Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2606/20 (L. L. i M. L.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 269
- Ukaz o proglašenju Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 269
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2606/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2606/20, rješavajući apelaciju Lane Ljubović i Mubere Ljubović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lane Ljubović i Mubere Ljubović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 047877 20 Rev od 15. aprila 2020.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 047877 15 Gž od 12. decembra 2019. godine i Presude Opštinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 047877 12 P od 2. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lana Ljubović i Mubera Ljubović (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili zajedno apelantkinje) iz Sarajeva, koje zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnijele su 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 047877 20 Rev od 15. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 047877 15 Gž od 12. decembra 2019. godine i Presude Opštinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 53 0 P 047877 12 P od 2. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i advokata Murise Makarević, koja je u predmetnom postupku zastupala tužene Lejlu Hadžić i Jasenku Ljubović (daljnjem tekstu: tužene), zatraženo je 2. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. novembra 2021. godine, Kantonalni sud 12. novembra 2021. godine, Opštinski sud 19. novembra 2021. godine, dok punomoćnica tuženih nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelantkinja 21. januara 2020. godine.
5. Punomoćnik apelantkinja nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Opštinskog suda broj 53 0 P 047877 12 P od 2. septembra 2015. godine, donesenoj po tužbi apelantkinja protiv tuženih radi utvrđenja i uknjižbe, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da se utvrdi da su one zakonske nasljednice iza umrlog Omera Ljubovića, sina Mehmeda, s dijelom od 1/2 na zaostavštini koja se sastoji od 1/6 dijela nepokretnosti upisanih u zk. ul. broj 139 i 1/12 dijela nepokretnosti upisanih u zk. ul. broj 944, sve u k. o. Stolac, te da je prvoapelantkinja zakonska nasljednica iza umrle Almase Ljubović, kćerke Mehmeda, s dijelom 1/1 na zaostavštini koja se sastoji od 1/12 dijela nepokretnosti upisanih u zk. ul. broj 139 i 1/24 dijela nepokretnosti upisanih u zk. ul. broj 944, sve k. o. Stolac. Apelantkinje su takođe odbijene s tužbenim zahtjevom kojim su tražile da se naloži Zemljišno-knjižnoj kancelariji Opštinskog suda u Čapljini da na osnovu presude u zemljišnim knjigama izvrši uknjižbu apelantkinja uz istovremeno brisanje do sada uknjiženih tuženih s dijelom od ½, po Rješenju o nasljeđivanju Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 O 211961 11 O od 15. novembra 2011. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka. Stavom II izreke presude naloženo je apelantkinjama da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 4.320,00 KM.
8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je predmet spora tužbeni zahtjev apelantkinja podnesen u smislu člana 141 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) radi utvrđenja i uknjižbe, da su zakonske nasljednice Omera (Mehmeda) Ljubovića i da je prvoapelantkinja zakonska nasljednica Almase, kćerke Mehmeda Ljubovića, na nepokretnostima kao u izreci presude. Opštinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je ostavina iza umrlih Omera (Mehmeda) Ljubovića i Almase, kćerke Mehmeda Ljubovića, raspravljena u ostavinskom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Stocu i da je u tom postupku rješenjem precizirani broj od 11. decembra 2002. godine za zakonskog nasljednika na imovini ostavilaca proglašen Emir (sin Zulfe) Ljubović (kojem je ostavilac Omer bio amidža, a ostaviteljica Almasa tetka), brat umrlog Mehmeda Ljubovića i njegove kćerke Almase Ljubović koja nije bila udata i nije imala potomke. Nakon smrti Emira Ljubovića tužene (njegove kćerke) su na osnovu dopunskog rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 O 211961 11 O od 15. novembra 2011. godine upisane kao zakonske nasljednice i vlasnice na predmetnim nepokretnostima umrlog Emira Ljubovića. Dakle, Opštinski sud je utvrdio da je Emir Ljubović proglašen zakonskim nasljednikom trećeg nasljednog reda u pobočnoj liniji iza Omera Ljubovića, sina Mehmeda Ljubovića, i Almase Ljubović, kćerke Mehmeda, a da su tužene proglašene zakonskim nasljednicama prvog nasljednog reda iza umrlog Emira Ljubovića i koje su na osnovu nasljeđivanja upisane u zemljišne knjige kao vlasnice na predmetnim nepokretnostima, svojina umrlog (Emira Ljubovića).
9. Opštinski sud je dalje utvrdio da je prvoapelantkinja kćerka Nijaza Ljubovića, sina Omera Ljubovića, odnosno brata Mehmeda Ljubovića, a da je drugoapelantkinja supruga Nijaza Ljubovića (sin Omera Ljubovića), koji je preminuo 9. maja 1992. godine prije nego što je sproveden ostavinski postupak u kojem je Emir Ljubović proglašen za zakonskog nasljednika Omera i Almase Ljubović. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Opštinski sud je utvrdio da apelantkinje imaju jače pravo na nasljeđe u odnosu na tužene, ali da one nisu učestvovale u ostavinskom postupku nakon smrti Omera Ljubovića i Almase Ljubović, u kojem je doneseno pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, te da imaju pravo na podnošenje predmetne tužbe kao nove nasljednice umrlih u smislu odredbe člana 242 Zakona o nasljeđivanju („Službene novine FBiH“ br. 7/80 i 15/80, u daljnjem tekstu: ZON) koji se primjenjivao u času ostvarivanja nasljedstva shodno odredbi člana 269 stav 1 ZON-a („Službene novine FBiH“ br. 80/14 i 32/19).
10. Odlučujući o prigovoru tuženih „zastare zahtjeva“ apelantkinja, Opštinski sud je primjenom odredbe člana 142 ZON-a zaključio da je pravo apelantkinja na ostvarivanje nasljednog prava predmetnom tužbom prestalo protekom zakonom propisanih rokova za ostvarivanje prava za predaju zaostavštine, tj. subjektivnog roka od godinu dana od saznanja nasljednika za svoje pravo i objektivnog roka od 10 godina, odnosno 20 godina od smrti ostavioca. Naime, Opštinski sud je utvrdio da je drugoapelantkinja znala za postojanje predmetne zaostavštine i prije smrti svog supruga Nijaza Ljubovića (1992. godine), a da saznanje da je Emir Ljubović proglašen za njenog nasljednika ima od 2010. godine jer je, kako navodi, Emir zvao njenog supruga Nijaza da mu sporne nepokretnosti pokloni, o čemu je ovaj odlagao svoju odluku, nakon čega je umro 9. maja 1992. godine. Opštinski sud nije saslušao punomoćnika prvoapelantkinje na okolnost predmeta tužbenog zahtjeva jer sudu nije dostavila dokaz o opravdanosti odsustva na glavnoj raspravi na koju je uredno pozvana, pa je sud ocijenio neosnovanim navode punomoćnika prvoapelantkinje da je ona saznala za postupak raspravljanja o zaostavštini iza umrlih Omera i Almase Ljubović prije podnošenja predmetne tužbe, što je suprotno dokazima izvedenim tokom trajanja predmetnog postupka koje su predložile apelantkinje. Prema tome, kako je od smrti ostavilaca (24. avgusta 1965. godine Omer i 22. oktobra 1972. godine Almasa) do podnošenja predmetne tužbe (8. avgusta 2012. godine) prošlo više od 20 godina (objektivni rok), apelantkinje su, prema ocjeni Opštinskog suda, izgubile pravo na nasljedničku tužbu, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Opštinski sud je donio primjenom odredbe čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 047877 15 Gž od 12. decembra 2019. godine žalba apelantkinja je u cijelosti odbijena kao neosnovana. Istom presudom žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su apelantkinje obavezane tuženim naknaditi troškove postupka u iznosu od 7.120,60 KM umjesto dosadašnjeg iznosa od 4.320,00 KM, tako da je prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena.
12. Kantonalni sud je naveo da apelantkinje osporavaju presudu prvostepenog suda navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nasljedničkoj tužbi jer tužbeni zahtjev nije postavljen kao zahtjev za predaju zaostavštine nego kao tužbeni zahtjev o svojinskoj utvrđujućoj tužbi. Dakle, smatraju da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbu člana 142 ZON-a, dok tužene osporavaju presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka. Kantonalni sud je žalbu apelantkinja odbio kao neosnovanu. U vezi s tim je naveo da se u predmetnom slučaju ne radi o vlasničkoj tužbi (rei vindicatio) koja podliježe opštim pravilima građanskog prava jer apelantkinje nisu dokazale da su ispunjeni uslovi za podizanje ove tužbe u smislu odredbe člana 43 Zakona o svojinskopravnim odnosima, koja je moguća između lica koja imaju svojinu i onih koji drže tu stvar u faktičkoj vlasti. Dakle, kako iz izvedenih dokaza proizlazi da apelantkinje predmetnom tužbom traže da se utvrdi da su zakonske nasljednice iza umrlih Omera Ljubovića i Almase Ljubović, pa da bi tek na osnovu takvog utvrđenja imale pravni osnov za sticanje prava svojine na nepokretnostima koje su predmet njihovog tužbenog zahtjeva. Nadalje, iz sadržaja tužbe i provedenih dokaza proizlazi da tužene predmetne nepokretnosti ne drže na osnovu posjeda i faktičke vlasti, već po osnovu nasljedno-pravnog odnosa, konkretno rješenja ostavinskih sudova iz Stoca i Sarajeva. Iz tih razloga, budući da apelantkinje u ovom postupku nisu dostavile dokaze da su vlasnice predmetnih nepokretnosti, apelantkinje imaju pravo da zahtijevaju ostavinu kao nasljednice, pa se u tom slučaju radi o parnici o nasljedstvu (hereditatis petitio) van ostavinskog postupka, koja je moguća između lica koja se spore o pravu nasljeđa, od kojih jedno ističe svoje jednako ili jače pravo nasljedstva prema licu koje posjed stvari ostavine takođe zasniva na pravu nasljedstva.
13. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao „da su [apelantkinje] stekle pravo svojine na predmetnim stvarima i kada tužene iste stvari drže kao sopstvene na osnovu faktičke vlasti, a ne po nasljedno-pravnom osnovu, onda se u odnosu na [apelantkinje] ne primjenjuju rokovi zastari, što u konkretnom slučaju nije slučaj, jer je u predmetnom slučaju nesporno da tužene drže imovinu koja je predmet tužbenog zahtjeva na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju iza umrlog oca Emira Ljubovića, sina Zulfe Ljubovića. Nadalje, aktivno legitimisani tužilac, da bi uopšte mogao valjano pokrenuti takvu parnicu, mora imati dokaz da je vlasnik predmetnih nepokretnosti, što bi se u konkretnom slučaju dokazivalo izvodom iz zemljišnih knjiga“. U vezi s tim je obrazloženo da apelantkinje u predmetnom postupku takav dokaz nisu predočile, već na osnovu tužbe za utvrđenje traže da sud utvrdi da su one zakonske nasljednice u određenom dijelu iza umrlih Omera Ljubovića i Almase Ljubović, pozivajući se na jače pravo nasljedstva u odnosu na tužene. Iz navedenih razloga Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je, primjenom čl. 133 i 142 ZON-a, njihovu tužbu okarakterisao kao nasljedničku tužbu na koju se primjenjuju odredbe ZON-a. U vezi s tim takođe je ukazao na sadržaj odredbe člana 142 ZON-a kojom je propisano da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine od lica koje drži zaostavštinu zastarijeva u roku od jedne godine prema savjesnom držaocu stvari zaostavštine. Ovaj rok se računa od vremena kada je nasljednik saznao za svoje pravo nasljedstva i lice koje drži zaostavštinu. Zakonom je predviđen i objektivni rok od 10 godina računajući od smrti ostavioca, dok prema licu koje je nesavjestan držalac zaostavštine nasljednik ima pravo zahtijevati predaju zaostavštine u roku od 20 godina. Dalje je naveo da je moguća nesavjesnost posjeda i lica koje ostavinu drži po osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju, kada to lice može iz vjerovatnih uzroka držati da nije nasljednik, odnosno da nije jedini nasljednik. Savjestan držalac zaostavštine je onaj koji zaostavštinu drži po osnovu nasljeđa, ali sa slabijim pravnim osnovom u odnosu na drugog nasljednika ili je u zabludi da ima pravni osnov nasljeđivanja, dok su ostali držaoci zaostavštine nesavjesni. U najpovoljnijem slučaju za apelantkinje, prema ocjeni Kantonalnog suda, sve i da se primijeni dvadesetogodišnji rok zastarjelosti, apelantkinjama je zastarjelo pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednicama ostavioca kod istaknutog prigovora zastarjelosti, pa čak i onda kada bi bilo osnova da se takvo pravo utvrdi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je ispravno utvrđenje vezano za saznanje da tužene drže zaostavštinu, da li je to od 2010. godine ili 15. novembra 2011. godine kada je doneseno dopunsko rješenje o nasljeđivanju, prema ocjeni tog suda, nema uticaja na rješavanje predmetne pravne stvari jer je proteklo više od 20 godina od smrti ostavioca u odnosu na datum podnošenja tužbe. Pri tome je jedino od bitnog značaja da apelantkinje ne drže ostavinu u faktičkoj vlasti, posjedu, što nije sporno, jer propisi zastare tužbe vrijede samo za tužbe protiv držaoca stvari koji ostavinske stvari drži samo na osnovu nasljedstva. Kantonalni sud takođe smatra da je osnovan prigovor tuženih u pogledu odluke prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka. Naime, smatra da im na ime troškova postupka pripada iznos od 7.120,60 KM koji su apelantkinje dužne da im nadoknade. Dakle, odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je preinačio obrazlažući takav svoj stav time da bi svaka drugačija odluka suda u tom dijelu značila povredu prava na odbranu i slobodu stranke da je zastupa advokat van mjesta sjedišta suda.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 047877 20 Rev od 15. aprila 2020. godine reviziju odbio. Takođe je odbijen i zahtjev tuženih za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju u iznosu od 1.050,00 KM.
15. Vrhovni sud je naveo da su apelantkinje izjavile reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredbi ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je reviziju apelantkinja odbio kao neosnovanu. Naime, smatra neosnovanim revizione navode apelantkinja jer cijeni da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je u skladu s odredbom člana 231 ZPP žalbene navode apelantkinja odbio kao neosnovane. Takođe smatra da je Kantonalni sud ispravno postupio kada je, primjenom odredbe člana 191 stav 4 ZPP, u obrazloženju osporene presude dao jasne i potpune razloge za donesenu odluku, a koje odredbe zakona su u logičnoj vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem. Iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima Vrhovni sud smatra da proizlazi da je ostavina iza umrlih Omera Ljubovića, sina Mehmeda, i Almase Ljubović, kćerke Mehmeda, raspravljena u ostavinskom postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Stocu i da je u tom postupku rješenjem o nasljeđivanju od 11. decembra 2002. godine za zakonskog nasljednika na imovini koja je predmet ovog spora proglašen Emir Ljubović, sin Zulfe iz Sarajeva, s dijelom 1/1. Takođe, na osnovu dopunskog rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Sarajevu od 15. novembra 2011. godine tužene su kao zakonske nasljednice umrlog Emira Ljubovića upisane kao vlasnice predmetnih nepokretnosti. Dakle, nižestepeni sudovi su utvrdili da je prednik tuženih Emir Ljubović, sin Zulfe, proglašen zakonskim nasljednikom trećeg nasljednog reda u pobočnoj liniji iza Omera Ljubovića, sina Mehmeda, i Almase Ljubović, kćerke Mehmeda, a da su tužene proglašene zakonskim nasljednicama prvog nasljednog reda iz umrlog Emira Ljubovića, te da su na osnovu nasljeđivanja upisane u zemljišne knjige kao vlasnice predmetnih nepokretnosti.
16. Dalje je utvrđeno da su apelantkinje kćerka i supruga Nijaza Ljubovića, sina umrlog Omera Ljubovića, i bratića umrle Almase Ljubović, te da je Nijaz Ljubović preminuo 9. maja 1992. godine prije nego što je sproveden ostavinski postupak u kojem je Emir Ljubović proglašen za zakonskog nasljednika Omera i Almase Ljubović. Stoga je utvrđeno da su apelantkinje zakonske nasljednice Omera Ljubovića, a da je prvoapelantkinja zakonska nasljednica i umrle Almase Ljubović koja je bila bez potomstva i bračnog druga, zbog čega, prema ocjeni sudova, apelantkinje imaju jače pravo na nasljeđe u odnosu na tužene. Shodno tome, Vrhovni sud smatra da je odlukama nižestepenih sudova pravilno utvrđeno da je u ovom postupku dokazano da apelantkinje kao nasljednice koje nisu učestvovale u ostavinskom postupku iza umrlih Omera Ljubovića i Almase, u kojem je doneseno pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, imaju pravo na podnošenje predmetne tužbe kao novi nasljednici u smislu odredbe člana 242 ranijeg ZON-a, koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva (član 269 stav 1 važećeg ZON-a).
17. Takođe, Vrhovni sud smatra ispravnim stav nižestepenih sudova da je, u smislu člana 142 ZON-a, pravo apelantkinja na ostvarivanje nasljednog prava predmetnom tužbom prestalo zbog proteka zakonom propisanih rokova za ostvarivanje zahtjeva za predaju zaostavštine, tj. subjektivnog roka od godinu dana od saznanja nasljednika za svoje pravo i objektivnog roka od 10 godina, odnosno 20 godina od smrti ostavioca. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tokom trajanja predmetnog postupka utvrđeno da je drugoapelantkinja znala za postojanje predmetne zaostavštine i prije smrti svog supruga Nijaza (1992. godine), a da je saznanje o tome da je Emir Ljubović proglašen za njenog zakonskog nasljednika imala od 2010. godine, pa kako je od dana smrti ostavioca (24. avgusta 1965. godine Omer i 22. oktobra 1972. godine Almasa) do dana podnošenja predmetne tužbe (8. avgusta 2012. godine) prošlo i više od 20 godina (objektivni rok), apelantkinje su, prema ocjeni Vrhovnog suda, izgubile pravo na nasljedničku tužbu, zbog čega su njihovi tužbeni zahtjevi odbijeni kao neosnovani. Vrhovni sud je takođe odbio kao neosnovane revizione navode kojim su apelantkinje ukazivale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju ne radi o nasljedničkoj tužbi (kondementarnoj tužbi sa zahtjevom za predaju zaostavštine) nego o deklaratornoj tužbi kojom se traži utvrđenje prava na nasljeđe, za čije podnošenje zakonom nije propisan nikakav rok. Dakle, suprotno navodima apelantkinja, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su o osnovanosti prigovora zastarjelosti tuženih rješavali primjenom odredbe člana 142 ZON-a. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da su apelantkinje u ovom postupku dokazivale da su zakonske nasljednice umrlih ostavilaca Omera i Almase Ljubović, a zahtjev za utvrđenje je podnesen protiv lica koja su pravosnažnim presudama, rješenjem o nasljeđivanju, proglašena za nasljednike njihove zaostavštine i upisana u zemljišne knjige kao vlasnici predmetnih nepokretnosti. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju radi o tužbi o nasljednom pravu kao takvom, koja sadrži zahtjev apelantkinja za utvrđenje da im pripada pravo na nasljeđe, kao i da im se to pravo upiše u javni registar.
18. Vrhovni sud je dalje ukazao da je svrha nasljedničke tužbe ostvarivanje nasljednog prava i tužilac u postupku po takvoj tužbi ostvaruje svoje pravo da zahtijeva ostavinu kao nasljednik, zbog čega se ona i podnosi protiv lica koje posjed stvari ostavine takođe zasniva na nasljednom pravu, a ne na nekom drugom pravnom osnovu. Prema tome, Vrhovni sud smatra da su apelantkinje u ovom postupku i dokazale da su nasljednice po materijalnom nasljednom pravu, odnosno da je njihovo pravo na nasljeđe jače od prava tuženih, iako su tužene svoje pravo stekle na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju. Iz navedenog je jasno da se predmetni spor vodi između lica koja se spore o pravu na nasljeđe, odnosno da se radi o tužbi za ostvarenje nasljednog prava (hereditatis petitio), o kojoj se odlučuje primjenom ZON-a, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi, a ne o tužbi za zaštitu prava svojine, na koju se primjenjuju odredbe Zakona o stvarnim pravima. Stoga, Vrhovni sud smatra da iako za podizanje nasljedničke tužbe zakonom nisu propisani posebni rokovi za ostvarivanje prava nasljednika na predaju zaostavštine, pravo na ostvarivanje nasljednog prava može zastarjeti jer je zakon predvidio rokove za ostvarenje prava nasljednika na predaju zaostavštine. Zastara prava nasljednika na zahtijevanje zaostavštine, prema shvatanju Vrhovnog suda, ima takvo dejstvo da se nakon proteka zakonom određenih rokova ne može više ostvarivati pravo na nasljedstvo sudskim putem, pa ni u slučaju kao što je predmetni, kada bi usljed postojanja jačeg nasljednog prava bilo opravdano da formalno utvrđeno pravo tuženih bude „pobijeđeno“ kao slabije pravo. Dakle, protekom roka zastarijevanja i formalno pravosnažna odluka ostavinskog suda, makar se zasnivala i na slabijem pravnom osnovu, postaje konačno i materijalno pravosnažna tako da se nikakvim pravnim sredstvom ne može izmijeniti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud ovakav stav zauzeo u Odluci broj AP 3250/16 od 6. novembra 2018. godine. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je predmetna nasljednička tužba podnesena sudu nakon proteka zakonom propisanih rokova za ostvarivanje zahtjeva za predaju zaostavštine, to je Vrhovni sud ocijenio ispravnim stav drugostepenog suda da apelantkinje svoje pravo na nasljedstvo više ne mogu ostvariti sudskim putem, te da je takav stav zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani navodi iz revizije, pa je primjenom odredbe člana 248 ZPP revizija apelantkinja odbijena kao neosnovana, dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbe člana 397 stav 1, a u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode zasnivaju na tvrdnjama da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
20. U tom smislu ukazuju da pošto nisu učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine iza umrlih Omera i Almase Ljubović, niti su za njega znale, pravni osnov za postavljeni tužbeni zahtjev je, kako navode, odredba člana 141 Zakona o vanparničnom postupku, koja daje pravo licima koja nisu učestvovala u postupku raspravljanja zaostavštine da to svoje pravo ostvare u parničnom postupku. Dakle, smatraju da sudovi zanemaruju njihov tužbeni zahtjev, da bi se pozivali na zastaru prava apelantkinja u smislu odredbe člana 142 ZON-a koja se odnosi na nasljednike – lica koja su proglašena za nasljednike, pa traže predaju zaostavštine, što, kako navode, u konkretnom predmetu nije slučaj jer, kako navode, one su u predmetnom postupku tražile da se proglase zakonskim nasljednicima iza ostavioca. Stoga smatraju da navedena odredba ZON-a na koju se pozivaju redovni sudovi isključuje postavljeni tužbeni zahtjev, što je dovelo do proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava. Takođe smatraju da u smislu odredbe člana 231 ZPP sudovi nisu izvršili pravilnu ocjenu dokaza, što je takođe dovelo da povrede njihovog prava na pravično suđenje.
b) Odgovori na apelaciju
21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u revizionom postupku nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, na koje se pozivaju u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Kantonalni sud takođe navodi da tokom trajanja postupka pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelantkinje ukazuju u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Opštinski sud navode apelantkinja takođe smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Prelazak zaostavštine na nasljednike Član 133.
Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
25. U Zakonu o nasljeđivanju („Službene novine FBiH“ br. 80/14 i 32/19) relevantne odredbe glase:
Član 269. stav 1.
(1) Prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem cijenit će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 047877 20 Rev od 15. aprila 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantkinjama 26. maja 2020. godine, a da je apelacija podnesena 27. jula 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslovi za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije su da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se, u suštini, radi o parničnom postupku radi utvrđenja i uknjižbe, koji su apelantkinje pokrenule radi ostvarivanja prava na nasljedstvo nakon smrti oca odnosno supruga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
35. Ustavni sud zapaža da apelantkinje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnji da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni odredbe o zastari potraživanja.
36. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelantkinje u apelaciji pozivaju odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je tokom ostavinskog postupka pred redovnim sudovima koji su rezultirali osporenim odlukama došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
38. U vezi s prigovorom apelantkinja, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 662/20 od 3. novembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u vezi s odlukama redovnih sudova kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u tom predmetu primjenom člana 142 ZON-a, te je apelantova apelacija odbijena kao neosnovana. Ustavni sud je u citiranom predmetu, prije svega, ukazao da su apelant i ostali tužioci pokrenuli parnični postupak radi ostvarivanja prava na nasljedstvo. U navedenoj odluci Ustavni sud, imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužba u predmetnom parničnom postupku podnesena 4. marta 2011. godine, da je ostaviteljica umrla 5. februara 1992. godine, te da su tužene Rješenjem o nasljeđivanju broj O-39/92 od 30. juna 1993. godine proglašene nasljednicima iza ostaviteljice, nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili primjenom člana 142 ZON-a, kojim je regulisano pitanje zastare prava na nasljedstvo.
39. Ustavni sud je u citiranoj odluci takođe podsjetio na praksu iz Odluke o dopustivosti broj AP 3250/16 od 6. novembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantova apelacija, koju je podnio protiv odluka redovnih sudova kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da mu kao zakonskom nasljedniku ostavioca pripada pravo na nasljeđe, odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz navedene odluke proizlazi da je, imajući u vidu da je apelacija odbačena kao prima facie neosnovana, zapravo afirmisan stav redovnog suda da apelant ima pravo da u parnici zahtijeva svoje pravo na zaostavštinu ostavioca koje nije određeno posebnim rokovima, ali koje u smislu člana 142 ZON-a u vezi sa članom 162 istog zakona može zastarjeti. U tački 15 navedene odluke Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u tom predmetu „[...] potvrđujući pravilnost prvostepene presude u odnosu na prigovor zastare potraživanja u smislu člana 142 ZN ponovio zaključke iz obrazloženja te presude iz kojih proizlazi da je apelant kao zakonski nasljednik ostavioca protekom 17 godina od pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju iza ostavioca (26. juni 1996. godine), dakle kao savjestan, i protekom roka od 21 godinu kao nesavjestan posjednik (od smrti ostavioca 1992. godine do proglašenja apelanta zakonskim nasljednikom 2013. godine) izgubio pravo da u sudskom parničnom postupku ostvaruje svoje pravo na nasljeđe, odnosno da je njegovo potraživanje u okolnostima konkretnog slučaja zastarjelo“. U tom kontekstu, Ustavni sud je zaključio: „[…] da je Okružni sud, nasuprot apelantovom shvatanju, dao jasno obrazloženje u pogledu primjene odredbe člana 162 ZN, prema kojoj pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva (stav 1), ali se tim ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja (stav 2), iz čega proizlazi pravo (aktivna legitimacija) da se u sudskom postupku zahtijeva ostvarenje navedenog prava, ali da na njegovo ostvarenje utiču okolnosti iz stava 2 navedene odredbe. […]“
40. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primjenom člana 142 ZON-a, u konkretnom slučaju takođe odbili tužbeni zahtjev apelantkinja ocijenivši osnovanim prigovor zastare prava na nasljeđivanje koji su istakle tužene, eksplicitno obrazloživši da se u konkretnom slučaju radi o nasljedničkoj tužbi, te da se stoga na rješavanje spora primjenjuju odredbe ZON-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, ocijenio ispravnim stav nižestepenih sudova da je, u smislu člana 142 ZON-a, pravo apelantkinja na ostvarivanje nasljednog prava predmetnom tužbom prestalo zbog proteka zakonom propisanih rokova za ostvarivanje zahtjeva za predaju zaostavštine, tj. subjektivnog roka od godinu dana od saznanja nasljednika za svoje pravo i objektivnog roka od 10 godina, odnosno 20 godina od smrti ostavioca. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je tokom trajanja predmetnog postupka utvrđeno da je drugoapelantkinja znala za postojanje predmetne zaostavštine i prije smrti svog supruga Nijaza (1992. godine), a da je saznanje o tome da je Emir Ljubović proglašen za njenog zakonskog nasljednika imala od 2010. godine, te da je od dana smrti ostavioca (24. avgusta 1965. godine Omer i 22. oktobra 1972. godine Almasa) do dana podnošenja predmetne tužbe (8. avgusta 2012. godine) prošlo i više od 20 godina (objektivni rok), zbog čega su apelantkinje, prema ocjeni Vrhovnog suda, izgubile pravo na nasljedničku tužbu. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je svrha nasljedničke tužbe ostvarivanje nasljednog prava i tužilac u postupku po takvoj tužbi ostvaruje svoje pravo da zahtijeva ostavinu kao nasljednik, zbog čega se ona i podnosi protiv lica koje posjed stvari ostavine takođe zasniva na nasljednom pravu, a ne na nekom drugom pravnom osnovu. U vezi s tim, Vrhovni sud je eksplicitno obrazložio da iako za podizanje nasljedničke tužbe zakonom nisu propisani posebni rokovi za ostvarivanje prava nasljednika na predaju zaostavštine, pravo na ostvarivanje nasljednog prava može zastarjeti jer su u članu 142 ZON-a propisani rokovi za ostvarenje prava nasljednika na predaju zaostavštine, čije propuštanje ima takvo dejstvo da se nakon proteka zakonom određenih rokova ne može više ostvarivati pravo na nasljedstvo sudskim putem.
41. Imajući u vidu nespornu činjenicu da su apelantkinje tužbu u predmetnom parničnom postupku, prema obrazloženju redovnih sudova, podnijele 8. avgusta 2012. godine, da su ostavioci umrli (24. avgusta 1965. godine Omer i 22. oktobra 1972. godine Almasa), dakle da je do podnošenja predmetne tužbe prošlo više od 20 godina (objektivni rok), te da su tužene na osnovu dopunskog rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 O 211961 11 O od 15. novembra 2011. godine upisane kao zakonske nasljednice i vlasnice na predmetnim nepokretnostima ostavioca Emira Ljubovića, Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu relevantnu odredbu ZON-a na kojoj su zasnovane osporene odluke, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova, a time ne nalazi ni osnov da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
42. S obzirom na sve naprijed navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu (naprijed citirana AP 662/20) u predmetima koji su pokretali gotovo identična pitanja u kontekstu primjene člana 142 ZON-a, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelantkinja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih presuda nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 142 ZON-a, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan tužbeni zahtjev apelantkinja.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić