Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2115/20 (Heta d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2115/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2115/20, rješavajući apelaciju „Heta“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Heta“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 123167 19 Rev od 5. ožujka 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 123167 18 Pž 2 od 6. veljače 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Heta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Vesna Pehar i Zoran Lesko iz Mostara, podnio je 22. lipnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 123167 19 Rev od 5. ožujka 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 123167 18 Pž 2 od 6. veljače 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Auto Lijanovići d.o.o. Mostar i Auto kuća „Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj, zajedno: tužitelji) zatraženo je 7. prosinca 2021. i 14. siječnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelji dostavili su odgovore na apelaciju 13. prosinca 2021. i 20. prosinca 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 28. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.

5. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na navode iz odgovora na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 123167 13 Ps od 25. lipnja 2018. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv apelanta kao prvotuženog, te „Velmos company“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) „radi utvrđenja ništavosti ugovora i nedopuštenosti izvršnog postupka“, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da sud utvrdi da su ništavi Ugovor o zajmu od 6. prosinca 2007. godine, sklopljen između Hypo Alpe Adria Leasinga (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) i drugotužitelja, i Ugovor o zasnivanju hipoteke od 12. prosinca 2007. godine, sklopljen zbog osiguranja predmetnog Ugovora o zajmu, i da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje koje se vodi kod Općinskog suda na temelju predmetnog Ugovora o hipoteci, te su tužitelji obvezani apelantu nadoknaditi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da su apelantov pravni prednik i drugotužitelj zaključili predmetni Ugovor o zajmu kojim je apelantov pravni prednik dao drugotužitelju zajam u iznosu od 9.779.150.00 KM, što na dan zaključivanja Ugovora iznosi 8.229.003,28 CHF (švicarski franak), s povratom u roku od 180 mjeseci u mjesečnim ratama od 70.217,45 CHF, odnosno 83.444,73 KM + PDV na kamatu, te da su parnične stranke kao osiguranje navedenog potraživanja predmetnim Ugovorom o zasnivanju hipoteke konstituirale hipoteku na nekretninama drugotuženog („Velmos company“), precizno navedenim u obrazloženju presude. Potom je utvrdio da je apelantov pravni prednik, kao zajmodavac i založni povjeritelj, 31. svibnja 2010. godine raskinuo predmetni Ugovor o zajmu i na temelju predmetnog Ugovora o zasnivanju hipoteke pokrenuo izvršni postupak radi prodaje založenih nekretnina, koje izvršenje je Općinski sud dozvolio rješenjem od 7. studenog 2012. godine, koje rješenje je steklo svojstvo pravomoćnosti. Općinski sud je ukazao da je ništavost regulirana odredbom članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ugovor koji je protivan ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Naveo je da su tužitelji tvrdnju o ništavosti predmetnih ugovora temeljili na sporu oko tumačenja odredbi kojim je određena promjenjivost kamatne stope, koje su formularno ugovorene i predstavljaju zelenaške odredbe, i na protivnosti tih odredbi Zakonu o potrošačima, koje razloge su dokazivali vještačenjem po vještaku ekonomske struke koji je, između ostalog, naveo da na temelju informacija koje su iskazane u tekstu ugovora i svih dostupnih dokumenata nije bilo moguće utvrditi (izračunati) koji je stvarni iznos duga po predmetnom Ugovoru o zajmu, u valuti KM, niti u bilo kojoj drugoj valuti. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da za odluku suda o predmetnom tužbenom zahtjevu nije odlučno utvrditi visinu obveze zajmoprimca, o čemu se može raspravljati u izvršnom ili eventualno u postupku za naknadu štete ili stjecanje bez osnove, te da je u konkretnom slučaju odlučna činjenica jesu li ugovorne odredbe suprotne ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva, a ako jesu, dovode li do ništavosti cijelog ugovora. Općinski sud je ukazao da je odredbama ZOO propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete (članak 557.), te da se zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamatu, pri čemu u ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamatu i ako ona nije ugovorena (članak 558.). U svezi s tim je istaknuo da iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da ugovor o zajmu u privredi, što je u konkretnom slučaj, može opstati i ako kamata nije ugovorena, odnosno da nedostajuće ili nejasne ugovorne odredbe o visini kamatne stope ne dovode do ništavosti ugovora o zajmu. U svezi s tvrdnjama da predmetni Ugovor o zajmu sadrži zelenaške odredbe, u smislu odredbi članka 141. ZOO, Općinski sud je istaknuo da drugotužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za ništavost propisanih navedenom zakonskom odredbom, jer se, kao pravna osoba, ne može pozivati na lakomislenost, zaključivanje ugovora „odoka“ i bez potrebne dokumentacije, u situaciji kada je, nakon upozorenja notara, izričito zahtijevao zaključenje ugovora, a da pri tome u predmetnom postupku nije tvrdio da je ugovor zaključio pod manama volje. U odnosu na tvrdnju da je predmetni Ugovor o zajmu ništav zbog valutne klauzule, koja predstavlja ugovaranje vrijednosti obveze u devizama, s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u KM, Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije ugovorena valutna klauzula s obzirom na to da je vještak ekonomske struke u iskazu na glavnoj raspravi naveo da zajmodavac prilikom isplate nije primjenjivao valutnu klauzulu, odnosno kurs za bilo koju stranu valutu jer je isplatio ukupan iznos od 9.779.150,00 KM i u poslovnim knjigama je iskazao zajam u iznosu od 5.000.000,00 eura, za koju valutu je određen fiksni kurs u odnosu na konvertibilnu marku. Nadalje je ocijenio neutemeljenim tvrdnje da je predmetni Ugovor o zajmu ništav iz razloga što je u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, s obzirom na to da tužitelji, kao pravne osobe, ne predstavljaju potrošače, u smislu odredbe članka 1. stavak 3. navedenog zakona. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da predmetni Ugovor o zajmu nije ništav. U odnosu na ništavost predmetnog Ugovora o zasnivanju hipoteke, Općinski sud je istaknuo da taj ugovor nije ništav jer je zaključen u propisanoj formi i proceduri, od ovlaštenih osoba na podobnom predmetu, a sve radi osiguranja potraživanja po osnovi povrata novčanog iznosa koji je drugotužitelj nesporno primio. U konačnici, Općinski sud je ocijenio neutemeljenim i tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da sud utvrdi da je nedopušteno izvršenje koje se vodi kod Općinskog suda na temelju predmetnog Ugovora o zasnivanju hipoteke, s obzirom na to da je taj ugovor, shodno odredbi članka 27. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), podoban za izvršenje, o čemu je pravomoćno odlučeno u izvršnom postupku.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 123167 18 Pž 2 od 6. veljače 2019. godine djelomično je uvažena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništavosti predmetnog Ugovora o zajmu na način da je utvrđeno da su ništave odredbe čl. 1., 3., 7. i. 9. tog ugovora, i to u dijelu u kojem se ukupan iznos danog zajma i iznos mjesečne rate zajma u KM iskazuju u protuvrijednosti u CHF, tako da zajam iznosi 9.779.150,00 KM, a mjesečna rata po osnovi glavnice iznosi 54.328,61 KM, koji su nepromjenjivi tijekom cijelog trajanja ugovora, i u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda, te je odbijen kao neutemeljen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 557. i 558. ZOO, te je istaknuo da iz tih odredbi proizlazi da je na temelju zaključenog Ugovora o zajmu zajmoprimac uvijek dužan vratiti zajmodavcu isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, nakon određenog vremena. U svezi s tim je istaknuo da je u konkretnom slučaju člankom 1. predmetnog Ugovora o zajmu stipulirano da zajmodavac zajmoprimcu daje u zajam 9.779.150,00 KM što, prema trenutnom službenom kursu Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar, na dan sklapanja ugovora, iznosi 8.229.003,28 CHF, iz čega proizlazi da će se predmet zajma kroz vrijeme mijenjati, ovisno o tome hoće li se mijenjati kurs CHF u odnosu na domaću valutu KM. Slijedom navedenog je zaključio da je obveza zajmoprimca ugovorena protivno odredbi članka 577. ZOO pa, kako se radi o prinudnom propisu, zauzeo je stajalište da je ništav dio odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o zajmu u kojem se iznos zajma u valuti KM vezuje za valutu CHF, shodno odredbi članka 103. stavak 1. ZOO. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 3. predmetnog Ugovora o zajmu definirano da će zajmoprimac isplatiti zajmodavcu primljeni zajam u 180 mjesečnih rata u iznosima od po 70.217,45 CHF, odnosno 83.444,73 KM + PDV na kamatu, te da iz toga proizlazi da će se mjesečna rata kroz vrijeme otplate mijenjati i u dijelu osnovice za obračun rate ovisno o promjeni CHF. Istaknuo je da je navedeno u suprotnosti s odredbom prinudnog propisa, prema kojoj zajmoprimac vraća isti iznos novca koji je primio kao zajam uvećan za ugovorenu kamatu, odnosno da je osnovica za kamatu uvijek ista. Stoga je zaključio da je, bez prethodnog utvrđenja da je osnovica za obračun ugovorene kamate stalna, članak 3. predmetnog Ugovora o zajmu ništav. Slijedom navedenog je zauzeo stajalište da, shodno odredbi članka 577. ZOO, obveza zajmoprimca po osnovi glavnice ne može nikako iznositi više od 9.779.150,00 KM, odnosno da će, s obzirom na vraćanje u 180 jednakih mjesečnih rata, osnovica za obračun mjesečne obveze zajmoprimca uvijek iznositi 54.328,61 KM, koja će se uvećati za predviđenu maržu zajmodavca u vrijeme zaključenja ugovora i za tromjesečni LIBOR za CHF, koliko bude iznosio na dan dospjelosti obveze po službenom kursu. Pri tome je istaknuo da će u izvršnom postupku sud utvrditi visinu mjesečne obveze zajmoprimca provođenjem financijskog vještačenja, na način da će dio mjesečnog anuiteta po osnovi glavnice biti fiksan, kojem će se dodavati iznos po osnovi ugovorene kamate, koji će varirati ovisno o promjeni CHF u odnosu na KM za taj mjesec. Naveo je da je iz istih razloga ništav članak 7. predmetnog Ugovora o zajmu kojim je ugovoreno da će zajmoprimac sva plaćanja vršiti na žiroračun zajmodavca u valuti KM po srednjem kursu za valutu CHF na dan uplate, u dijelu u kojem se odnosi „na obveze zajmoprimca po osnovi glavnice kao i druge obveze koje imaju glavnicu kao osnovicu za obračun preko iznosa istih na dan zaključenja Ugovora“. Kantonalni sud je dalje naveo da je člankom 9. predmetnog Ugovora o zajmu ugovoreno da će zajmodavac vršiti usklađivanje rata zajma i praviti novi obračun plana otplate ako se porezi, davanja i pristojbe, koji su osnova kalkulacije, promijene ili se uvedu novi i ako dođe do promjene službenog kursa KM u odnosu na CHF, koji u trenutku sklapanja ugovora iznosi 1,18838 KM za 1 CHF ili uvjeta na tržištu kapitala, a naročito u slučaju povećanja tromjesečnog LIBOR-a CHF za više od 0,25 %. Dakle, prema stajalištu Kantonalnog suda, ugovorena kamata po osnovi zajma između parničnih stranaka će se isplaćivati onako kako je ugovorena, s tim što je osnovica za njezin obračun nepromjenjiva, odnosno njezina visina će ovisiti o rastu tromjesečnog LIBOR-a za CHF na tržištu kapitala za više od 0,25 %. Stoga je ocijenio ništavim samo dio čl. 1., 3., 7. i 9. predmetnog Ugovora o zajmu u dijelu u kojem se odnose na obveze zajmoprimca po osnovi glavnog duga u valuti KM vezujući ga za valutu CHF.

11. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim žalbeni navod da je predmetni Ugovor o zasnivanju hipoteke ništav i zbog toga što je prilikom njegovog zaključivanja notar upozoravao parnične stranke da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju, te ukazao da se nitko ne može pozivati na vlastitu nesavjesnost i iz toga pokušavati izvući korist za sebe, što u konkretnom slučaju čini drugotužitelj. Pri tome je istaknuo da tužitelji ničim nisu dokazali da se u zemljišne knjige upisao netko treći glede prava vlasništva na izgrađenim objektima, odnosno prava korištenja u odnosu na zemljište na kojem su ti objekti izgrađeni, niti da postoji bilo kakav upis u korist bilo koje treće osobe. Kantonalni sud je također ocijenio neutemeljenim žalbene navode da je u međuvremenu stanje založenih objekata na terenu potpuno promijenjeno i da je danas umjesto ruševnih objekata na tim zemljišnoknjižnim česticama izgrađen autosalon, te je u svezi s tim istaknuo da je hipoteka akcesorne naravi, što znači da postoji sve dok postoji dug koji se njom osigurava, i da je nedjeljiva, što znači da hipoteka osigurava potraživanja do njihovog potpunog namirenja, bez obzira na kasniju podjelu predmeta hipoteke ili se pak predmet uvećao ili promijenio vlasnika, što proizlazi iz odredbi čl. 63. 69. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Glede tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje nedopuštenim izvršenja koje se provodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 58 0 Ip 073657 10 Ip, Kantonalni sud je istaknuo da tužitelji, kao stranke u izvršnom postupku, ne mogu tražiti da se izvršenje proglasi nedopuštenim, s obzirom na to da je odredbom članka 51. ZIP-a propisano da to pravo pripada trećim osobama, te zaključio da je stoga takav zahtjev trebao biti odbačen. Međutim, kako su posljedice odbacivanja i odbijanja tog tužbenog zahtjeva za tužitelje iste, Kantonalni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 123167 19 Rev od 5. ožujka 2020. godine djelomično je usvojena revizija tužitelja i nižestupanjske presude preinačene na način da je utvrđeno da su ništavi predmetni Ugovor o zajmu i Ugovor o zasnivanju hipoteke i apelant je obvezan nadoknaditi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu revizija tužitelja odbijena, te je odbijena apelantova revizija i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da drugostupanjska presuda nije u potpunosti utemeljena na zakonu. Vrhovni sud je podržao stajalište nižestupanjskih sudova da tužitelji nisu dokazali da je predmetni Ugovor o zajmu ništav u smislu odredbi čl. 100., 101. i 141. ZOO, niti u smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje je ukazao da je odredbom članka 103. ZOO propisano da je ugovor ništav ako je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva, ako cilj povrijeđenog propisa ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Također je ukazao da je odredbom članka 2. u to vrijeme važećeg Zakona o bankama propisano da nitko ne može u svoje ime i za svoj račun primati ili omogućiti primanje depozita u novcu niti davati kredite na području Federacije ako nema dozvolu Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine u skladu s tim zakonom. U svezi s tim je istaknuo da je apelantov pravni prednik s pravnim prednikom tužitelja u formi Ugovora o zajmu zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenljivom kamatnom stopom. Vrhovni sud je naglasio da u predmetnoj parnici apelant nije dokazao da je za obavljanje takvog bankarskog posla imao dozvolu Agencije za bankarstvo Federacije BiH, s obzirom na to da u spisu suda nije priložen izvod iz registra za apelantovog pravnog prednika, već samo za apelanta koji u svom opisu djelatnosti nema poslove odobravanja kredita odnosno zajmova, koji poslovi su poslovi izričito zabranjeni odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o lizingu, koji je stupio na snagu nakon zaključenja predmetnog Ugovora o zajmu. S obzirom na to da apelant nije dokazao navedeno, u smislu odredbi članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je zaključio da je predmetni Ugovor o zajmu ništav, shodno odredbi članka 103. ZOO. Pri tome je naglasio da prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o ništavosti čl. 1., 3., 7. i 9. predmetnog Ugovora o zajmu, međutim istaknuo je da bi ostavljanje ostalih odredbi tog ugovora na snazi, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bilo protivno odredbi članka 105. ZOO. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni Ugovor o zajmu ništav i iz razloga što je predmet obveze koji se odnosio na plaćanje ugovorne kamate bio potpuno neodređen i neodrediv u smislu odredbe članka 47. ZOO, što je utvrdio i vještak financijske struke. U konačnici, Vrhovni sud je utvrdio da je ništav i Ugovor o zasnivanju hipoteke s obzirom na to da je utemeljen na ništavom pravnom poslu – predmetnom Ugovoru o zajmu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant navodi da su razlozi za ništavost koje je Vrhovni sud naveo proizvoljni i proturječni i da se taj sud bez ikakve argumentacije stavio na stranu tužitelja, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Navodi da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ostaje nejasno je li taj sud zauzeo stajalište da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu ili ugovoru o zajmu, te ističe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, kakav naziv su mu ugovorne strane dale i kakav ugovor su ugovorne strane svojom voljom htjele, jer apelantov pravni prednik nije u svoje ime niti za svoj račun primio ili omogućio primanje depozita u novcu, niti je dao kredit. Nadalje navodi da je Zakon o lizingu na koji se poziva revizijski sud donesen 2008. godine, poslije zaključenja predmetnog ugovora, te da su stoga odredbe tog zakona neprimjenjive na predmetni odnos i na njima se nije mogla zasnovati revizijska odluka. Apelant navodi da u vrijeme zaključivanja spornog ugovora nije postojala bilo kakva zabrana za sklapanje takvog ugovora, te da je stoga sklapanje takvog ugovora bilo dozvoljeno shodno odredbama čl. 10. i 557. ZOO, te da je valjanost zaključenog Ugovora o zajmu eksplicitno priznata odredbom članka 96. stavak 4. Zakona o lizingu kojom je propisano: „Ugovori o lizingu, kao i svaki drugi ugovori koji imaju značaj financiranja drugih osoba sklopljeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do isteka obveza iz tih ugovora.“ Nadalje navodi da Vrhovni sud nije mogao apelantu staviti na teret dokazivanje postojanja dozvole Agencije za bankarstvo za davanje kredita i zajmova i postojanja registrirane djelatnosti za to, jer apelant u predmetnom postupku nije postavio nikakav zahtjev u smislu odredbe članka 123. ZPP, pa to nije mogla biti pravna osnova za utvrđenje ništavost Ugovora o zajmu u smislu odredbi članka 126. ZPP. Također navodi da se odredba članka 126. ZPP jedino mogla primijeniti na teret tužitelja i utvrditi da nisu dokazali ništavosti po osnovi članka 103. ZOO, naročito uzimajući u obzir da utvrđenje ništavosti zbog nedostatka dozvole Agencije za bankarstvo i nedostatka registracije djelatnosti davanja zajmova uopće nije bilo predmet tužbe. Apelant navodi i da su se ugovorne strane usuglasile da je kamata promjenjiva i da je odrediva prema planu otplate i da iz tog razloga nije bilo mjesta utvrđenju ništavosti predmetnog Ugovora o zajmu zbog neodređene ili neodredive ugovorne kamate.

II.Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije kao neutemeljenu.

16. Tužitelji su naveli da je predmetnu apelaciju podnio apelant iako je predmetna potraživanja prenio na „Bora“ d.o.o. Banjaluka Ugovorom o ustupanju potraživanja od 10. lipnja 2019. godine, zbog čega smatraju da je predmetna apelacija nedopuštena i da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje apelacije. Naveli su da je Općinski sud donio presudu zbog propuštanja protiv drugotužitelja po tužbi „Bora“ d.o.o. Banjaluka, koja presuda se tiče predmetnog potraživanja. Također su naveli da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje i da ti razlozi nisu proizvoljni. Predložili su da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji glasi:

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

NEVAŽNOST UGOVORA

I - NIŠTAVI UGOVORI

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Delimična ništavost Član 105.

(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 123167 19 Rev od 5. ožujka 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 12. lipnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. lipnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu pitanje koje se postavlja, Ustavni sud će ispitati je li Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja osporene odluke.

28. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da sud utvrdi da su ništavi predmetni Ugovor o zajmu i Ugovor o zasnivanju hipoteke i posljedično tom utvrđenju proglasi nedopuštenim izvršenje pokrenuto na temelju tih ugovora, uz obrazloženje da drugotužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za ništavost propisanih člankom 141. ZOO, da u konkretnom slučaju nije ugovorena valutna klauzula, te da predmetni ugovori nisu ništavi ni iz razloga što su u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer tužitelji kao pravne osobe ne predstavljaju potrošače u smislu tog zakona. Kantonalni sud je, s druge strane, zauzeo stajalište da su ništave pojedine odredbe predmetnog Ugovora o zajmu (čl. 1., 3., 7. i 9.) jer su u suprotnosti s prinudnim propisom sadržanom u odredbi članka 557. ZOO, prema kojoj odredbi zajmoprimac vraća istu količinu novca ili stvari uvećanu za ugovorenu kamatu, smatrajući da se obveza zajmoprimca po osnovi glavnog duga kroz vrijeme otplate zajma ne može mijenjati. Ustavni sud dalje zapaža da je, u konačnici, Vrhovni sud ocijenio neutemeljenim razloge za ništavost predmetnih ugovora na koje su se tužitelji pozivali, međutim, zaključio je da su predmetni Ugovor o zajmu i Ugovor o zasnivanju hipoteke u cijelosti ništavi jer se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu, a ne o zajmu kako je naslovljen predmetni ugovor, a apelant nije, shodno odredbi članka 123. ZPP, dokazao da je njegov pravni prednik bio ovlašten plasirati kredite, s obzirom na to da je obavljanje takvih poslova bilo explicite zabranjeno odredbom članka 2. Zakona o bankama. Ustavni sud također primjećuje da je Vrhovni sud, pored navedenog, istaknuo da je predmetni Ugovor o zajmu ništav i iz razloga što je predmet obveze koji se odnosio na plaćanje ugovorne kamate bio potpuno neodređen i neodrediv u smislu odredbe članka 47. ZOO. Pri tome je Vrhovni sud podržao i zaključak drugostupanjskog suda o ništavosti čl. 1., 3., 7. i 9. predmetnog Ugovora o zajmu, ali je zauzeo stajalište da bi ostavljanje ostalih odredbi tog ugovora na snazi, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, bilo protivno odredbi članka 105. ZOO. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda, dakle, proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da su predmetni ugovori (o zajmu i o zasnivanju hipoteke) ništavi iz tri razloga: zato što se radi o ugovoru o kreditu, a apelant nije dokazao da je njegov prednik imao dozvolu Agencije za bankarstvo u smislu odredbe članka 2. Zakona o bankama, iz razloga što je predmet obveze bio neodređen i neodrediv u smislu odredbe članka 47. ZOO, kao i iz razloga ništavosti pojedinih odredbi (čl. 1., 3., 7. i 9.) predmetnog Ugovora o zajmu jer bi ostavljanje ostalih odredbi tog ugovora na snazi bilo protivno odredbi članka 105. ZOO. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije osporio zaključak Vrhovnog suda o ništavosti odredbi čl. 1., 3., 7. i 9. predmetnog Ugovora o zajmu jer su u suprotnosti s odredbom članka 557. ZOO i posljedično tome, shodno odredbi članka 105. ZOO, ništavosti tog ugovora o cjelini (već je osporavao zaključak o ništavosti predmetnih ugovora zbog neodređenosti prestacije u smislu odredbe članka 47. ZOO). Naime, drugostupanjski sud je zaključio, koji zaključak je podržao Vrhovni sud, da iz definicije ugovora o zajmu sadržane u odredbi članka 557. ZOO proizlazi da je zajmoprimac dužan vratiti istu količinu novca (ili stvari) koju mu je zajmodavac dao, uvećanu za ugovorenu kamatu, što u konkretnom nije slučaj (jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa), a što je bila osnova za zaključak Vrhovnog suda o ništavosti predmetnog Ugovora o zajmu u cijelosti, shodno odredbi članka 105. ZOO. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je dao u svezi s tim, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

29. Sumirajući navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao zadovoljavajuće razloge glede primjene materijalnog prava, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ovu tvrdnju, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće razloge glede primjene materijalnog prava, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi rezultatom proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europske konvencije u situaciji kada je tvrdnju o povredi tog prava apelant utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2115/20 (Heta d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio