Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3927/20 (MKD "CREDIS" a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3927/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3927/20, rješavajući apelaciju MKD "Credis " a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija MKD "Credis" a.d.

Banja Luka podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 126332 20 Pž 2 od 20. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. MKD "Credis" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 126332 20 Pž 2 od 20. jula 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Zajedničke advokatske kancelarije Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, kao zastupnika tuženog „Aura osiguranje" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore na apelacije 25. oktobra i 5. novembra 2021. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja 6. januara 2022. godine.

5. Zastupnik apelanta je 13. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 27. juna 2018. godine podnio tužbu protiv tuženog radi smetanja posjeda. Apelant je predložio da sud, nakon sprovedenog postupka, donese rješenje kojim će utvrditi da je tuženi izvršio smetanje posjeda apelanta na način da je 1. juna 2018. godine zaključao glavna vrata od podruma zgrade (bliže opisana u tužbi i izreci prvostepene presude) i 25. juna 2018. godine promijenio brave na vratima podrumske prostorije u kojoj se nalazi dokumentacija u svojini apelanta i time onemogućio apelanta da koristi svoju imovinu i to evidenciju radnika, finansijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju, kreditne fajlove, sudske predmete i hartije od vrijednosti, te da naloži tuženom da uspostavi pređašnje posjedovno stanje apelanta na način što će o svom trošku otvoriti vrati od glavnog podruma i predati ključeve podrumskih prostorija u kojima se nalazi dokumentacija apelanta, te predati navedenu dokumentaciju. Istovremeno, uz tužbu apelant je podnio i prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, a radi sprečavanja tuženog da nastavi sa uznemiravanjem i smetanjem apelanta u posljednjem mirnom posjedu korišćenja gore navedenih pokretnih stvari, a mjera je iste sadržine, odnosno sastoji se u tome da tuženi bez odlaganja omogući apelantu pristup i ulazak u posjed pokretnih stvari - dokumentacije, te predaji ključeva od podrumskih prostorija u kojima se ona nalazi.

8. Sud je održao šest ročišta, te uviđaj na licu mjesta.

9. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 126332 18 Ps od 17. jula 2019. godine određena je sudska mjera obezbjeđenja, te se zabranjuje tuženom kao protivniku obezbjeđenja dalje uznemiravanje i smetanje mirnog posjeda korišćenja imovine - pokretnih stvari - poslovne dokumentacije apelanta kao predlagača obezbjeđenja, te se nalaže tuženom da odmah, bez odlaganja, omogući apelantu posjed nad pokretnim stvarima - poslovnom dokumentacijom i to: evidencijom radnika, finansijsko-knjigovodstvenom dokumentacijom, kreditnim fajlovima, sudskim predmetima i hartijama od vrijednosti na način da otvori glavna vrata podruma i podrumske prostorije u kojoj se nalazi ova dokumentacija, odnosno da istu dokumentaciju preda predlagaču obezbjeđenja. Istovremeno je odlučeno da ova mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja ovog parničnog postupka.

10. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 126332 19 Pž od 28. oktobra 2019. godine uvažena je žalba tuženog - protivnika obezbjeđenja, te je rješenje Okružnog privrednog suda od 17. jula 2019. godine preinačeno tako što je odbijen prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, a predmet je vraćen prvostepenom sudu na daljnji postupak po tužbi zbog smetanja posjeda. Istovremeno je odlučeno da će se o zahtjevima stranaka za naknadu troškova u vezi sa određivanjem sudske mjere obezbjeđenja odlučiti u konačnoj odluci.

11. U ponovnom postupku apelant je podnescima od 19. novembra 2019. godine i 24. januara 2020. godine proširio, odnosno opredijelio tužbeni zahtjev tako što je naveo imovinu – pokretne stvari, odnosno precizirao poslovnu dokumentaciju u svojoj svojini (detaljno navedena u izreci prvostepenog rješenja od 27. februara 2020. godine) za koju tvrdi da je zbog predmetnog smetanja posjeda onemogućeno njeno korišćenje.

12. Okružni privredni sud je 29. novembra 2019. godine održao pripremno ročište, a 7. februara 2020. godine glavnu raspravu, dok su u međuvremenu odložena četiri ročišta.

13. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 126332 18 Ps od 27. februara 2020. godine utvrđeno je da je tuženi izvršio smetanje posjeda apelanta na način da je 1. juna 2018. godine zaključao glavna vrata podruma zgrade, bliže opisane u izreci rješenja, a 25. juna 2018. godine promijenio bravu na vratima podrumske prostorije označenih dimenzija u izreci rješenja "koja prostorija je u nalazu vještaka geodetske struke", koji čini sastavni dio ovog rješenja, označena zelenom bojom, a u kojoj se nalazi dokumentacija u svojini apelanta kojim radnjama je apelant onemogućen da koristi svoju imovinu - pokretne stvari (detaljno nabrojana poslovna dokumentacija). Rješenjem je dalje naloženo tuženom da uspostavi pređašnje posjedovno stanje na način da će o svom trošku otvoriti glavna vrata od podruma navedene zgrade, te otvoriti vrata i predati ključeve podrumske prostorije, te predati apelantu navedenu poslovnu dokumentaciju. Istovremeno je tuženi obavezan da na ime troškova postupka isplati apelantu iznos od 5.430,00 KM.

14. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a oni se odnose na troškove zastupanja apelanta posredstvom punomoćnika advokata u određenom iznosu (sastavljanje tužbe sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja, zastupanje na osam održanih ročišta i jednom uviđaju, pristup na četiri odgođena ročišta, sastavljanje odgovora na žalbu, sastavljanje obrazloženog podneska, paušal 25%, odsustvo iz kancelarije), troškove takse na tužbu i mjeru obezbjeđenja i taksa na rješenje, te troškove vještačenja, što ukupno iznosi određeni novčani iznos. Dalje je ukazao da je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

15. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 126332 20 Pž 2 od 20. jula 2020. godine djelimično je uvažena žalba tuženog, te je preinačeno rješenje Okružnog privrednog suda od 27. februara 2020. godine tako što je utvrđeno da je tuženi izvršio smetanje posjeda apelanta na način da je 1. juna 2018. godine zaključao glavna vrata podruma zgrade, bliže opisane u izreci rješenja, i da je 25. juna 2018. godine promijenio bravu na vratima podrumske prostorij,e bliže označenih dimenzija u izreci, "koja prostorija je u nalazu vještaka geodetske struke", koji čini sastavni dio ovog rješenja, označena zelenom bojom, a u kojoj prostoriji se nalazi dokumentacija apelanta. Naloženo je tuženom da uspostavi pređašnje posjedovno stanje na način da će o svom trošku otvoriti glavna vrata od podruma navedene zgrade, te otvoriti vrata i predati ključeve navedene podrumske prostorije, dok se u ostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Istovremeno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

16. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da su rješenjem tog suda od 28. oktobra 2019. godine date upute, pored ostalog, u pogledu dovoljne određenosti tužbenog zahtjeva u pogledu lokacije i identifikacije spornih poslovnih prostorija na koje se odnosi tužbeni zahtjev, kako bi donesena odluka bila podobna za eventualno izvršenje. S tim u vezi je naveo da je apelant, u ponovnom postupku, pored identifikacije podrumske prostorije, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, faktički proširio tužbeni zahtjev podneskom od 19. novembra 2019. godine, te je konačno opredijelio tužbeni zahtjev podneskom od 24. januara 2020. godine, precizirajući poslovnu dokumentaciju u svojini apelanta kao u izreci prvostepenog rješenja. Zatim je obrazložio da je apelant dokazao smetanje posjeda u odnosu na podrumsku prostoriju koju je identifikovao vještak geodetske struke, kao u izreci prvostepenog rješenja, ali da apelant nije na uvjerljiv način dokazao da se sva dokumentacija koja je nabrojana u njegovoj izjavi i izreci prvostepenog rješenja zaista nalazi u navedenoj podrumskoj prostoriji, iako je na njemu teret dokazivanja u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 ZPP. Dalje je naveo da na osnovu navedenog, primjenom člana 235 tač. 2) i 3) ZPP, doneseno je rješenje kao u izreci. Viši privredni sud je istakao da budući da je tužbeni zahtjev djelimično usvojen, a s obzirom na postignuti uspjeh, u skladu sa čl. 386 i 397 ZPP, o troškovima postupka odlučio je kao u izreci.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

18. Apelant navodi da neprihvatljivom i nerazumljivom odlukom drugostepenog suda potpuno proizvoljno bez uporišta u procesnom pravu drugostepeni sud je izmijenio odluku o troškovima postupka da svaka stranka snosi svoje troškove. Apelant smatra da u skladu sa odredbama ZPP nadoknada troškova postupka zavisi od uspjeha u sporu i troškovi se moraju ocijeniti kvalitativno i kvantitativno, što Viši privredni sud nije učinio. Smatra da, iako je Viši privredni sud preinačio odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, ta odluka se u bitnom ne razlikuje od odluke prvostepenoga suda, jer je smetanje posjeda nesporno utvrđeno, odnosno da je u odluci prvostepenog suda usvojen identičan tužbeni zahtjev s razlikom da su samo pojedinačno navedene pokretne stvari od kojih se sastoji dokumentacija, a prema spisku stvari koji čini sastavni dio rješenja suda, dok Viši sud samo nije prihvatio ovo nabrajanje dokaza u izreci presude zbog navodnog nedostatka dokazanosti ovih činjenica. Po mišljenju apelanta, to nije moglo uticati na pogrešnu i proizvoljnu odluku suda o troškovima postupka, jer je žalba tuženog samo djelimično uvažena i to u veoma malom procentu koji se ne odnosi na osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant je ukazao kada je podnio tužbu za smetanje posjeda i kada je predmet pravosnažno okončan, smatrajući da je navedeno suprotno odredbama ZPP o hitnosti postupka za smetanje posjeda, a posebno hitnosti postupanja po prijedlogu mjere obezbjeđenja.

b) Odgovor na apelaciju

19. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporenog rješenja. Smatra da, suprotno navodima apelacije, osporenim rješenjem nisu na štetu apelanta povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

20. Okružni privredni sud je naveo da u toku postupku pred tim sudom nije učinjena nijedna povreda prava koja pripadaju strankama u postupku, a na koje povrede prava se pozvao apelant u apelaciji, te da je odluka donesena u skladu sa zakonom.

21. Zastupnik apelanta je u izjašnjenju naveo da je u odgovoru na apelaciju Višeg privrednog suda, između ostalog, istaknuta i neblagovremenost predmetne apelacije pri čemu je dostavljena dostavnica o uručivanju drugog rješenja Okružnog privrednog suda. Dalje navodi da ovoliki stepen vrijeđanja prava stranke dostavljanjem dostavnice koja se uopšte ne odnosi na rješenje koje se pobija apelacijom, a koje je doneseno skoro godinu dana kasnije govori o nedostatku argumenata, pristrasnosti i jednom neprofesionalnom postupanju posebno zato što je predsjednik suda u očiglednom sukobu interesa, jer je on lice koje dostavlja odgovor na apelaciju, a istovremeno je sudio u drugostepenom postupku. V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. stav (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 397.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 126332 20 Pž 2 od 20. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Višeg privrednog suda apelant je primio 31. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2020. godine (60. dan), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom predmetu odnosio na smetanje posjeda, te da je apelant osporio drugostepeno rješenje kojim je, između ostalog, odlučeno o naknadi troškova postupka. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

31. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni procesnog prava od drugostepenog suda u odnosu na troškove postupka.

32. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenim drugostepenim rješenjem preinačeno prvostepeno rješenje na način bliže opisan u izreci osporenog rješenja, te da je istovremeno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Višeg privrednog suda slijedi da je apelant, u ponovnom postupku, pored identifikacije podrumske prostorije, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, faktički proširio tužbeni zahtjev podneskom od 19. novembra 2019. godine, te konačno opredijelio tužbeni zahtjev podneskom od 24. januara 2020. godine, precizirajući poslovnu dokumentaciju u svojini apelanta kao u izreci prvostepenog rješenja. S tim u vezi, Viši privredni sud je obrazložio da je apelant dokazao smetanje posjeda u odnosu na podrumsku prostoriju koju je identifikovao vještak geodetske struke, kao u izreci prvostepenog rješenja, ali da apelant nije na uvjerljiv način dokazao da se sva dokumentacija koja je nabrojana u njegovoj izjavi i izreci prvostepenog rješenja zaista nalazi u navedenoj podrumskoj prostoriji, te istakao da, budući da je tužbeni zahtjev djelimično usvojen, a s obzirom na postignuti uspjeh, u skladu sa čl. 386 i 397 ZPP, o troškovima postupka odlučio je kao u izreci. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 536/04 (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), a koji stav je Ustavni sud slijedio u više svojih odluka i u novijoj praksi (vidi, između ostalih, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 577/20 od 5. oktobra 2021. godine, AP 4970/19 od 23. juna 2021. godine i AP 2941/19 od 3. marta 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, u rješenju Višeg privrednog suda nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa ZPP koje se odnose na troškove postupka.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovana.

b) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

35. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 27. juna 2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 20. jula 2020. godine, kada je Viši privredni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje su dvije godine i oko jedan mjesec.

Analiza dužine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi smetanja posjeda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak po zakonu hitne prirode. Analizirajući dokumenta dostavljena Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

38. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja tužbe proširio, odnosno konačno opredijelio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

39. U pogledu ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom sudu bila potrebna jedna godina i jedan mjesec da odluči o prijedlogu za mjeru obezbjeđenja. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu, takođe, proizilazi da je u tom periodu pred tim sudom održano šest ročišta i uviđaj na licu mjesta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak pred Višim privrednim sudom okončan nakon tri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja kojim je određena mjera obezbjeđenja). Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga postupak po tužbi radi smetanja posjeda nastavljen pred prvostepenim sudom koji je trajao četiri mjeseca (računajući od dana donošenja rješenja Višeg privrednog suda) u kojem periodu je održano pripremno ročište i glavna rasprava, te da je žalbeni postupak pred Višim privrednim sudom trajao oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepenog rješenja). Ustavni sud nalazi da iz navedenog ne proizilazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su redovni sudovi u analiziranom periodu od dvije godine i jedan mjesec donijeli četiri sudske odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. Apelant navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je prvostepeno rješenje, kojim je u potpunosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev, djelimično preinačeno, te da je, između ostalog, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te da protiv te odluke apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1272/13 od 7. juna 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ti apelacioni navodi neosnovani. Zabrana diskriminacije

42. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argumenat i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenog rješenja Višeg privrednog suda nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa ZPP koji se odnose na troškove postupka. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od dvije godina i jedan mjesec donijeli četiri sudske odluke, što se u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da apelant nije imao mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3927/20 (MKD "CREDIS" a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio