Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4289/21 (M. M.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4289/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4289/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Marina Mikulčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marina Mikulčić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 478771 17 Rsž od 2. septembra 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Marina Mikulčić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 478771 17 Rsž od 2. septembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 478771 14 Rs od 25. januara 2017. godine (vrijednost predmeta spora 89.985,13 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužena („Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo) da apelantkinji isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad za period od 1. decembra 2011. do 17. aprila 2014. godine u ukupnom iznosu od 66.797,95 KM, te da joj isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2012. godinu u iznosu od 921,21 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci predmetne presude. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužena da za apelantkinju obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za period od 1. marta 2012. godine do 17. aprila 2014. godine, u ukupnom iznosu od 22.265,97 KM, kao i da joj isplati jubilarnu nagradu u iznosu od 830,00 KM. Obavezana je apelantkinja da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.088,80 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. januara 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 478771 17 Rsž od 2. septembra 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tuženu da apelantkinji na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad za period od 1. decembra 2011. godine do 17. aprila 2014.godine isplati ukupan iznos od 39.309,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže naznačeno izrekom predmetne presude, te da joj na ime razlike naknade za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu isplati iznos od 921,21 KM, sa zateznom kamatom počev od 1. januara 2013. godine, pa sve do isplate. Obavezana je tužena da za apelantkinju uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. marta 2012. godine do 17. aprila 2014. godine u ukupnom iznosu od 13.103,32 KM. U preostalom dijelu, preko visine dosuđenog iznosa razlike plate i obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, tužbeni zahtjev apelantkinje je odbijen kao neosnovan (dakle, u iznosu od 27.487,97 KM na ime razlike plate i u iznosu od 9.162,65 KM na ime obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje). Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da je tužena obavezana da na ime troškova postupka apelantkinji isplati iznos od 2.379,49 KM.

4. Prema navodima iz apelacije, apelantkinja nije izjavila reviziju protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 478771 17 Rsž od 2. septembra 2021. godine.

Apelacioni navodi

5. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud najprije zapaža da je osporenom drugostepenom presudom odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev preko visine dosuđenog iznosa razlike plate (u iznosu od 27.487,97 KM) i dosuđenih obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u iznosu od 9.162,65 KM), koji ukupan iznos, kako to proizlazi iz naprijed navedenih pojedinačnih iznosa, prelazi imovinski cenzus propisan odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude drugostepenog suda, a da prethodno nije iskoristila mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 237. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u propisanom roku izjavi reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH protiv navedene presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1090/20 od 22. aprila 2020. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4289/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio