Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2851/21 (A. S. i drugi)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2851/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2851/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Alma Smajić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Alma Smajić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 030151 18 Gvlž 2 od 17. svibnja 2021. godine;
Višnja Rajković protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 023528 19 Uvp od 21. listopada 2021. godine;
Sulejman Bijedić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 44 0 V 026045 21 Gvlž od 19. studenog 2021. godine;
zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2851/21
1. Alma Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Amira Trajanovska odvjetnica iz Tuzle, podnijela je 6. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 030151 18 Gvlž 2 od 17. svibnja 2021. godine.
2. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 030151 17 Gvl 2 od 11. prosinca 2017. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog suda od 17. svibnja 2021. godine, odbijen je apelantičin prijedlog za ponavljanje parničnog postupka okončanog pravomoćnom presudom.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, u odnosu na apelantičine navode da je pogrešno primijenjeno procesno pravo jer je odluku o njenom prijedlogu za ponavljanje postupka donijelo vijeće od troje sudaca umjesto suca pojedinca, ukazao da je prvostupanjska presuda donesena 8. svibnja 2014. godine, dok je Zakon o izmjenama Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), kojim je izmijenjena odredba članka 367. (na način da je propisano da o prijedlogu odlučuje sudac pojedinac, a prethodno je bilo propisano da o prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje vijeće od troje sudaca) stupio na snagu 12. srpnja 2014. godine. Kako je odredba članka 367. izmijenjena nakon donošenja prvostupanjske presude, Apelacioni sud je istakao da se i postupak po vanrednom pravnom lijeku trebao provesti po pravilima koja su važila u vrijeme donošenja presude, te su neutemeljeni apelantičini prigovori da je odluku trebao donijeti sudac pojedinac. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je irelevantno što je u tijeku parničnog postupka na ročištu za glavnu raspravu tuženik (F.Ć) saslušan u svojstvu parnične stranke, a ne u svojstvu svjedoka, jer sukladno članku 276 – 281. ZPP sud na prijedlog stranaka određuje i provodi dokaz saslušanjem stranaka, a odredbe o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka primjenjuju se i pri izvođenju dokaza saslušanjem stranaka, ako za saslušanje stranaka nije šta drugo propisano. Kako apelantica pravomoćnom presudom kaznenog suda nije dokazala da je do pravomoćne presude došlo zbog kaznenog djela protivne stranke (tuženika), Apelacioni sud je istakao da nije ispunjen uvjet da se dopusti ponavljanje postupka iz razloga propisanog odredbom članka 363. stavak (1) točka 5) ZPP. Nadalje, naveo je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za ponavljanje postupka na osnovu odredbe članka 363. stavak (1) točka 6) ZPP, budući da apelantica nije dokazala da nove dokaze (na kojima je zasnivao prijedlog) nije mogla predložiti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. U svezi s tim, Apelacioni sud je iz samog sadržaja predloženih isprava ne proizlazi da nisu mogle biti predložene dok postupak nije bio pravomoćno završen.
2. AP-3968/21
4. Višnja Rajković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Darko Vidović odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 19. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023528 19 Uvp od 21. listopada 2021. godine.
5. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, područna jedinica Banjaluka od 19. veljače 2018. godine odbačen je apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnim rješenjem od 4. travnja 2012. godine, jer je podnesen od strane neovlaštene osobe.
6. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: tužena) od 3. listopada 2018. godine odbijen je apelantičin priziv izjavljen protiv zaključka od 19. veljače 2018. godine.
7. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 023528 18 U od 3. srpnja 2019. godine uvažena je apelantičina tužba i poništen je akt tužene od 3. listopada 2018. godine, obvezana je tužena da apelantici nadoknadi troškove upravnog spora, dok je odbijen kao neutemeljen zahtjev zainteresiranih osoba (A.A., Al.A., D.A i M.S.) kojim su tražile naknadu troškova upravnog spora.
8. Presudom Vrhovnoga suda od 21. listopada 2021. godine uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude podnesen od zainteresiranih osoba (Lj.J. i S.S.B.) i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijena kao neutemeljen apelantičina tužba, kao i apelantičin zahtjev za naknadu troškova spora. Obvezana je apelantica da zainteresiranim osobama (Lj.J. i S.S.B.) nadoknadi troškove postupka.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se apelantica pozvala na odredbu članka 234. tačka 9. Zakona o opštem upravnom postupku (kojom je propisana mogućnost ponavljanja postupka ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku, u daljnjem tekstu: ZUP), smatrajući da je ona nasljednica iza pokojnog D.S. (u daljnjem tekstu: djed apelantice) kao njegova unuka. Vrhovni sud je naveo da je pravomoćno rješenje od 4. travnja 2012. godine doneseno u postupku uspostavljanja ranijeg vlasničkog pravnog statusa, a postupak je pokrenut po zahtjevu S.S., Lj.J. i Lj.B. kao nasljednica iza svoje majke J.B.. Vrhovni sud je istakao da je tim rješenjem utvrđeno je da je po sili stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, prestalo državno vlasništvo na predmetnoj nekretnini i u zemljišnoj knjizi određeno uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog statusa i upis predmetne nekretnine kao vlasništva J.B.. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je djed apelantice u vrijeme nacionalizacije 1959. godine bio raniji vlasnik predmetnog zemljišta i od tada je upisan sa pravom korištenja, dok je J.B. kao njegova kćerka upisana s tim istim pravom na osnovu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju od 27. lipnja 1985. godine. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je apelantica, zajedno sa svojom majkom, te svojim sestrama kao zakonskim nasljednicama po pravu predstavljanja iza svoga oca, pozvana i sudjelovala u ostavinskom postupku iza djeda apelantice. U ostavinskom postupku imenovane su dale svoje nasljedne izjave kojima su priznale J.B. (kao zakonskom nasljedniku) pravo vlasništva na predmetnim nekretninama odnosno priznale pravnu valjanost Ugovora o doživotnom izdržavanju od 21. travnja 1975. godine kojim je djed apelantice te nekretnine poslije svoje smrti a za pružene usluge na ime izdržavanja ostavio svojoj kćerki J.B.. Samim time, istakao je da su potvrdile i važenje sudske nagodbe zaključene 11. lipnja 1982. godine između F.S., M.S., apelantice i M.S., te tužene J.B., a kojom nagodbom su imenovane priznale da je J.B. faktički vlasnik nekretnina koje su ostale iza apelantičinog djeda i odrekle se tužbenog zahtjeva. Kod takvog stanja stvari, sukladno odredbi članka 44. Zakona o građevinskom zemljištu, Vrhovni sud je istakao da se raniji vlasničko pravni status na predmetnom zemljištu se mogao uspostaviti samo u korist J.B. koja je na osnovu navedenog rješenja bila upisana sa pravom korištenja (tada postojećim zakonskim pravom), a ne u korist djeda apelantice kako pogrešno zaključuje apelantica. Pri tomu, ukazao je da kod činjenice da je J.B. njegov jedini nasljednik i da je prije preuzimanja predmetnog zemljišta bila upisana u zemljišnoj knjizi, neutemeljen je apelantičin prigovor da je djed apelantice imao status ranijeg vlasnika, te da bi u ovom postupku ponovo po pravu predstavljanja trebalo da stupe i ostali njegovi nasljednici. Vrhovni sud je istakao da bi takav zaključak u suštini značio ponovno provođenje ostavinskog postupka iza djeda apelantice, iako je isti već proveden. Također, istakao je neutemeljeno pozivanje apelantice na odredbe sudske nagodbe po kojoj se J.B. obavezala apelantici i ostalim nasljednicima priznati pravo od po 1/10 dijela imovine djeda apelantice, s obzirom da je realizacija ovog priznanja određena isplatom određenog novčanog iznosa koji je J.B. naplatila ili će naplatiti kao naknadu za izuzete parcele, a ne uknjižbom prava u tom idealnom dijelu. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao radi se o obligacionom odnosu između stranaka, što ne može biti predmet ovog postupka. Budući da apelantica nije proglašena za zakonskog nasljednika iza svog djeda, Vrhovni sud je istakao da nije bilo ni osnova da joj se u postupku uspostave ranijeg vlasničkopravnog statusa prizna svojstvo stranke, niti je u postupku trebala sudjelovati. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude te je tužbu odbio kao neutemeljenu, jer nisu ostvareni razlozi za poništenje osporenog akta.
3. AP-4052/21
10. Sulejman Bijedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja podnio je 29. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 V 026045 21 Gvlž od 19. studenog 2021. godine.
11. Rješenjem Kantonalnoga suda broj 44 0 V 026045 21 Gvl od 28. rujna 2021.godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnoga suda od 19. studenog 2021. godine, odbačen je kao nedozvoljen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka.
12. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da su pravomoćnim rješenjem od 17. svibnja 2018. godine uređene međe između parcele predlagača (apelanta, B.H., F.M. i S.S.) i parcele protupredlagača (J.A. i J.P.). Kantonalni sud je ukazao da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje tog postupka iz razloga propisanih člankom 255. točka 4. i
9. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći da je pogrešno provedenim vještačenjem po vještaku geodetske struke doveden u zabludu u pogledu točne katastarske međe, te je podnio i kaznenu prijavu protiv vještaka. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 255. točka 4. i 9. ZPP propisano da se postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može na prijedlog stranke ponoviti ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadrža, odnosno ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrebi nove dokaze na osnovu kojih za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se sukladno članku 69. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima, uređenje međa vrši u vanparničnom postupku, a nakon što je sud u postupku uređenja međa obnovio ili ispravio među, svatko može u parnici dokazivati vlasništvo i zahtijevati da se u skladu s njim označi međa (sukladno stavku 5. navedenog članka) i to u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku uređenja međa (sukladno stavku 6. navedenog članka). Budući da je člankom 27. stavak 2. Zakona o vanparničnom postupku F BiH propisano da se protiv rješenja kojim je postupak pravomoćno završen, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti ako je sudioniku ovim ili drugim zakonom priznato pravo da svoj zahtjev o kome je rješenjem odlučeno ostvaruje u parnici, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbacio kao nedozvoljen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka. Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2851/21. Apelacioni navodi
14. Apelanti u apelacijama AP-2851/21 i AP-3968/21 smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), dok apelanti u svim apelacijama smatraju da je došlo i do povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozivali u apelaciji odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima za ponavljanje pravomoćno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 stavak 1. Europske konvencije.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u postupcima broj AP-2851/21 i AP-3968/21 nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić