Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4292/21 (M.M.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršenje
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4292/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4292/21, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 172478 20 Gži od 17. maja 2021. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 01 172478 16 Mal od 9. decembra 2019. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 1172478 15 Kom od 14. aprila 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 172478 20 Gži od 17. maja 2021. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 01 172478 16 Mal od 9. decembra 2019. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 1172478 15 Kom od 14. aprila 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 17.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatura „Ćupina&Co“ d.o.o. Mostar, podnio je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 172478 20 Gži od 17. maja 2021. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 01 172478 16 Mal od 9. decembra 2019. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 1172478 15 Kom od 14. aprila 2016. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 1172478 15 Kom od 14. aprila 2016. godine, donesenim po prijedlogu tražioca izvršenja (Grad Mostar) radi naplate novčanog potraživanja, na osnovu izvršne isprave, rješenja Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove Grada Mostara od 31. avgusta 2009. godine, određeno je izvršenje na novčanim primanjima, penziji apelanta.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 14. aprila 2016. godine, taj sud je Rješenjem broj 58 01 172478 16 Mal od 9. decembra 2019. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 I 172478 20 Gži od 17. maja 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 9. decembra 2019. godine.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantu dostavljeno rješenje o izvršenju Općinskog suda od 14. aprila 2016. godine, da je on protiv navedenog rješenja blagovremeno izjavio prigovor o kojem je prvostepeni sud odlučio (te mu prednju odluku dostavio), kao i da se apelant koristio pravom da protiv navedene odluke izjavi žalbu. Stoga, Kantonalni sud je naveo da su netačni navodi apelanta da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku, odnosno da nije imao pravo pristupa sudu. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se, o tome da li je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u postupku koji je prethodio predmetnom izvršnom postupku, dakle u postupku donošenja izvršne isprave, moglo raspravljati u tom (upravnom), a ne u predmetnom (izvršnom) postupku. Stoga, pravilan je stav prvostepenog suda da je apelant uz prigovor protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 14. aprila 2016. godine bio dužan da dostavi sudu dokaz da je navedenom organu vlasti podnio prijedlog za ukidanje klauzule izvršnosti, nakon čega bi izvršni sud zastao s postupkom izvršenja do pravosnažne odluke upravnog organa, što apelant nije učinio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da, shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku, koje se primjenjuju na odgovarajući način u smislu odredbi člana 21. stav (1) Zakona o izvršnom postupku, naprijed navedena obaveza je na apelantu (omaškom navedeno na „tražiocu izvršenja), odnosno na njemu je teret dokazivanja činjenice da je pred upravnim organom koji je donio izvršnu ispravu podnesen zahtjev za ukidanje klauzule izvršnosti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi propustili da cijene njegov navod da mu izvršna isprava na osnovu koje je u predmetnom postupku određeno izvršenje, rješenje Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove Grada Mostara od 31. avgusta 2009. godine, nikada nije dostavljena, pa da stoga predmetna isprava nije mogla steći svojstvo pravosnažnosti i izvršnosti, radi čega nije bila podobna da se na osnovu te isprave odredi predmetno izvršenje. Apelant smatra da mu, stoga, nije omogućeno da učestvuje u postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, rješenja Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove Grada Mostara od 31. avgusta 2009. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

a)U odnosu na navode o povredi ostalih prava

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim prednjim navodima (da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku jer mu izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje nije nikad dostavljena), pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4292/21 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio