Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1854/20 (D.R.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1854/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1854/20, rješavajući apelaciju D. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija D. R.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 275992 19 Rev od 4. marta 2020. godine u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na Univerzitetski klinički centar Republike Srpske.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija D. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 275992 19 Rev od 4. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 275992 19 Rsž od 13. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 275992 18 Rs od 26. februara 2019. godine u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na Republiku Srpsku.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 28. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 275992 19 Rev od 4. marta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 275992 19 Rsž od 13. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 275992 18 Rs od 26. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske, zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), i Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 11. avgusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. avgusta do 13. septembra 2021. godine.

4. Ustavni sud je 14. januara 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio apelantovom zastupniku.

5. Apelantov zastupnik se u ostavljenom roku nije izjasnio na navode iz odgovora na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodna napomena

7. Apelant je Rješenjem Vlade Republike Srpske od 31. decembra 2013. godine imenovan za direktora drugotuženog na period od četiri godine.

8. Rješenjem Vlade Republike Srpske od 26. juna 2014. godine apelant je, prije isteka mandata, razriješen dužnosti direktora drugotuženog.

9. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor, u kojem je presudom Okružnog suda od 23. septembra 2015. godine uvažena apelantova tužba, te poništeno Rješenje Vlade RS od 26. juna 2014. godine (protiv navedene presude Vrhovni sud je odbio zahtjev za vanredno preispitivanje te presude), dok je apelant u pogledu zahtjeva za ostvarivanje naknade štete koja se navodno ogleda u visini izgubljene zarade upućen na parnicu.

Osporeni parnični postupak

10. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi zaštite prava iz radnog odnosa, te je u toku postupka uredio tužbeni zahtjev tako što je tražio da se obaveže prvotužena da ga imenuje za generalnog direktora drugotuženog, da se obaveže drugotuženi da apelantu isplati razliku manje isplaćenih plata u periodu od 26. juna 2014. godine do 31. decembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: relevantni period) u iznosu od 85.894,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se prvotužena obaveže da naknadi štetu u vidu razlike plata za period od 1. januara do 31. jula 2018. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, te određeni novčani iznos od 1. avgusta 2018. godine do imenovanja apelanta za generalnog direktora.

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 275992 18 Rs od 26. februara 2019. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan drugotuženi da apelantu na ime štete zbog manje isplaćene plate u relevantnom periodu isplati razliku između utvrđenih iznosa plata koje bi primao da je ostao na mjestu generalnog direktora drugotuženog i utvrđenih iznosa plata koje je primao u navedenom periodu, u iznosu od 28.877,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom u određenom novčanom iznosu (bliže precizirano u izreci navedene presude), dok je u ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Takođe su navedenom presudom obavezani tuženi da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.444,00 KM.

12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo koji su dokazi izvedeni na ročištu za glavnu raspravu, između ostalog, „platne liste za januar – maj 2014. godine“, „finansijsko vještačenje sa zadatkom vještaku da na osnovu dokumentacije u spisu, te druge dokumentacije koju može pribaviti izvrši dopunu nalaza tako što će uobziriti podnesak tužioca od 5. oktobra 2018. godine i obračunati platu direktora bez smanjenja po zaključku Vlade i obračunati platu smanjivanje visine dežurstava i prekovremenog rada, sve u skladu sa bez uobziravanja odluke Min. zdravlja“ (u obrazloženju presude nije navedeno šta proizlazi iz osnovnog, a šta iz dopune nalaza i mišljenja navedenog vještaka).

13. Osnovni sud je istakao da nije mogao da prihvati dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obaveže prvotužena da ga imenuje za generalnog direktora drugotuženog jer je imenovanje i razrješenje generalnog direktora drugotuženog u nadležnosti Vlade RS kao osnivača drugotuženog, shodno Zakonu o sistemu javnih službi. Naime, u postupku javne konkurencije za izbor generalnog direktora drugotuženog sud nema ingerencije jer je postupak određen zakonskim propisima, ali u slučaju povrede tih propisa dozvoljena je sudska zaštita. Shodno navedenom, Osnovni sud je istakao da se u ovoj pravnoj stvari radi o imenovanom licu koje je po posebnim zakonskim procedurama birano na mjesto generalnog direktora, odnosno postavljeno od Vlade RS, pa se termin reintegracija u ovom slučaju ne može primijeniti na apelanta, odnosno sud ne može naložiti apelantovom poslodavcu (drugotuženom) da izvrši potpunu reintegraciju apelanta na mjesto generalnog direktora.

14. Vezano za apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se drugotuženi obaveže da mu isplati razliku zbog manje isplaćene plate u relevantnom periodu (od kada je apelant razriješen s mjesta direktora do dana do kad mu je mandat trebao trajati), Osnovni sud je obrazložio da je navedeni zahtjev usvojio. Naime, nesporno je da je rješenje kojim je apelant razriješen s mjesta generalnog direktora drugotuženog poništeno u upravnom sporu, te se ima smatrati da rješenje o razrješenju nije ni doneseno, odnosno ne proizvodi pravne posljedice.

15. U vezi s visinom dosuđenog iznosa, Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti dopunu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke „jer je valjalo prihvatiti u tom dijelu osnovni nalaz navedenog vještaka od 18. septembra 2018. godine gdje je navedeno da je Zaključkom Vlade RS od 3. marta 2011. godine određeno da plata direktora javnih preduzeća i izvršnih direktora u tim preduzećima ne može biti zajedno sa svim ostalim primanjima veća od 3.000,00 KM. Takođe, vještak navodi i zahtjev Ministarstva rada i socijalne zaštite RS od 17. jula 2012. godine kojim je zatražilo da se odmah izvrši analiza plata menadžmenta tužene. Prema tome, obračun razlike plata za navedeni period valjalo je utvrditi za apelanta kao direktora javne ustanove kako je to u osnovnom nalazu detaljno obrazložio vještak finansijske struke, a ne po dopuni nalaza i mišljenja vještaka“. Takođe je istakao da smatra da je djelimičnim usvajanjem apelantovog tužbenog zahtjeva izvršena potpuna naknada shodno članu 190 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

16. Osnovni sud je istakao i da je odluku o kamatama donio na osnovu odredbe člana 277 ZOO-a, pa je obavezao drugotuženog na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Takođe je istakao da za period koji se odnosi na 2018. godinu nije mogao da dosudi razliku plata apelantu jer nije izvjesno da bi apelant bio ponovo imenovan na mjesto generalnog direktora u drugom mandatu, niti je takav dokaz izveden, pa da stoga nema zakonskog osnova za isplatu tog dijela potraživanja.

17. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa kako je apelant djelomično uspio u parnici, shodno postignutom uspjehu dosudio mu je razmjerni dio troškova.

18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 275992 19 Rsž od 13. septembra 2019. godine djelimično je usvojena apelantova žalba, te je preinačena prvostepena presuda na način što je drugotuženi obavezan da plati zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 22. avgusta 2018. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u ostalom odbijajućem dijelu. Takođe je navedenom presudom djelimično usvojena žalba drugotuženog, odnosno usvojena žalba prvotužene, pa je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka tako što je obavezan drugotuženi da plati apelantu iznos od 2.093,30 KM, dok je u odnosu na prvotuženu odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, a obavezan apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

19. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je apelant imenovan za direktora drugotuženog na period od četiri godine, da bi apelant dužnost direktora vršio do 31. decembra 2017. godine i prema tome ostvarivao pravo na platu da nije rješenjem razriješen prije isteka mandata (koje rješenje o razrješenju je poništeno u upravnom sporu). Nadalje je istakao da je apelant nakon razrješenja raspoređen na radno mjesto doktora medicine – specijaliste, pa na radno mjesto, odnosno poslove načelnika klinike. Zatim je ukazao da je drugotuženi sudskom vještaku ekonomske struke dostavio liste obračuna plate u relevantnom periodu za apelanta i za lice koje je nakon njegovog razrješenja vršilo dužnost generalnog direktora, pa je na osnovu toga utvrđena visina plate koju je ostvario apelant nakon razrješenja i visina plate koja je isplaćena generalnom direktoru.

20. Okružni sud je istakao da je prvostepenom presudom, suprotno odredbi člana 277 ZOO-a, odbijen apelantov zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni glavni dug, za period od 22. oktobra 2018. godine pa do isplate. Naime, dosuđena je zakonska zatezna kamata obračunata u apsolutnom iznosu na iznos glavnog duga, za period do dana izrade nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke, ali time nije prestala obaveza drugotuženog na plaćanje zakonskih zateznih kamata na glavni dug, koja teče sve do isplate ili prestanka ove obaveze na drugi način.

21. Zatim je Okružni sud istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio visinu spornog potraživanja po osnovu manje isplaćene plate u relevantnom periodu, uzimajući za osnov plate koje je apelant ostvario u tom periodu na radnom mjestu ljekara specijaliste, odnosno načelnika klinike, koju čini i naknada za dežurstvo, te platu koju je ostvario generalni direktor drugotuženog u iznosu od 3.000,00 KM jer je to plata koju bi drugotuženi isplatio i apelantu da nije razriješen. Naime, neosnovani su apelantovi žalbeni prigovori da je kod obračuna razlike plate trebalo isključiti naknadu za dežurstva koju je apelant ostvario jer je ova naknada, kao i samo dežurstvo sastavni dio plate doktora specijaliste, odnosno načelnika klinike, pa se presuda nije mogla zasnivati na dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke, koji po apelantovom izričitom prijedlogu nije ni uzeo u obzir ono što apelantu jest isplaćeno, tj. naknade za dežurstva. Nadalje je istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je generalnom direktoru plata u spornom periodu obračunata u iznosu od 3.000,00 KM zbog pogrešnog tumačenja Zaključka Vlade RS broj 04/1-012-2-351/11 od 3. marta 2011. godine (u daljnjem tekstu: Zaključak) i akta Ministarstva zdravlja RS od 17. jula 2012. godine (u daljnjem tekstu: akt Ministarstva), a da je generalni direktor u tom periodu imao pravo na isplatu plate u višem iznosu, saglasno Zakonu o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva RS, uz platni koeficijent 26 i cijenu rada od 135,00 KM. Naime, plata u tom iznosu u relevantnom periodu nije isplaćivana generalnom direktoru drugotuženog, nego u visini osnovne plate od 3.000,00 KM, pa to i jest iznos do kojeg je prvostepeni sud pravilno apelantu dosudio razliku zbog manje isplaćene plate, pošto bi i apelant da nije razriješen bio u istom položaju.

22. Okružni sud je naveo da nije bilo osnova za obavezivanje prvotužene da apelanta imenuje za generalnog direktora. Mandat koji je apelantu povjeren istekao je sa 31. decembrom 2017. godine i ne može biti osnov za uspostavljanje takve obaveze prvotužene u konkretnom predmetu u kojem je glavna rasprava završena 14. novembra 2018. godine, kada bi taj mandat protekao. Zatim je naveo da konkretni spor nije ni spor o izboru kandidata po javnom konkursu za imenovanje generalnog direktora drugotuženog, pa se radilo o tužbenom zahtjevu koji je bio pravno neosnovan, a samim tim su bez osnova bili i tužbeni zahtjevi prema prvotuženoj radi isplate budućih razlika plata od 1. januara 2018. godine do ponovnog imenovanja apelanta za generalnog direktora.

23. S druge strane, Okružni sud je ukazao da nije zakonita odluka kojom je obavezana prvotužena da apelantu plati troškove parničnog postupka jer je u cijelosti uspjela u sporu tako da je osnovan i njen zahtjev za naknadu parničnih troškova. Nadalje je istakao da je apelant uspio u sporu (u odnosu na drugotuženog), pa da mu pripada i pravo na naknadu troškova parničnog postupka, ali da ih je prvostepeni sud pogrešno dosudio zbog pogrešne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT). Radilo se o parnici za zaštitu prava iz radnog odnosa pa je za visinu naknade zastupanja mjerodavan tarifni broj 3 AT, u skladu sa kojim apelantu sveukupno pripada iznos od 2.093,30 KM.

24. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 275992 19 Rev od 4. marta 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je spor po tužbi kojom se pobija odluka o određenom pravu spor o zakonitosti. U svakom sporu o zakonitosti odluke ne odlučuje se o samom pravu, nego o tome da li je odluka donosioca (najčešće poslodavca) u skladu s propisima ili ne, od čega zavisi da li će sud takvu odluku poništiti, ali sam sud ne može odlučiti o onome na šta se ta odluka odnosi jer se sud u sporu o zakonitosti ne može upuštati u cjelishodnost odluke s obzirom na to da to spada u suverena ovlašćenja njenog donosioca. Nasuprot tome, u sporu pune jurisdikcije odlučuje se o zahtjevima za osudu na činidbu, o samom pravu radnika, odnosno o obavezi poslodavca i presuda u tom sporu obezbjeđuje ostvarivanje prava i ima odlike izvršne isprave na osnovu koje se može tražiti prinudno izvršenje činidbe.

26. Vrhovni sud je ukazao da je zaštita apelantovog prava da pobija odluku o razrješenju obezbijeđena u konkretnom slučaju u upravnom sporu koji je vodio apelant i u kome je poništeno rješenje o apelantovom razrješenju s dužnosti direktora. Međutim, ni u upravnom sporu se nije moglo naložiti apelantovo imenovanje za direktora, a tako ni u konkretnom parničnom postupku (u kome se ne raspravlja o zakonitosti apelantovog razrješenja budući da je o tome već odlučeno), pa apelant ne može osnovano tražiti da se obaveže prvotužena da ga imenuje za direktora, već samo da se otklone posljedice koje je odluka o razrješenju proizvela, uspostavljanjem određenih prava iz radnog odnosa u smislu odredbe člana 189 Zakona o radu, koja se odnose na isplatu razlike plate. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori da su razlozi koji su navedeni u rješenju o apelantovom razrješenju doveli do povrede časti i ugleda apelanta i da je u smislu odredbe člana 199 ZOO-a trebalo naložiti prvotuženoj da ga imenuje za direktora jer se posljedica nezakonitosti rješenja o apelantovom razrješenju otklanja poništenjem tog rješenja, što je apelant već ostvario u upravnom sporu. Naime, kako je apelant razriješen dužnosti direktora prije isteka mandata, a odluka o razrješenju poništena, apelantu pripada pravo na razliku po osnovu manje isplaćene plate u relevantnom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom, koju je u obavezi da isplati drugotuženi kao njegov poslodavac.

27. Nadalje je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili visinu spornog potraživanja, uzimajući za osnov plate koje je apelant ostvario u tom periodu, a koju čini i naknada za dežurstvo, te plate koje bi ostvario kao generalni direktor drugotuženog u iznosu od 3.000,00 KM jer je ovaj iznos drugotuženi isplatio i licu koje je nakon apelantovog razrješenja obavljalo dužnost generalnog direktora, što znači da je to plata koju bi apelant primio da nije razriješen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Apelant je, u suštini, istakao da osporene odluke nisu adekvatno obrazložene (da nisu dati jasni, precizni i nedvosmisleni razlozi na osnovu kojih su donesene predmetne odluke u osporenom dijelu, kao i da Okružni sud i Vrhovni sud nisu odgovorili na sve relevantne žalbene i revizione prigovore, bliže opisano u obrazloženju apelacije), da je Osnovni sud selektivno cijenio i činjenice i dokaze, te da su sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.

30. Apelant je ukazao da je nepravilno utvrđena visina štete na ime razlike plate za relevantni period. Naime, nižestepeni sudovi su svoju odluku o visini štete zasnovali na osnovnom nalazu vještaka ekonomske struke, a da nije uzet u obzir dopunski nalaz ovog vještaka. Konkretno, vještak je prilikom izrade osnovnog nalaza, kod obračuna visine plate koju bi apelant primao da nije bio razriješen, nepravilno uobzirio Zaključak, zaključujući da je plata direktora drugotuženog bila ograničena na 3.000,00 KM. Nadalje je istakao da je takav zaključak suprotan i samom Zaključku jer se tačka 1 tog zaključka (u kojoj je navedeno pomenuto ograničenje plate) ne odnosi na platu direktora u zdravstvenim ustanovama, nego tačka 4 Zaključka (u kojoj se zadužuje Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite da u saradnji sa direktorima ustanova u zdravstvu, u roku od 30 dana, izvrši analizu plata članova menadžmenta ustanova u oblasti zdravstava i njihove usaglašenosti sa Zakonom o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva RS). Zatim je istakao da je vještak u osnovnom nalazu priložio i akt Ministarstva, u kojem to Ministarstvo navodi da je u Zaključku „utvrđen prijedlog ugovora o radu između poslodavaca i direktora javnih ustanova“, te da plata direktora ne može biti veća od 3.000,00 KM. Apelant je ukazao da za vrijeme dok je obavljao funkciju direktora drugotuženog nikakav ugovor nije zaključio na osnovu tog zaključka, već mu je plata obračunavana isključivo na osnovu zakona, kako to proizlazi iz njegovih platnih lista, koje vještak nije uzeo u obzir kod obračuna u osnovnom nalazu (po kojim platnim listama visina plate je iznosila više od 3.000,00 KM). Nadalje je ukazao da apelantove navedene prigovore na osnovni nalaz vještaka sudovi uopšte nisu cijenili. Naime, zakonske odredbe mogu se mijenjati samo po posebnoj proceduri, isključivo izmjenama i dopunama zakona, a ne dopisima ili bilo kojim drugim aktima, što je uostalom pravno pitanje i ocjenu o tom je bio obavezan dati sud. Apelant smatra da, imajući u vidu navedeno, da je vještak u izradi svog nalaza morao da primijeni samo važeće zakonske propise, te utvrdi visinu plate prema odredbama Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva RS, što je i učinio u dopuni nalaza. Takođe je istakao da je vještak u osnovnom nalazu od navedene utvrđene plate direktora oduzimao iznose plate koju je ostvarivao apelant nakon razrješenja, a koje su uvećane za dežurstva, umjesto da u obračunu odvoji osnovnu platu od uvećanja po osnovu dežurstava.

31. Nadalje je apelant naveo da je u odnosu na prvotuženu nepravilno odbijen njegov tužbeni zahtjev kod nesporne činjenice da je rješenje o razrješenju bilo nezakonito (nadalje apelant vrlo opširno obrazlaže šta mu je navedenim rješenjem o razrješenju stavljeno na teret, odnosno zašto je rješenje o razrješenju bilo nezakonito i šta su sudovi utvrdili u upravnom sporu, u kojem je to rješenje poništeno, sve bliže navedeno u apelaciji). U vezi s tim, apelant je istakao da je rješenje o razrješenju bilo zasnovano na neistinitim činjenicama za koje su tuženi znali da su neistinite, te su povrijedili apelantov ugled i čast, pa je u smislu odredbe člana 199 ZOO-a u cijelosti bio osnovan zahtjev da na ime apelantove neimovinske satisfakcije prvotužena donese rješenje o apelantovom imenovanju za generalnog direktora drugotuženog.

32. Apelant je istakao da je nepravilna i odluka o troškovima postupka, odnosno stav drugostepenog suda da, s obzirom na to da je riječ o radnom sporu, da je troškove trebalo primijeniti po tarifnom broju 3. Naime, AT u ovom tarifnom broju govori kao generalnom pravilu principa „neprocjenjivih postupaka“, ali gdje su postupci procjenjivi (čak i ako se radi o radnom sporu) primjenjuje se tarifni broj 2, a apelant smatra da je nesporno da je predmet u ovoj pravnoj stvari procjenjiv jer glasi na novčani iznos, koji je jasno opredijeljen i preciziran.

b) Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke tog suda i smatra da nisu prihvatljivi apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.

34. Okružni sud je, u suštini, istakao da je apelantova apelacija neosnovana, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno da se odbije.

35. Osnovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da njom nisu povrijeđena prava na koja ukazuje apelant. Nadalje je istakao da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelant iznosio tokom postupka, o kojima se taj sud detaljno izjasnio u razlozima osporene odluke.

36. I tužena je, u suštini, navela kako je predmetna apelacija neosnovana, te je predložila da se odbije.

37. Drugotuženi je istakao, između ostalog, da su sudovi u osporenim odlukama pravilno utvrdili dosuđeni iznos na ime razlike plate za relevantni period, pravilno primijenivši Zaključak. Naime, zakonitost Zaključka nikada nije osporena ni u ovom niti u nekom drugom postupku. Takođe, sudovi pravilno zaključuju da je naknada za dežurstvo sastavni dio plate radnika koja je apelantu isplaćivana kao doktoru specijalisti, odnosno načelniku klinike u spornom periodu. Nadalje je naveo da je apelantu osnovano odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prvotuženu, te da bi usvajanje takvog zahtjeva dovelo do toga da po isteku mandata sud mimo posebnih zakonskih procedura postavi generalnog direktora drugotuženog, što ne može biti adekvatan i osnovan način postizanja tražene neimovinske satisfakcije apelanta prema odredbi člana 199 ZOO-a.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o sistemu javnih službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/07, 109/12 i 44/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 18. st. 2. i 3.

[...] (2) Direktora ustanove imenuje i razrješava osnivač, na period od četiri godine i uz prethodno sproveden postupak javne konkurencije.

(3) Direktora ustanove čiji je osnivač ili suosnivač Republika imenuje Vlada.

[...]

39. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 – odluka USRS i 119/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 189.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku nezakonit ili bez pravnog osnova, naložit će poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plaće i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema općem aktu i ugovoru o radu.

40. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

V – NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

41. Zakon o platama uposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/09 i 116/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se način utvrđivanja plaća uposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske.

[...] VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 275992 19 Rev od 4. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

48. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

49. U konkretnom slučaju, postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

50. Ustavni sud zapaža, da apelant smatra da redovni sudovi u osporenim odlukama, u suštini, nisu adekvatno obrazložili osporene odluke, te da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

51. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti, vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

a)Vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosi na prvotuženu

52. Ustavni sud nalazi da iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio da se prvotužena obaveže da ga imenuje za generalnog direktora drugotuženog, te da mu naknadi štetu u vidu razlike plata za period od 1. januara 2018. godine do imenovanja za generalnog direktora.

53. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u prvostepenoj presudi ukazao da je imenovanje i razrješenje generalnog direktora drugotuženog u nadležnosti Vlade RS kao osnivača drugotuženog, shodno Zakonu o sistemu javnih službi, pa da u postupku za izbor generalnog direktora sud nema ingerencije, te da za period u 2018. godini nije mogao da dosudi razliku plata jer nije izvjesno da bi apelant bio ponovo imenovan na mjesto generalnog direktora u drugom mandatu (niti je takav dokaz izveden). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u ovom dijelu prihvatio obrazloženje prvostepenog suda, te da je pored toga ukazao da je apelantov mandat istekao sa 31. decembrom 2017. godine, a da je u konkretnom predmetu glavna rasprava završena 14. novembra 2018. godine, da konkretni spor nije ni spor o izboru kandidata po javnom konkursu za imenovanje generalnog direktora drugotuženog, pa se radilo o tužbenom zahtjevu koji je bio pravno neosnovan, a samim tim su bez osnova bili i tužbeni zahtjevi radi isplate budućih razlika plata od 1. januara 2018. godine do apelantovog ponovnog imenovanja za generalnog direktora. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori da su razlozi koji su navedeni u rješenju o apelantovom razrješenju doveli do povrede njegove časti i ugleda i da je u smislu odredbe člana 199 ZOO-a trebalo naložiti prvotuženoj da ga imenuje za direktora (koje navode ponavlja i u apelaciji). Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da se posljedica nezakonitosti rješenja o apelantovom razrješenju otklanja poništenjem tog rješenja, što je apelant već ostvario u upravnom sporu, pa da apelant ne može osnovano tražiti da se obaveže prvotužena da ga imenuje za direktora, već je mogao tražiti samo da se otklone posljedice koje je odluka o razrješenju proizvela uspostavljanjem određenih prava iz radnog odnosa u smislu odredbe člana 189 Zakona o radu, koja se u konkretnom slučaju odnose na isplatu razlike plate (detaljnije obrazloženo u tačkama 25 i 26 ove odluke).

54. Ustavni sud podsjeća da iz člana 18 st. 2 i 3 Zakona o sistemu javnih službi proizlazi da direktora ustanove čiji je osnivač ili suosnivač RS imenuje i razrješava Vlada RS na period od četiri godine i uz prethodno proveden postupak javne konkurencije. Dovodeći u vezu navedenu odredbu materijalnog prava s obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, odnosno u vezu s nespornom činjenicom da je apelantu istekao mandat na koji je imenovan 31. decembra 2017. godine, da se u konkretnom postupku nije odlučivalo o izboru kandidata po javnom konkursu za imenovanje generalnog direktora drugotuženog, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na prvotuženu.

55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu osporenim odlukama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na prvotuženu.

b) Vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosi na drugotuženog

56. Ustavni sud zapaža da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio da se drugotuženi obaveže da mu isplati razliku plata zbog manje isplaćene plate u relevantnom periodu. Ustavni sud podsjeća da je ovaj apelantov tužbeni zahtjeva djelomično usvojen, odnosno da su redovni sudovi u osporenim odlukama utvrdili da apelantu pripada razlika plata u navedenom periodu s obzirom na to da je u upravnom sporu poništeno rješenje kojim je apelant razriješen prije isteka mandata, ali da je bila sporna visina apelantovog potraživanja.

57. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi donijeli svoju odluku o visini tužbenog zahtjeva pozivajući se na osnovni nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, dok je apelant potraživao iznos u skladu s dopunskim nalazom. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude uopšte nije obrazložio ni osnovni ni dopunski nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, odnosno šta iz njih proizlazi, nego je samo ukratko istakao da nije mogao prihvatiti dopunski nalaz i mišljenje jer je „valjalo prihvatiti u tom dijelu osnovni nalaz“ u kojem je naveden Zaključak i akt Ministarstva (vidi tačku 15 ove odluke). Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz presude Okružnog suda proizlazi da je osnovni nalaz urađen na osnovu platnih lista apelanta i lica koje je nakon apelantovog razrješenja obavljalo poslove generalnog direktora, bez šireg obrazloženja samog nalaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naglasio da je naknada za dežurstva koju je apelant ostvario u relevantnom periodu sastavni dio plate doktora specijaliste, odnosno načelnika klinike, pa da se presuda nije mogla zasnivati na dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke, koji po apelantovom izričitom prijedlogu nije ni uzeo u obzir ono što apelantu jest isplaćeno (tj. naknade za dežurstva). Nadalje je ukazao da plata generalnog direktora u višem iznosu (koji je tražio apelant saglasno Zakonu o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva RS) nije isplaćivana generalnom direktoru drugotuženog, nego u visini osnovne plate od 3.000,00 KM, pa to i jest iznos do kojeg je prvostepeni sud pravilno apelantu dosudio razliku zbog manje isplaćene plate pošto bi i apelant da nije razriješen bio u istom položaju. Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud ocijenio pravilnim stavove nižestepenih sudova, odnosno da je zaključio da je pravilno utvrđena visina spornog potraživanja, uzimajući za osnov visinu plate koju je apelant ostvario u tom periodu, a koju čini i naknada za dežurstvo, te platu koju bi ostvario kao generalni direktor drugotuženog u iznosu koji je drugotuženi isplatio licu koje je nakon apelantovog razrješenja obavljalo dužnost generalnog direktora.

58. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju vodio postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno kako bi se apelantu nadoknadila šteta koja je prouzrokovana zbog nezakonitog prijevremenog razrješenja, te da su redovni sudovi zaključili da apelantu u tom smislu pripada razlika plate po osnovu manje isplaćene plate u relevantnom periodu. Naime, Ustavni sud podsjeća da se Vrhovni sud u osporenoj odluci tog suda pozvao na odredbu člana 189 Zakona o radu, ukazujući kako apelant u konkretnom postupku može tražiti samo da se otklone posljedice koje je odluka o razrješenju proizvela uspostavljanjem određenih prava iz radnog odnosa, koja se u konkretnom slučaju odnose na isplatu razlike plate. Ustavni sud napominje da iz odredbe člana 189 Zakona o radu proizlazi da u slučaju nezakonitog otkaza o radu radnik ima pravo na naknadu izgubljene plate i drugih primanja „prema opštem aktu i ugovoru o radu“. Shodno navedenom, a analizirajući sama obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da je izostala neophodna analiza osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, odnosno jasni argumenti zašto su redovni sudovi prihvatili osnovni, a ne dopunski nalaz vještaka ekonomske struke. U odnosu na plate koje je apelant ostvarivao u relevantnom periodu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je u osnovnom nalazu uzet u obzir iznos koji je uvećan za dežurstva, te da su sudovi odbili dopunski nalaz (u kojem je izračunata apelantova plata bez uvećanja naknade za dežurstva), smatrajući da je naknada za dežurstva sastavni dio plate doktora specijaliste, odnosno načelnika klinike, te da se nije mogao uzeti u obzir dopunski nalaz koji nije uzeo u obzir ono što je apelantu isplaćeno. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je apelant za razliku od pozicije direktora (barem kako to proizlazi iz osporenih odluka), morao dodatno raditi, odnosno obavljati dežurstvo da bi dobio tu naknadu, te da ta naknada, u svakom slučaju, ne čini osnovnu platu (o čemu govori i sam naziv „naknada“, a ne plata) radnog mjesta koje je obavljao apelant u relevantnom periodu, pri čemu je izostalo adekvatno obrazloženje zašto je ta naknada uzeta u obzir prilikom računanja „razlika plate“ po osnovu manje „isplaćene plate“ u relevantnom periodu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenih odluka izostalo obrazloženje da li je prilikom obračuna plate direktora u relevantnom periodu u iznosu od 3.000,00 KM (koji iznos je uzet kao osnova za obračun u osnovnom nalazu) obuhvaćena eventualno i naknada za dežurstva (ili neke druge naknade koje ne ulaze u osnovnu platu tog radnog mjesta, nego predstavljaju naknadu za dodatni rad, pa da je ekvivalent apelantovoj plati koja je uvećana za dežurstva), ili je to osnovna plata koju je primao direktor u relevantnom periodu.

59. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ističe i da on, dok je obavljao dužnost direktora prije nego je razriješen, nikakav ugovor nije zaključio na osnovu Zaključka (u skladu sa kojim je drugotuženi isplaćivao platu u iznosu od 3.000,00 KM direktoru u relevantnom periodu), već mu je plata obračunavana isključivo na osnovu zakona, kako to proizlazi iz njegovih platnih lista, koje vještak u osnovnom nalazu nije uzeo u obzir, te da te prigovore nisu cijenili redovni sudovi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Zaključak donesen 3. marta 2011. godine, a akt Ministarstva 17. jula 2012. godine (kojim aktom se, u suštini, poziva na primjenu ograničenja iz Zaključka, na osnovu kojih je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, drugotuženi isplaćivao platu direktoru u relevantnom periodu), a da je apelant obavljao funkciju direktora nakon donošenja navedenih dokumenata, odnosno od 31. decembra 2013. godine do 26. juna 2014. godine (kada je prijevremeno razriješen). Takođe, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su kao dokaz provedene, pored ostalih, i „platne liste za januar – maj 2014. godine“ (vidi tačku 12 ove odluke), u kojem periodu je apelant obavljao dužnost direktora prije nego je razriješen. S obzirom na navedeno, ostalo je nejasno da li je plata direktora koja je uzeta u obzir prilikom računanja razlika plate u osnovnom nalazu zaista plata koju bi apelant primao da nije prijevremeno razriješen. Naime, sudovi uopšte nisu obrazložili zašto navedene plate nisu uzete u obzir prilikom obračuna razlike plate, u smislu da li je apelantu zaista više isplaćivano (u skladu sa zakonom) kao direktoru na osnovu njegovog ugovora o radu, nego licu koje je obavljalo funkciju direktora poslije njega, pa je ostalo sporno da li bi onda zaista apelant, da nije razriješen, imao platu onoliku koliku su utvrdili redovni sudovi u konkretnom slučaju. Bez daljnje analize ostalih apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da redovni sudovi u odnosu na obračun isplate razlike plate nisu obuhvatili i obrazložili sve relevantne okolnosti koje su mogle uticati na drugačiju odluku.

60. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseni stav da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje redovnih sudova, nameće se zaključak da su ti sudovi donijeli osporene odluke bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje u odnosu na obračun isplate razlike plata ostavlja utisak proizvoljnosti.

61. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na drugotuženog.

62. Stoga je valjalo ukinuti presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na drugotuženog, te predmet vratiti tom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje. Uslijed toga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i ostale apelacione navode kojim se osporavaju odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na drugotuženog, pa samim tim i dio u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka.

Ostali navodi

63. U odnosu na dio osporene odluke kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na prvotuženu, Ustavni sud nalazi da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, odnosno da je proizvoljno obrazloženje), a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na drugotuženog došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer dato obrazloženje redovnih sudova nameće zaključak da su ti sudovi donijeli osporene odluke bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje koje se odnosi na obračun isplate razlike plata ostavlja utisak proizvoljnosti.

65. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na prvotuženu u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto su odbili tužbeni zahtjev u ovom dijelu, a u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

66. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1854/20 (D.R.) | Sudska praksa | Aktio