Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-140/22 (R. S. i drugi)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Protjerivanje stranaca
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Upravni spor
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-140/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-140/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Rok Snežič i drugi, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Rok Snežič, L.S. i I.S. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 040953 21 Uvp od 24. novembra 2021. godine, te zbog „nedozvoljavanja Roku Snežiču da uđe u Bosnu i Hercegovinu i da u njoj ima kontakt sa svojom porodicom“, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-140/22
1. Rok Snežič (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Portoroža, Republika Slovenija, L.I. i I.S. (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja i trećeapelant) iz Banjaluke, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „PUCAR“ iz Banjaluke, podnijeli su 12. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 040953 21 Uvp od 24. novembra 2021. godine.
2. AP-228/22
2. Prvoapelant, drugoapelantkinja i trećeapelant, podnijeli su 7. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog „nedozvoljavanja prvoapelantu da uđe u Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: BiH) i da u njoj ima kontakt sa svojom porodicom“. Takođe, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud dozvolio prvoapelantu da uđe u BiH do donošenja odluke Ustavnog suda, jer se samo privremenom mjerom može osigurati da prvoapelant vidi svoju djecu (drugoapelantkinju i trećeapelanta).
Činjenično stanje
3. Zaključkom Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) Ministarstva bezbjednosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 30. marta 2021. godine odbačen je kao preuranjen zahtjev prvoapelanta za skraćenje ili ukidanje perioda zabrane ulaska i boravka u BiH, jer je utvrđeno da prvoapelantu od strane tog organa nije izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH.
4. Odlučujući o žalbi prvoapelanta izjavljenoj protiv zaključka Službe od 30. marta 2021. godine, Ministarstvo je rješenjem od 20. maja 2021. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 040953 21 U od 29. septembra 2021. godine odbijena je tužba prvoapelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva od 20. maja 2021. godine.
6. Odlučujući o zahtjevu prvoapelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 29. septembra 2021. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 040953 21 Uvp od 24. novembra 2021. godine predmetni zahtjev prvoapelanta odbio kao neosnovan. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u predmetnom postupku Ministarstvo provjerom u svojim službenim evidencijama utvrdilo da prvoapelantu od strane Službe (koja je jedina ovlašćena da, u smislu odredbe člana 105. stav (6) Zakona o strancima, izrekne predmetnu mjeru) nije izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH. Naime, ova mjera je propisana odredbom člana 105. stav (1) Zakona o strancima i istom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu. Dalje, stavom (3) istog člana je propisano da period zabrane ulaska i boravka može, na zahtjev stranca, biti skraćen ili zabrana ulaska može biti ukinuta u slučaju kada su ispunjeni uslovi da je strancu mjera izrečena prvi put i da je stranac dobrovoljno napustio BiH i snosio troškove vezane za proceduru povratka u državu uobičajenog mjesta boravka. Sud BiH je naveo da je, dakle, podnošenje zahtjeva za skraćenje mjere protjerivanja ili ukidanje iste vezano za izricanje takve mjere, a kako je nesporno da takva mjera u konkretnom slučaju ne postoji, to je pravilno Služba prvoapelantov zahtjev odbacila kao preuranjen. Sud BiH je ukazao da navodi prvoapelanta da je od strane Granične policije BiH prilikom izlaska iz BiH 31. decembra 2020. godine obaviješten da je evidentiran u službenim evidencijama Ministarstva na osnovu informacije Obavještajno sigurnosne agencije BiH (u kojoj je navedeno da prisustvo prvoapelanta na teritoriji BiH, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti) nema uticaja na osporenu odluku, jer se ne radi o mjeri protjerivanja iz člana 105. Zakona o strancima. Prema tome, Sud BiH je naveo da iz istih razloga nisu osnovani ni navodi prvoapelanta koji se odnose na povredu prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: Evropska konvencija), jer prvoapelantu nije izrečena mjera iz člana
105. Zakona o strancima. Naime, predmet preispitivanja u konkretnom slučaju nije prednja informacija Obavještajno sigurnosne agencije BiH (za čiji sadržaj ili izmjenu je nadležna isključivo ta agencija, a nikako Služba).
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da navedene apelacije podnose isti apelanti, te imajući u vidu da je suština apelacionih navoda u obje apelacije ista, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmetnih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-140/22.
Apelacioni navodi
8. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te ističu povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije. Takođe smatraju da im je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da je prvoapelant, prilikom izlaska iz BiH 31. decembra 2020. godine „dobio usmenu potvrdu od strane pripadnika Granične policije BiH da takva odluka postoji“, ali da mu ista nikada nije uručena. Stoga smatraju da „onemogućavanje ulaska prvoapelanta u BIH, bez donošenja i dostavljanja valjane odluke o tome, bez omogućavanja prava žalbe na takvu odluku, a da pri tom prvoapelant nije nikada bio osuđen u BiH za bilo koje krivično djelo, niti se protiv njega vodi bilo kakav krivični postupak, predstavlja kršenje prava apelanata iz člana 8 Evropske konvencije“. Dalje ističu da je BiH „morala osigurati uključivanje prvoapelanta u postupak na način da mu se omogući dostavljanje odluke kojom mu se zabranjuje ulazak u BiH, da mu se omogući ulaganje žalbe, da mu se omogući pristup odluci“. Takođe ističu da „neuručivanje odluke o zabrani ulaska u BiH predstavlja kršenje prava iz člana 6. Evropske konvencije“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud najprije zapaža da je zahtjev prvoapelanta za „skraćenje ili ukidanje perioda zabrane ulaska i boravka u BiH“ odbačen kao preuranjen od strane prvostepenog organa uprave, a navedena odluka potvrđena i u upravnom sporu koji se protiv odluka upravnih organa vodio pred Sudom BiH (dakle, o predmetnom zahtjevu apelanta se nije meritorno odlučivalo). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da prvoapelantu u konkretnom slučaju nije ni izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH, pa da su stoga tužba prvoapelanta, kao i zahtjev za preispitivanje sudske odluke, odbijeni (budući da je podnošenje zahtjeva za skraćenje mjere protjerivanja ili ukidanje iste vezano za izricanje takve mjere, koja u konkretnom slučaju ne postoji). Ustavni sud ukazuje da apelanti, iznoseći navode da je prvoapelant „dobio usmenu potvrdu od strane pripadnika Granične policije BiH da takva odluka postoji“ zapravo ničim nisu dokazali da su žrtve kršenja ustavnih prava na koja se u svojim apelacijama pozvali. Dakle, imajući u vidu da je Sud BiH jasno ukazao da odluka, mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka na teritoriji BiH, prvoapelantu nije ni izrečena, te da apelanti ničim nisu dokazali da su žrtve kršenja navedenih prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata očigledno neosnovani. Naime, u nedostatku bilo kakvih dokaza, apelanti ne mogu tvrditi da su žrtve kršenja ustavnih prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić