Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4227/21 („Handy&Co“ d.o.o. Čapljina)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4227/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4227/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Handy&Co“ d.o.o. Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Handy&Co“ d.o.o. Čapljina protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127810 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127810 18 Ps od 29. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Handy&Co“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 13. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 127810 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 127810 18 Ps od 29. juna 2020. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 127810 18 Ps od 29. juna 2020. godine obavezan je tuženi („MOBI MONTING“ d.o.o. Srbac) da apelantu na ime duga isplati iznos od 19.627,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. decembra 2017. godine do konačne isplate, da mu isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 372,01 KM počev od 15. decembra 2017. godine do 22. novembra 2018. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.108,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. juna 2020. godine pa do isplate. Preostali dio zahtjeva apelanta za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan (tačka I izreke prvostepene presude). Obavezan je apelant kao protivtuženi da tuženom kao protivtužiocu preda potvrdu o vlasništvu za automobil pobliže naznačen izrekom predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 902,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. juna 2020. godine do konačne isplate. Preostali dio zahtjeva apelanta za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan (tačka II izreke prvostepene presude).

3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, izjavljenim protiv presude Okružnog privrednog suda od 29. juna 2020. godine, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 127810 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca (u tački II izreke prvostepene presude), dok je žalbu tuženog-protivtužioca djelimično uvažio i preinačio osporenu presudu (u dijelu tačke I izreke prvostepene presude) na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi na ime duga isplati iznos od 19.627,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.108,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je žalbu tuženog-protivtužioca odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je naloženo tuženom da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 372,01 KM počev od 15. decembra 2017. godine do 20. novembra 2018. godine. Obavezan je apelant da tuženom-protivtužiocu isplati troškove parničnog postupka od 2.440,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.052,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

4. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu duži vremenski period, ali je sporno da li je apelant isporukom predmetnog vozila zatvorio svoje dugovanje prema tuženom u iznosu od 19.627,99 KM, koliko je u finansijskom zaduženju iskazano dugovanje apelanta prema tuženom na dan 31. avgust 2017. godine. Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 307. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Takođe da je odredbama člana 308. ZOO propisano da obaveza prestaje ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da su ugovorne strane dužne izvršiti svoju obavezu u skladu sa sadržajem obaveze, ali da je moguće odstupanje od tog pravila koje se sastoji u dobrovoljnoj zamjeni ispunjenja ili davanju umjesto dugovanog. Dakle, zamjena ispunjenja je ugovor između dužnika i povjerioca na osnovu kojeg dužnik daje, a povjerilac prima nešto drugo. Prema tome, Viši privredni sud je naveo da su rezultati dokaznog postupka potvrdili tvrdnje tuženog da mu je apelant dugovao iznos od 19.627,99 KM na dan 31. avgust 2017. godine po osnovu izvršenih građevinskih radova, te da tuženi (prije isporuke predmetnog motornog vozila) nije dugovao apelantu iz njihovih međusobnih poslovnih odnosa bilo koji novčani iznos. Dakle, imajući u vidu da tuženi nije bio dužnik apelanta, već obrnuto, tuženi nije ni mogao dati izjavu o prebijanju, niti je mogao doći do kompenzacije, s obzirom da je za kompenzaciju potrebno da postoji potraživanje i dužnika i povjerioca. Viši privredni sud je ukazao da je, stoga, prvostepeni sud pogrešno zaključio da zbog odsustva izjave o prebijanju kompenzacija nije nastala, te kako do kompenzacije nije došlo, da je ostala obaveza tuženog prema apelantu za preostali dio duga u iznosu od 19.627,99 KM. Naime, isporučenim vozilom apelant je isplatio dug koji je imao prema tuženom, odnosno, stranke su bile u međusobno poslovnom odnosu i izvršile su sravnjenje međusobnih obaveza, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da to posebno proizlazi iz sporazuma, odnosno dogovora od 2. septembra 2014. godine, koji je izveden kao dokaz tuženog na glavnoj raspravi, u kojem je pored ostalog navedeno da se tuženom daju dva vozila „Cls“ i „Commander“, pa je, dakle, i prije isporuke predmetnog vozila apelant smanjivao svoj dug tuženom isporukom vozila. Viši privredni sud je ukazao da se o tome izjasnio i svjedok S.S. iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetno vozilo trebalo da zatvori dug apelanta prema tuženom u iznosu od 19.627.99 KM i da mu je vlasnik tuženog D.J. rekao da je dogovorio sa vlasnikom apelanta da se ovo auto uzme upravo radi zatvaranja predmetnog duga. Prema tome, Viši privredni sud je naveo da je isporukom predmetnog vozila u vrijednosti od 20.000,00 KM apelant, umjesto plaćanja svog duga prema tuženom, svoju obavezu izmirio predajom motornog vozila tuženom, s tim da je tuženi apelantu isplatio razliku od 372,01 KM 22. novembra 2018. godine i na ovaj način su međusobne novčane obaveze između parničnih stranaka ispunjene.

5. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da je prilikom isporuke predmetnog vozila tuženom predao i vlasnički list za ovo vozilo (parnične stranke nisu zaključile pismeni ugovor o prodaji predmetnog vozila, a na računu od 15. januara 2007. godine navedeno je samo da se „registarske tablice poklanjaju kupcu“). Takođe, iz iskaza svjedoka S.S. je utvrđeno da se tuženi obraćao pismenim dopisom apelantu radi predaje vlasničkog lista za predmetno vozilo. Pri tome, ugovorne strane nisu sačinjavale ni zapisnik o primopredaji vozila iz kojeg bi se eventualno moglo utvrditi da li je izvršena predaja i vlasničkog lista. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da, kako je na apelantu tužiocu obaveza da preda i vlasnički list za motorno vozilo i kako se iz provedenih dokaza ne može izvesti pouzdan zaključak da je apelant predao vlasnički list tuženom, pravilno je prvostepeni sud, primjenom odredbe člana

126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelant nije predao tuženom vlasnički list, pa ga je pravilno primjenom materijalnog prava obavezao da tuženom preda potvrdu o vlasništvu predmetnog vozila. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da je teret dokazivanja uvijek na tužiocu, jer je tokom prvostepenog postupka tuženi tvrdio da mu apelant prilikom isporuke motornog vozila nije isporučio vlasničku knjižicu, a kako je na apelantu bila obaveza da dokaže da je ispunio svoju obavezu, tuženi-protivtužilac nije mogao dokazivati negativnu činjenicu, dakle činjenicu da mu nije predata vlasnička knjižica.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili odredbe ZOO koje se odnose na kompenzaciju i kupoprodaju. Nadalje navodi da je teret dokazivanja u konkretnom slučaju (da apelant nije predao tuženom vlasničku knjižicu) bio na tuženom, pa da su u tom smislu pogrešno primijenjene odredbe člana 126. ZPP.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, dovodeći u vezu činjenično stanje predmeta sa relevantnim odredbama ZOO, dao jasne razloge za svoj zaključak da u konkretnom slučaju nije mogli biti riječi o kompenzaciji potraživanja, te da je isporukom predmetnog vozila apelant izmirio svoju obavezu prema tuženom, a u takvom obrazloženju Višeg privrednog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP, dao jasne razloge za svoj zaključak da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao da je tuženom predao vlasnički list za predmetno vozilo, u čemu Ustavni sud takođe ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4227/21 („Handy&Co“ d.o.o. Čapljina) | Sudska praksa | Aktio