Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3724/21 (M. M.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3724/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3724/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mate Mikulić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mate Mikulić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 432267 16 Gž od 15. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mate Mikulić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ljubuškoga, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić“ iz Mostara, podnio je 28. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 432267 16 Gž od 15. lipnja 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 1. srpnja 2016. godine obvezan je tuženik („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupni iznos od 43.000,00 KM, sve bliže označeno u izreci odluke, te je obvezan tuženik da apelantu na ime troškova liječenja isplati iznos od 2.500,00 KM, na ime naknade za tuđu njegu i pomoć iznos od 800,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. svibnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Obvezan je tuženik da apelantu isplati iznos od 5.655,83 KM na ime troškova parničnoga postupka. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu zakonskih zateznih kamata na ime naknade nematerijalne štete počevši od dana nastanka štete 8. srpnja 2011. godine.
3. U obrazloženju odluke Općinski je sud, glede troškova postupka, istakao da je odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), a koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 820,00 KM, zastupanje na ročištima 22. lipnja 2016. godine i 22. listopada 2015. godine u iznosima od po 410,00 KM, zastupanje na ročištima od 23. svibnja 2016. godine i 18. prosinca 2014. godine u iznosu od po 820,00 KM, a što sve ukupno iznosi 3.280,00 KM, tj. uvećano za PDV ukupno iznosi 3.837,60 KM. Nadalje, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 265,00 KM, troškove dolaska apelanta na pregled u Sarajevo u iznosu od 100,00 KM, pristojbe na tužbu u iznosu od 1.800,00 KM, pristojbe na presudu u iznosu od 1.290,00 KM, istakao je da troškovi apelanta ukupno iznose 7.892,00 KM. Općinski je sud istakao da kako je apelant uspio sa tužbenim zahtjevom u omjeru od 71,66% to mu pripadaju troškovi u iznosu od 5.655,83 KM.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 15. lipnja 2021. godine prizivi apelanta i tuženika su djelomično uvaženi glede visine naknade materijalne i nematerijalne štete, tijeka zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu, kao i troškova parničnoga postupka, tako da je tuženik obvezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupno 40.800,00 KM, sve bliže označeno u izreci osporene odluke, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. svibnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Obvezan je tuženik da na ime troškova liječenja isplati apelantu iznos od 874,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. srpnja 2011. godine (pogrešno navedeno 8. kolovoza) kao dana nastanka štete pa do konačne isplate. Odbijen je višak tužbenoga zahtjeva apelanta na ime naknade nematerijalne i materijalne štete. Tuženik je obvezan da apelantu naknadi na ime troškova parničnoga postupka iznos od 2.038,68 KM (umjesto ranije dosuđenih 5.655, 83 KM).
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da, kako je nakon odlučivanja o prizivu tuženika došlo do izmjene uspjeha stranaka u postupku, pa je na temelju čl. 397. i čl. 386. ZPP taj sud preinačio i odluku o troškovima postupka, na način da je obračunao i odredio da tuženik naknadi troškove postupka razmjerno uspjehu u parnici. Naime, istakao je da pošto je apelant u odnosu na dosuđeni iznos uspio sa 69,40%, troškovi postupka dosuđeni su kao u izreci odluke. Istakao je da su utemeljeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije cijenio i uspjeh tuženika, a koji iznosi u omjeru od 30,60%. Kantonalni je sud istakao da na temelju čl. 386. i 387. ZPP, te čl.
13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika troškovi apelanta iznose 3.372,84 KM. Nadalje, istakao je da u tome iznosu nisu sadržani troškovi pristojbe na tužbi i presudu, jer u spisu ne postoje dokazi da je apelant platio pristojbu na tužbu i presudu, pa ih taj sud nije niti uzeo u obzir pri ukupnome obračunu. Također, istakao je da troškovi tuženika iznose 1.334,16 KM, te su određeni razmjerno uspjehu tuženika, uključujući i troškove sastava priziva na prvostupanjsku presudu.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji osporava odluku o troškovima postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Apelant, naime, smatra da je drugostupanjski sud trebao primijeniti čl. 386. st. 3. ZPP, tj. dosuditi sve troškove postupka kada apelant samo neznatno nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, osobito kada se ima u vidu da je uspio u omjeru sa 69,40%. Osim toga, navodi da je izmirio svoju obvezu plaćanja sudbene pristojbe na tužbu i presudu, o čemu postoji dokaz u spisu, te „moli Ustavni sud da pribavi spis i izvrši uvid u dokaz o uplati (pristojbi) i uvidi propust drugostupanjskoga suda“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta (o izračunu uspjeha apelanta u parnici), ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredbi. Glede navoda apelanta u kojima ukazuje na propust drugostupanjskoga suda da mu dosudi troškove pristojbi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da te troškove nije dosudio jer u spisu ne postoje dokazi da je apelant navedene pristojbe platio (što proistječe i iz uvida Ustavnoga suda u predmetni spis, budući da je apelant podneskom od 27. rujna 2021. godine obavijestio Općinski sud da je uplatio pristojbe 3. rujna 2021. godine, dakle, nakon donošenja osporene odluke Kantonalnoga suda). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić