Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4045/21 (V. G.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4045/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4045/21, rješavajući apelaciju Veselke Gončin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Veselka Gončin protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022599 19 Uvp od 8. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veselka Gončin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijela je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022599 19 Uvp od 8. jula 2021. godine.
2. Zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 20. septembra 2017. godine obustavljen je postupak pokrenut po zahtjevu tužiteljice (F. B.) za vraćanje u posjed stana, pobliže određenog u izreci zaključka. U obrazloženju zaključka prvostepeni organ je naveo da je punomoćnik tužiteljice na raspravi održanoj 11. septembra 2017. godine povukao prijedlog za povrat stana, zbog čega je predmetni postupak obustavljen.
3. Odlučujući po žalbi apelantice kao zainteresovanog lica izjavljenoj protiv zaključka od 20. septembra 2017. godine, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem 20. marta 2018. godine navedeni zaključak poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da prvostepeni organ nije donio pravilnu i zakonitu odluku kada je po zahtjevu jedne stranke obustavio postupak, s obzirom na to da je apelantica tokom cijelog postupka zainteresovana za daljnje vođenje istog, što je istakla i na raspravi održanoj 11. septembra 2017. godine.
4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 11 0 U 022599 18 U od 5. aprila 2019. godine odbio kao neosnovanu tužbu tužiteljice podnesenu protiv rješenja Ministarstva od 20. marta 2018. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za vanredno preispitivanje presude od 5. aprila 2019. godine koju je izjavila tužiteljica, Vrhovni sud je presudom od 8. jula 2021. godine zahtjev uvažio, te preinačio navedenu presudu tako da se tužba uvažava i osporeno rješenje poništava.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Prijedor od 30. aprila 2012. godine tužiteljici potvrđeno da je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava (N. B.), te joj se dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana, a apelantici kao privremenom korisniku i članovima njenog porodičnog domaćinstva se utvrđuje prestanak prava korištenja stana bez prava na alternativni smještaj. Dalje, da je rješenjem Ministarstva od 5. jula 2012. godine odbijena žalba apelantice podnesena protiv rješenja od 30. aprila 2012. godine, a presudom Okružnog suda od 27. novembra 2013. godine je odbijena i njezina tužba, nakon čega je rješenje od 30. aprila 2012. godine postalo pravosnažno i izvršno. Također, da je izvršenje provedeno 30. septembra 2015. godine na način da je predmetni stan vraćen u posjed tužiteljici mirnim putem, jer je apelantica predala ključeve stana. Konačno, da je presudom Vrhovnog suda od 9. marta 2016. godine ukinuta presuda od 27. novembra 2013. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, te da je nakon poništenja prvostepenog rješenja postupak doveden u fazu ponovnog odlučivanja tužiteljice. Vrhovni sud je dalje naveo da je u tom postupku na raspravi održanoj dana 11. septembra 2017. godine punomoćnik tužiteljice povukao zahtjev za povrat stana obrazlažući to navodima da je tužiteljica to pravo ostvarila, da je u međuvremenu otkupila predmetni stan, te je osporila aktivnu legitimaciju apelantici za postavljanje bilo kakvih zahtjeva u ovom postupku, s obzirom da je imenovana bila privremeni korisnik stana i da ga je dobrovoljno vratila u posjed tužiteljici. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je apelantica na taj način izgubila svojstvo privremenog korisnika predmetnog stana, kao i da je status privremenog korisnika stana stekla 15. juna 2015. godine na drugom stanu u vlasništvu Fonda PIO. Također, da je tužiteljica predmetni stan otkupila 12. oktobra 2016. godine, te je isti postao njezino vlasništvo (prethodno je i apelantica bila otkupila predmetni stan, ali je taj ugovor poništen u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 001525 09 Gž od 16. februara 2010. godine). Vrhovni sud je dalje zaključio da iz navedenog proizilazi da je otpao pravni osnov po kojem je apelantica koristila predmetni stan, a time i pravni osnov za vođenje postupka, koje je po odustanku tužiteljice od podnesenog zahtjeva postalo bespredmetno. Dalje je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 114. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), prema kojoj se ovaj postupak može voditi samo po zahtjevu stranke, tj. ranijeg nosioca stanarskog prava (u ovom slučaju sunosioca) koji je imala tužiteljica, nikako po službenoj dužnosti, te da apelantica nije dokazala pravni interes za nastavak postupka iz čega slijedi da u skladu sa odredbom člana 119. stav (3) ZOUP-a (omaškom navedeno čl. 19. stav (3) ZOUP-a) nema osnova da prvostepeni organ nastavi postupak. Konačno, Vrhovni sud je u vezi sa navedenim zaključio da je žalba apelantice protiv prvostepenog zaključka trebala biti odbačena, a ne uvažena, što čini osporeni akt a time i osporenu presudu nezakonito donesenim. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer tužiteljica nikada nije dokazala da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela u zakonskom roku, te je tako izgubila pravo na povrat istog.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić