Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4372/21 (J. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Mjenica
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4372/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4372/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Jovo Bužanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovo Bužanin protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 038067 21 Rev od 13. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Bužanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 22. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 038067 21 Rev od 13. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 038067 18 P 3 od 21. decembra 2020. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca („Banka Srpske“ a.d. Banjaluka, u stečaju, raniji naziv „Balkan Investment Bank” a.d. Banjaluka) da mu apelant, na ime duga po mjenici, isplati iznos od 68.389,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 21. decembra 2020. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 75 0 P 038067 21 Gž 3 od 24. maja 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelant obavezan da tužiocu na ime duga po osnovu mjenice isplati iznos od 68.389,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 24. maja 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 75 0 P 038067 21 Rev od 13. oktobra 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da bjanko mjenica postoji kada njen izdavalac u trenutku izdavanja mjenice ne popuni sve bitne elemente već postigne sporazum sa remitentom da je on popuni nedostajućim elementima i kao takvu preda radi isplate na dan dospjelosti. Dalje, da je odredbama člana 18 stav (2) Zakona o mjenici propisano da, ako je mjenica, koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma se imaocu mjenice ne može prigovoriti, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupio sa krajnjom nepažnjom. Stoga, Vrhovni sud je naveo da izdavanjem takve mjenice dužnici preuzimaju veliki rizik jer mjenični povjerilac može mjenicu popuniti suprotno sporazumu, te da se savjesnost kod mjenice pretpostavlja. To nadalje znači da je na apelantu bio teret dokazivanja da je tužilac bio nesavjestan. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tužilac sa korisnikom kredita („Kompanija Bužanin“ d.o.o. Šipovo) i apelantom (kao jemcem) zaključio 21. februara 2014. godine ugovor o kreditu kojim se korisnik kredita, između ostalog, obavezao da će na ime sredstava obezbjeđenja predati tužiocu dvije sopstvene mjenice sa mjeničnim izjavama apelanta kao vlasnika preduzeća, da je predao tužiocu na ime sredstava obezbjeđenja tog kredita i predmetnu mjenicu. Dalje, da je na zahtjev korisnika kredita banka istom odobrila novi kredit za koji su korisnik kredita i apelant zaključili ugovor 15. oktobra 2014. godine, da je ovim novim kreditom zatvoren prije isteka ugovorenog roka otplate raniji kredit (po ugovoru od 21. februara 2014. godine), te da predmetna mjenica nije iskorišćena po ugovoru od 21. februara 2014. godine jer je sredstvima novog kredita po ugovoru od 15. oktobra 2014. godine prijevremeno otplaćen raniji kredit. Takođe, da je tužilac spornu mjenicu prebacio kao sredstvo obezbjeđenja po kreditu od 15. oktobra 2014. godine, a da je apelant potpisao mjeničnu izjavu od istog datuma da banka može koristiti mjenicu u svrhu naplate svih potraživanja iz predmetnog ugovora te istu u cijelosti popuniti na način koji smatra potrebnim za naplatu mjenice.
6. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori koji su vezani za formalne nedostatke predmetne mjenice budući da mjenica na kojoj se zasniva predmetno potraživanje nema nedostataka koji bi istu činili nevaljanom i na osnovu koje tužilac ne bi mogao ostvariti pravo da traži isplatu predmetnog duga. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, prema mjeničnoj izjavi od 15. oktobra 2014. godine, koju je potpisao apelant, proizlazi da predmetna mjenica predstavlja sredstvo obezbjeđenja svih potraživanja tužioca iz ugovora o kreditu od 15. oktobra 2014. godine i da tužilac može koristiti mjenicu u svrhu naplate svih potraživanja iz predmetnog ugovora, te istu u cijelosti popuniti na način koji smatra potrebnim za naplatu mjenice. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelant u odgovoru na tužbu nije osporavao da je dao saglasnost da predmetna mjenica predstavlja sredstvo obezbjeđenja kredita od 15. oktobra 2014. godine i da je potpisao mjeničnu izjavu navedenog dana (tek kasnije je prigovorio da na navedenoj mjeničnoj izjavi nije bila upisana nijedna mjenica i da je kasnije tužilac upisao broj mjenice, pa da stoga mjenična izjava ne sadrži ovlašćenje da se koristi predmetna mjenica iz otplaćenog kredita). Vrhovni sud je naveo da se prednji prigovori apelanta ne mogu prihvatiti jer je apelant potpisivanjem ugovora o kreditu od 15. oktobra 2014. godine u svojstvu jemca znao da korisnik kredita treba, između ostalog, dati kao sredstvo obezbjeđenja mjenicu sa mjeničnom izjavom koje bi potpisao apelant, jer kredit ne bi bio realizovan. Pored toga, tim kreditom je raniji kredit prijevremeno zatvoren i odobren novi u istom iznosu i pod istim uslovima, sa sredstvima obezbjeđenja koja su ista po oba ugovora. Nadalje, apelant ne spori da je dao mjeničnu izjavu 15. oktobra 2014. godine, a kako mjenična izjava prati izdatu mjenicu jer ne može egzistirati bez prethodno potpisane mjenice (pri čemu apelant ne navodi da je tom prilikom potpisao neku drugu mjenicu, niti tvrdi da se na neku drugu (i koju) mjenicu odnosi predmetna mjenična izjava), proizlazi da nema druge mjenice apelanta na koju bi se predmetna mjenična izjava odnosila osim sporne mjenice, pa stoga apelant neosnovano ističe da tužilac nije bio ovlašćen da tu mjenicu popuni. Vrhovni sud je naveo da je stoga pravilno drugostepeni sud zaključio da se prigovori apelanta da je tužilac aktivirao mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja, a da za to nije imao ovlašćenje, odnosno da nije postojao sporazum oko toga, ne mogu prihvatiti, jer se tužiocu ne može staviti na teret da je mjenicu stekao zlonamjerno ili da je prilikom sticanja postupao sa krajnjom nepažnjom. Dakle, apelant je predao bjanko mjenicu tužiocu svjestan činjenice da je potpisivanjem mjenične izjave od 15. oktobra 2014. godine dao saglasnost da neiskorišćena bjanko mjenica posluži kao sredstvo obezbjeđenja i novog kredita iz čijih sredstava je zatvoren raniji kredit, jer druge mjenice tom prilikom nisu izdavane. Pri tome, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je njegov potpis na mjenici i mjeničnoj izjavi zloupotrijebljen, izmamljen prijetnjom ili da je kao mjenični dužnik bio u zabludi.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da na mjeničnoj izjavi od 15. oktobra 2014. godine nije bila upisana nijedna mjenica i da je kasnije tužilac upisao broj predmetne mjenice, pa da stoga mjenična izjava nije sadržavala ovlašćenje da se koristi predmetna mjenica iz otplaćenog kredita. Nadalje, da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je predmetna mjenica izdata 15. oktobra 2014. godine, jer je izdata 21. februara 2014. godine za obezbjeđenje kredita od navedenog datuma, te da predmetna mjenica nije imala sve elemente propisane zakonom. Takođe navodi da je postupanjem redovnih sudova u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanta na ravnopravnost stranaka u postupku (ali ne obrazlaže ove svoje navode).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bila onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić