Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4217/21 (S. L.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4217/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4217/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Savo Lazić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Lazić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 028758 21 U od 15. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na navode o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Lazić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 028758 21 U od 15. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 10. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 028758 21 U od 15. oktobra 2021. godine.
2. Rješenjem Policijske uprave Gradiška (u daljem tekstu: PU Gradiška) broj 20-210.13-12/20 od 13. novembra 2020. godine od apelanta je oduzet, uz pravo na prodaju, lovački karabin pobliže naznačen izrekom predmetnog rješenja, uz napomenu da je apelant dužan da nađe kupca u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti predmetnog rješenja ili da naprijed navedeno oružje proda posredstvom ovlašćenog preduzeća za promet oružja i municije, uz upozorenje da, ukoliko ne nađe kupca u ostavljenom roku, predmetno oružje postaje vlasništvo Republike Srpske.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja PU Gradiška od 13. novembra 2020. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 08/2-210-230/20 od 25. januara 2021. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 028758 21 U od 15. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu radi poništenja rješenja Ministarstva od 25. januara 2021. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da su 28. juna 2019. godine policijski službenici PU Gradiška izvršili privremeno oduzimanje predmetnog oružja zbog sumnje da je apelant počinio prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru. Dalje, da je pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Gradišci od 30. juna 2020. godine apelant oslobođen odgovornosti za naprijed navedeni prekršaj (jer mjesto na kojem je izvršena radnja nije javno mjesto). Takođe, da je PU Gradiška, nakon što su izvršene dodatne provjere, utvrdila da postoje opravdani razlozi koji su u interesu bezbjednosti, pa je primjenom odredbi člana 54. stav (1) tačka 3) Zakona o oružju i municiji (kojim je propisano da će nadležna policijska uprava fizičkom licu oduzeti oružje, municiju i isprave o oružju, ukoliko to nalažu interesi bezbjednosti) rješenjem od 13. novembra 2020. godine apelantu oduzela predmetno oružje. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da, naime, nije sporna činjenica da je u prekršajnom postupku koji se vodio protiv apelanta on oslobođen od odgovornosti jer nije dokazano da je prekršaj učinjen na javnom mjestu (budući da se predmetni događaj desio u privatnoj kući oštećenih I.K. i Lj.M.). Međutim, Okružni sud je naveo da obavljene operativne provjere na terenu pretočene u službene zabilješke PU Gradiška svjedoče o netrpeljivosti između apelanta i navedenih oštećenih, koje netrpeljivosti su eskalirale kada je u njihovoj kući apelant na njih nasrnuo, kojom prilikom im je nanio tjelesne povrede. Prema tome, ne mogu se uzeti kao argumenti navodi apelanta da je on oslobođen od odgovornosti za konkretni prekršaj jer je odredbama člana 54. stav (1) tačka 3) Zakona o oružju i municiji (osnovom kojih je predmetno oružje oduzeto od apelanta) propisano da će nadležna policijska uprava fizičkom licu oduzeti oružje, municiju i isprave o oružju, ukoliko to nalažu interesi bezbjednosti predviđeni članom 11. stav (3) tačka 6) navedenog zakona (kojim je propisano da u rješenju kojim se oduzima oružje iz stava (1) tačka 3. nadležni organ nije obavezan da obrazlaže razloge kojima se rukovodio kod donošenja rješenja). Pri tome, Okružni sud je naveo da naprijed navedeni događaj, kada je apelant sa sinom došao u kuću oštećenih govori o opravdanosti odluke Ministarstva kada je potvrdilo odluku o oduzimanju vatrenog oružja jer je bez značaja navod apelanta da nije upotrijebio oružje, niti da je istim prijetio bilo kome imajući u vidu da su Zakonom o oružju i municiji propisani i drugi razlozi koji iziskuju oduzimanje vatrenog oružja (ukoliko to nalažu razlozi bezbjednosti, koje procjenjuje nadležna policijska uprava). Naime, prednji navodi bi imali osnova da je zakonodavac propisao oduzimanje oružja kada se isto upotrijebi ili kada se istim prijeti.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje ističe da mu je, u vezi sa pravom na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da se u osporenim odlukama kao razlog za oduzimanje predmetnog oružja navodi da je protiv apelanta vođen prekršajni postupak, ali da pri tome nije uzeta u obzir činjenica da je on u tom postupku oslobođen od odgovornosti. Budući da je oslobođen od odgovornosti, onda nije jasno kako bi on to „ugrozio interes bezbjednosti“, kako je to navedeno u osporenim odlukama. Konačno, smatra da Okružni sud nije dao jasno obrazloženje za svoje odlučenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na efikasan pravni lijek (kao akcesornog prava) iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
9. Ustavni sud najprije ističe da režim regulisanja prava na držanje vatrenog oružja, spada u djelokrug javno-pravnih ovlašćenja određene države, koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo pravo, konkretno u Republici Srpskoj, regulisano je Zakonom o oružju i municiji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav, koji je zauzet u odluci Evropskog suda za ljudska prava, Nicolussi protiv Austrije, da prema praksi Evropske komisije za ljudska prava „građanska prava“ ne uključuju ona prava ili obaveze koje može imati pojedinac, kada se ona ne odnose na privatni domen pojedinca, nego se odnose na prava i obaveze pojedinca u suštinskom domenu javnog prava. Ustavni sud smatra da je navedeni stav primjenjiv u konkretnom slučaju. Nadalje, pravo na držanje oružja i pitanje javnog reda i mira rješava se u administrativnom postupku na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu sa posebnim Zakonom o oružju i municiji, što je u apsolutnom domenu javnog prava. Prema tome, pravo lica da mu se izda dozvola za držanje oružja i municije, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo licu iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. Iz navedenog razloga, bez obzira što takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje, niti ispuni druge zahtjeve iz člana
6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
10. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2285/05 od 9. novembra 2006. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Nadalje, imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je predmetno oružje, u skladu sa evidencijom registrovanog oružja, u vlasništvu apelanta, odnosno da je apelant titular prava zaštićenog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu donošenjem rješenja PU Gradiška od 13. novembra 2020. godine, kojim je apelantu oduzeto predmetno oružje, uz pravo na prodaju istog. Ustavni sud smatra, u odnosu na principe kojim je definisan domen zaštite člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine učinjeno na osnovu trećeg pravila koje javnoj vlasti daje ovlašćenje da kontroliše korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na Zakonu o oružju i municiji jer je oružje oduzeto na osnovu člana 54. stav (1) tačka 3) navedenog zakona (kojim je propisano da će nadležna policijska uprava fizičkom licu oduzeti oružje, municiju i isprave o oružju, ukoliko to nalažu interesi bezbjednosti) što znači da je bilo u skladu sa zakonom. Ustavni sud takođe smatra da je takvo miješanje imalo legitiman cilj, odnosno da je bilo u javnom interesu koji se ogleda u interesu bezbjednosti, te da je proporcionalno cilju koji se želi postići, naročito imajući u vidu da je apelantu ostavljena mogućnost da u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti rješenja nađe kupca za oduzeto oružje.
15. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ničim ne dokazuje i ne čini vjerovatnim da je u predmetnom postupku, koji se ticao oduzimanja vatrenog oružja, došlo do povrede njegovog prava na imovinu, te da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2285/05 od 9. novembra 2006. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić