Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4225/21 (I.M.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjenica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4225/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4225/21, rješavajući apelaciju koju je podnio I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 I 035081 21 Rev od 10. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa ZOU „Barbarić & Bevanda“ iz Širokog Brijega, podnio je 8. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 I 035081 21 Rev od 10. septembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo), na ime obaveza koje proizlaze iz mjenice sa klauzulom „bez protesta“ serijski broj AF 3618909 izdate u Mostaru 22. oktobra 2010. godine, koja je dospjela na plaćanje 13. novembra 2014. godine, isplati novčani iznos od 57.167,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. novembra 2014. godine, te da tužiocu, na ime troškova parničnog postupka plati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužilac 31. decembra 2008. godine sa društvom „Kasar“ d.o.o. Široki Brijeg (kao glavnim dužnikom) zaključio ugovor o dozvoljenom prekoračenju po transakcijskom računu (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 50.000,00 KM za period od 12 mjeseci, kojim Ugovorom je, pored ostalih sredstava jemstva iz člana 8. Ugovora, ugovorena i polica osiguranja apelanta. Dalje, da je aneksom I Ugovora od 1 decembra 2009. godine povećano dozvoljeno prekoračenje, a aneksom II od 22. decembra 2010. godine, aneksom III od 29. novembra 2011. godine i aneksom IV od 3. decembra 2012. godine da su uređeni rok dospijeća, naknada klijentu, kamatne stope i sredstva osiguranja naplate (pri čemu je apelant na ime osiguranja isplate potraživanja tužioca istom izdao predmetnu mjenicu sa klauzulom „bez protesta“ na iznos od 57.500,99 KM i sa rokom dospijeća 13. novembar 2014. godine, te mjenično očitovanje sa istim datumom, kojim je ovlastio tužioca da uručenu bjanko mjenicu može popuniti u skladu sa odredbama Ugovora i Zakona o mjenici). Takođe, da je apelant kao jemac-platac sa tužiocem zaključio ugovor o jemstvu od 22. decembra 2010. godine, a potom anex I od 29. novembra 2011. godine i aneks II od 3. decembra 2012. godine, kojima se obavezao da će, u slučaju da glavni dužnik iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane plaćati svoje obaveze po Ugovoru, preuzeti obavezu da tužiocu svom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom izmiri novčana potraživanja iz glavnog ugovora, na način i pod uslovima pod kojima se obavezao glavni dužnik. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud u konkretnom slučaju, primjenom odgovarajućih odredbi materijalnog prava, udovoljio predmetnom tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je ukazao da apelant prigovora pogrešnoj primjeni odredbi člana 29. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te člana 17. stav (1) Zakona o zaštiti žiranata, te da navedeni prigovori nisu prihvatljivi. Naime, činjenica da je predmetnom postupku prethodio izvršni postupak, pokrenut na osnovu mjenice sa klauzulom „bez protesta“, koji je (nakon što je apelant izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju, te nakon donesenog rješenja da se izvršni postupak odgađa, a da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom) nastavljen kao parnični nije od uticaja na zakonitost pobijane odluke. Naprijed navedeno iz razloga što je o predmetnom tužbenom zahtjevu odlučeno primjenom odredbi parničnog postupka, a mjenica sa klauzulom „bez protesta“ je bila samo jedan od dokaza izvedenih u predmetnom postupku, pa činjenica da je takva mjenica u izvršnom postupku tretirana kao vjerodostojna isprava nije od uticaja na zakonitost pobijane odluke. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbe Zakona o zaštiti žiranata, imajući u vidu činjenicu da je nad glavnim dužnikom zaključen postupak redovne likvidacije 25. oktobra 2013. godine, da je isti brisan iz registra privrednih društava 28. novembra 2013. godine, pa se od njega tužilac nije ni mogao naplatiti imajući u vidu vrijeme dospijeća mjenične obaveze (13. novembar 2014. godine) i vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (17. novembar 2014. godine).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, prigovora pogrešnoj primjeni odredbi člana 29. ZIP ističući da je prijedlog za provođenje izvršenja (koji je prethodio predmetnom parničnom postupku) trebalo odbaciti jer se predmetna mjenica ne može smatrati vjerodostojnom ispravom budući da nije protestirana (iako sadrži klauzulu „bez protesta“). Dalje, apelant navodi da u konkretnom slučaju nisu primijenjene ni odredbe člana 17. stav (1) Zakona o zaštiti žiranata (kojima je propisano da se od žiranta može tražiti ispunjenje obaveze tek nakon što glavni dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku, a vjerovnik iscrpi sva sredstva prisilnog izvršenja protiv glavnog dužnika).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić