Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4085/21 (M. Š.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4085/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4085/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mehmedalija Šabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmedalija Šabić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 283640 17 Gž od 8. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 2. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mal 283640 21 Rev od 8. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 283640 17 Gž od 8. decembra 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-627/21 od 21. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Mal 283640 21 Rev od 8. jula 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (S. H., vl. TR „Iskra Mobitel“ Tuzla) da mu isplati iznos od 370,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno prvostepeni sud utvrdio da je 18. januara 2014. godine kod tuženog kupljen mobilni telefonski aparat marke LG-L9 za cijenu od 370,00 KM i da je kupcu prilikom kupovine uručen garantni list za uređaj LG-P 768 potpisan od strane tuženog, čime je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o prodaji stvari iz člana 454. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, da je 12. januara 2015. godine u trgovinsku radnju tuženog predat radi popravke mobilni telefonski aparat marke LG- L9, pri čemu je kao vlasnik aparata navedena osoba „Šabić“. Kantonalni sud je ukazao da je neodrživ zaključak prvostepenog suda o osnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, do kojeg je (s obzirom da iz izvedenih dokaza nije mogao zaključiti da li je kupac mobilnog telefona bio apelant ili njegova supruga) prvostepeni došao primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana
126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, Kantonalni sud je ukazao da navedena povreda odredbi parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP-a nije bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, jer je prvostepeni sud dalje konstatovao da je nesporno da je predmetni mobilni telefon u garantnom roku dostavljen tuženom kao prodavcu na popravak, te da nije od ključnog značaja da li je to kupac uradio lično ili preko druge osobe, već to da je u konkretnom slučaju zahtijevao ispunjenje ugovora o prodaji u smislu člana 488. stav (1) tačka 1) ZOO-a. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud konstatovao da stranke nisu dokazale da li su jedna drugu kontaktirale u vezi popravke mobilnog uređaja, a u vezi sa činjenicom da li je tuženi u razumnom roku popravio predmetnu stvar, te ukoliko to ne bi bio slučaj, da li je apelant ostavio tuženom primjeren rok za ispunjenje ugovora, a kako bi se stekli uslovi za raskid ugovora u smislu odredbi čl. 504., odnosno 490. stav (1) ZOO-a, kada bi se mogao zahtijevati povrat plaćene cijene u iznosu od 370,00 KM.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, te navodi da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za raskid predmetnog ugovora, te da zbog toga ima pravo na povrat cijene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO-a, dao jasno obrazloženje, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić