.

56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge u odnosu na primjenu relevantnih zakonskih odredbi, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost.

57. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, te je ove navode ocijenio neosnovanim.

58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.

59. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3396/20 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio