Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3547/21 (G.P.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3547/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-3547/21, rješavajući apelaciju koju je podnio G. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G. P.

protiv Presude Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 P 088062 21 Gž od 15. srpnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Doboju broj 85 0 P 088062 20 P od 29. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. G. P. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Doboja, kojega zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Jaramaz" iz Doboja, podnio je 16. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 088062 21 Gž od 15. srpnja 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Doboju broj 85 0 P 088062 20 P od 29. travnja 2021. godine

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obveže tuženicu (V. D.) da mu na ime stjecanja bez osnove isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je u predmetnome postupku sporno da li je tuženica u obvezi da apelantu isplati određeni iznos, a koji je iznos apelant uplatio u ovršnome postupku u korist tuženice, te da li se tuženica takvom uplatom neutemeljeno obogatila ili je samo primila ispunjenje obveze svoje dužnice (M. T.) od apelanta kao treće osobe. Istakao je da je čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima propisano da kada je neki dio imovine jedne osobe prešao na bilo koji način u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema svoje utemeljenje u nekome pravnome poslu ili u zakonu, stjecatelj je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće da naknadni vrijednost postignute koristi. Nadalje, da je čl. 296. ZOO propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, te da je povjeritelj dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjenja, čak i ako se dužnik protivi tome ispunjenju. Okružni je sud istakao da iz sadržine spisa proistječe da je apelant na račun tuženice 7. srpnja 2017. godine uplatio određeni iznos, što proistječe iz sadržine ovršnoga spisa Osnovnoga suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, kao i iz same izjave apelanta. Istakao je da navedeno znači da je apelant u momentu uplate navedenoga iznosa znao da plaća nešto što nije dužan, ali je motiv i razlog njegove uplate bilo to što je želio da spriječi provođenje radnji ovršnoga postupka, odnosno prodaju nekretnine M. T., a radi namirenja novčanoga potraživanja tuženice (tj. u tomu postupku tražiteljice ovrhe), utvrđenog pravomoćnom sudbenom presudom. Također, iz spisa proistječe da je apelantu tijekom ovršnoga postupka bilo poznato da je nekretninu koja je predmetom istoga postupka ovršenica M. T. prodala njemu i da je on na toj parceli izgradio stambeni objekt, kao i da je predmetom ovršnoga postupka bila prodaja cjelokupne nekretnine. Stoga, istakao je da iz provedenih dokaza ne proistječe da se tuženica neutemeljeno obogatila uplatom određenoga iznosa od apelanta, nego da je tuženica primila novčani iznos koji joj pripada temeljem rješenja o ovrsi, s tim da joj taj iznos nije namirila izvršenica, nego apelant, koji je za to imao pravni interes. Osim toga, naveo je da je apelant sam potvrdio da iako mu je bilo poznato da ništa ne duguje tuženici, čak niti da je poznaje, da je samovoljno izvršio uplatu prijepornoga iznosa na račun tuženice, a sve u cilju sprječavanja održavanja licitacije povodom prodaje predmetne nekretnine, na kojoj je apelant svojim sredstvima izgradio neuknjiženi vikend objekt. Dakle, istakao je da kako se u konkretnome slučaju ne mogu primijeniti odredbe koje reguliraju institut stjecanja bez osnove, jer se u konkretnome slučaju radi o ispunjenju obveze od treće osobe koja za to ima pravni interes. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da postoji obveza isplate na temelju stjecanja bez osnove, jer je ovršni postupak u kojem je bila zakazana prodaja nekretnina naknadno proglašen nedopuštenim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno istakao kako je apelant izvršio plaćanje duga dužnice kao treća osoba, te da je to učinio jer je imao pravni interes, pa da se stoga ne može govoriti o institutu stjecanja bez osnove, već o ispunjenju obveze od strane treće osobe. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3547/21 (G.P.) | Sudska praksa | Aktio