Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4151/21 (O. A.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4151/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4151/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Osman Alajbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Alajbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 467130 16 Rsž od 2. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Alajbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 467130 16 Rsž od 2. septembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 65 0 Rs 467130 14 Rs od 22. aprila 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi („Klas“ d.d. Sarajevo) da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpjelog straha isplati iznos od 6.000,00 KM, a na ime pretrpjelih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda iznos od 8.060,00 KM sa zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se kao nezakonita poništi odluka tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu od 17. jula 2014. godine, te da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima trgovačkog poslovođe u Sektoru robnog prometa-Služba maloprodaje, počev od 1. avgusta 2014. godine, pa nadalje, kao i da mu na ime naknada plata isplati određeni novčani iznos za period od 31. jula 2014. godine do 31. oktobra 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu, na ime razlike plate zbog neosnovanog umanjenja, naknade za slučaj korišćenja godišnjeg odmora za 2011. godinu, 2012. godinu, 2013. godinu i 2014. godinu i razlike toplog obroka, za periode pobliže naznačene izrekom predmetne presude, isplati određene novčane iznose, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno izrekom presude, te da za apelanta uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za predmetni period u određenom novčanom iznosu. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 22. aprila 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 467130 16 Rsž od 2. septembra 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tuženog da mu isplati razlike plate u iznosu od 70,74 KM za period od 1. februara 2012. godine do 30. aprila 2012. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da na dosuđeni iznos uplati i razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 23,58 KM. Prvostepena presuda je ukinuta u dijelu odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike na ime naknade za topli obrok sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena (u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete, za poništenje otkaza, slijedom toga i u pogledu uspostave radnopravnog statusa i isplatu naknade plate, te za isplatu naknade regresa, kao i u pogledu uplate doprinosa za preostali period i iznos preko dosuđenog predmetnom presudom).
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je, razmatrajući žalbene navode, ponovo cijenio izvedene materijalne dokaze (odluku o zatvaranju prodavnice broj 284 Kakanj, akt tuženog upućen sindikatu od 10. septembra 2013. godine, saglasnost sindikata od 13. septembra 2013. godine, odluku o otkazu ugovora o radu od 25. septembra 2013. godine, ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima od 8. jula 2014. godine, te odluku o otkazu ugovora o radu od 17. jula 2014. godine). Naime, Kantonalni sud je naveo da iz naprijed navedenih dokaza proizlazi da je tuženi 2013. godine izdejstvovao saglasnost sindikata da apelantu može otkazati ugovor o radu zbog zatvaranja prodavnice u kojoj je apelant radio, pa je jasno da su postojali opravdani razlozi da se apelantu otkaže ugovor o radu koji je zaključen za obavljanje poslova radnog mjesta trgovačkog poslovođe u prodavnici tuženog koja je zatvorena. Takođe, da je apelant, po zatvaranju prodavnice tuženog, otvorio bolovanje pa je u radnom odnosu bio dok je trajalo bolovanje, a po povratku sa bolovanja da mu je tuženi prije otkaza ugovora o radu ponudio zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima. Konačno, da je apelant odbio prednju ponudu tuženog, nakon čega je uslijedio predmetni otkaz. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o pravnoj situaciji iz člana 97. Zakona o radu, otkazu koji je uslijedio zbog odbijanja apelanta da prihvati ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Stoga, Kantonalni sud je ukazao da su, suprotno navodima apelanta, na strani tuženog postojali dopušteni, odnosno opravdani ekonomski razlozi da se apelantu izmijeni postojeći ugovor o radu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je za otkazivanje ugovora o radu (koji je bio zaključen za obavljanje poslova trgovačkog poslovođe u prodavnici koju je tuženi zatvorio), a zbog okolnosti da je apelant imao preko 55 godina starosti, tuženi pribavio i pisanu saglasnost sindikata, koju je apelant tražio shodno odredbama člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Kantonalni sud je ukazao da je, imajući navedeno u vidu, pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetni otkaz bio zakonit, u smislu odredbi člana 87. Zakona o radu (pri čemu se apelant neosnovano pozivao na odredbe čl. 98. i 99. navedenog zakona kojima je uređeno pitanje programa zbrinjavanja viška zaposlenika budući da je tuženi u konkretnom slučaju izvršio konsultacije sa sindikatom, a apelant kao radnik je upravo bio u pravnoj poziciji da ostane u radnom odnosu).
5. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je, u vezi sa otkazom ugovora o radu, odbio zahtjev apelanta za naknadu štete, jer u konkretnom slučaju nije bilo pravnog osnova za postavljanje takvog zahtjeva. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u pogledu odluke i isplati naknade na ime korišćenja godišnjeg odmora (regres) utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi iskazao poslovni gubitak za 2011., 2012. i 2013. godinu, a za 2010. godinu da je iskazao dobit, pa je, s obzirom na ostvareni gubitak u poslovanju, pravilno cijenio da u odnosu na potraživanje naknade regresa za 2012., 2013. i 2014. godinu nije ostvaren uslov za isplatu iz člana
19. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije. Nadalje, u odnosu na isplatu naknade regresa za 2011. godinu, predmetni uslov koji se tiče poslovanja tuženog je ispunjen, ali kako je prvostepeni sud našao da apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor (pri čemu je u svom iskazu apelant naveo da godišnji odmor nije koristio), to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev koji se tiče isplate naknade regresa, jer se ova vrsta naknade pod uslovom isplaćuje za slučaj korišćenja godišnjeg odmora.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da pobijana odluka (o otkazu ugovora o radu apelanta) nije donesena uz konsultacije sa vijećem zaposlenika, shodno odredbama člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika, pa da je zbog toga ništavna u smislu odredbi člana 25. navedenog zakona, kao i da je donesena suprotno odredbama člana 98. Zakona o radu. Takođe, apelant osporava i odluku o njegovom zahtjevu za naknadu štete, te ističe da je pogrešnom primjenom odredbi Zakona o radu odbijen i njegov zahtjev za isplatu naknade za slučaj korišćenja godišnjeg odmora (regres).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovi sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika, dao jasne razloge zbog kojih smatra da je pravilna i zakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, kao i da je detaljno obrazložio zbog čega smatra pravilnim odlučenje prvostepenog suda, a Ustavni sud u takvom obrazloženju ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić