Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4124/21 (Bora d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4124/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4124/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Bora d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bora d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 026929 21 Gž 3 od 14. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 026929 21 I 3 od 1.
jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bora d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđa Tihić advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 I 026929 21 Gž 3 od 14. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 I 026929 21 I 3 od 1. jula 2021. godine.
2. Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 49 0 I 026929 21 I 3 od 1. jula 2021. godine određeno je da je apelantica kao tražilac izvršenja, u izvršnom postupku protiv izvršenika (G. S., „BARIT“ d.o.o. Kreševo, Mesna industrija „STANIĆ“ d.o.o. Kreševo i „SETRO“ d.o.o. Kreševo), u cijelosti namirena za ukupan iznos potraživanja od 26.853.685,58 KM (11.839.053,56 KM na ime glavnog duga, 1.989.460,82 KM na ime redovne kamate i zatezne kamate u iznosu 13.025.189,20 KM) iz iznosa od 3.681.131,00 KM dobijenog prodajom nekretnina pobliže označenih izrekom predmetnog rješenja. Određeno je da ostaju nenamirena potraživanja tražilaca izvršenja pobliže označenih predmetnim rješenjem o namirenju u iznosima preciziranim navedenim rješenjem.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja o namirenju Općinskog suda od 1. jula 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 49 0 I 026929 21 Gž 3 od 14. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je pravni prednik apelantice („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) sa izvršenicima („BARIT“ d.o.o. Kreševo i „SETRO“ d.o.o. Kreševo) i sa firmom „STANIĆ INVEST“ d.o.o. Kreševo zaključio ugovor o kreditu od 5. aprila 2007. godine, te da je pored ostalih sredstava obezbjeđenja vraćanja kredita, ugovoreno i založno pravo na nekretninama izvršenika G. S. i BARIT d.o.o. Kreševo. Dalje, da je 3. jula 2008. godine zaključen Ugovor o zasnivanju hipoteke broj OPU-2319/08 koja je upisana u zemljišnoknjižnim izvadcima, na osnovu čega je pravni prednik apelantice podnio prijedlog za izvršenje radi namirenja potraživanja po ugovoru o kreditu i to prodajom založenih nekretnina. Također, da je u toku izvršnog postupka potraživanje iz ugovora o kreditu preneseno na apelanticu na osnovu ugovora o ustupanju potraživanja od 10. novembra 2014. godine. Nadalje, da je zaključkom od 14. oktobra 2020. godine određeno ročište za treću prodaju na kome je utvrđena i vrijednost predmetnih nekretnina u iznosu od 11.043.393,00 KM, te da se na trećem ročištu za prodaju održanom 5. novembra 2020. godine, kao jedini kupac prijavila apelantica i ponudila cijenu u iznosu od 3.681.131,00 KM, za koji iznos su joj predmetne nekretnine, shodno odredbi člana 89. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i prodane. Konačno, da je prvostepeni sud rješenjem o dosudi od 10. novembra 2020. godine, koje je postalo pravosnažno 25. marta 2021. godine dosudio predmetne nekretnine apelantici, nakon čega je 30. juna 2021. godine održao ročište radi diobe kupoprodajne cijene na kome je apelantica opredijelila konačan iznos potraživanja u visini od 26.853.685,58 KM, od čega na ime glavnog duga 11.839.053,56 KM, 1.989.460,82 KM na ime redovne kamate i 13.025.189,20 KM na ime zatezne kamate.
5. Kantonalni sud je naveo da su, kod nespornih činjenica da je u svrhu obezbjeđenja vraćanja kredita u korist prednika apelantice ustanovljeno založno pravo na predmetnim nekretninama, neosnovani žalbeni navodi apelantice da nije namirena u cijelosti za iznos duga koji je opredijeljen na ročištu od 30. juna 2021. godine, bez obzira što je potraživanje apelantice veće od procijenjene vrijednosti založenih nekretnina. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine da, u situaciji kada je tražilac izvršenja postao vlasnikom založene nekretnine kojom je bilo osigurano potraživanje po kreditima, Zakon o izvršnom postupku ne garantuje tražiocu izvršenja da će založenu nekretninu u izvršnom postupku prodati za iznos koji odgovara visini njegovog potraživanja, te da je, naprotiv, jedina garancija povjeriočevog potraživanja zapravo založena nekretnina. Također, da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud u odluci broj 20 0 Ip 010124 17 Spp od 10. aprila 2017. godine. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj U-3/16 od 1. decembra 2016. godine zauzet stav da ZIP ne spriječava redovne sudove da u svakom konkretnom slučaju odluče da li je tražilac izvršenja namiren u cijelosti, u situaciji kada je jedini kupac postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da su stoga neosnovani žalbeni navodi da je pobijano rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni člana 109. ZIP-a.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su osporene odluke donesene arbitrarno, da se nije vodilo računa o činjenici da je potraživanje apelantice u iznosu od 26.853.685,58 KM (11.839.053,56 KM na ime glavnog duga, 1.989.460,82 KM na ime redovne kamate i zatezne kamate u iznosu 13.025.189,20 KM) znatno veće od procijenjene vrijednosti nekretnina (11.043.393,00 KM), pri čemu je iznos kupoprodajne cijene takođe niži od procijenjene vrijednosti (3.681.131,00 KM). Ističe da je stoga neprimjenjiva praksa Ustavnog suda na koju se Kantonalni sud pozvao jer je u predmetu Ustavnog suda broj AP-4380/13 „vrijednost nekretnine bila procijenjena na iznos nekoliko puta viši od iznosa potraživanja“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju pravilno odlučenje prvostepenog suda (da je apelantica namirena za svoja potraživanja iznosom dobijenim prodajom nekretnina), te da se pri tome pozvao i na praksu Ustavnog suda, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4115/21 od 26. januara 2022. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić