Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1684/20 (A.P. i K.P.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje - razuman rok
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Naknada štete
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1684/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1684/20, rješavajući apelaciju A. P. i K. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. P. i K. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 244416 19 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 244416 16 Gž od 17.
septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 244416 15 P 3 od 29. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. P. i K. P. (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Vogošće, koje zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 244416 19 Rev od 11. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 244416 16 Gž od 17. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 244416 15 P 3 od 29. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federalnog pravobranilaštva – zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine koja je imala pravni položaj prvotužene u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: prvotužena) i od Pravobranilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) – zakonskog zastupnika Kantona Sarajevo, a koji je imao pravni položaj drugotuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i zakonskog zastupnika Općine Ilijaš, koja je imala pravni položaj trećetužene u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: trećetužena), zatraženo je 20. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Federalno pravobranilaštvo i Kantonalno pravobranilaštvo su u razdoblju od 28. jula do 20. augusta 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 26. januara 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio zastupniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanata je dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
6. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelanti 3. aprila 2012. godine podnijeli tužbu protiv prvotužene, drugotuženog i trećetužene radi naknade materijalne i nematerijalne štete.
7. Dalje, proizlazi da je tužba 30. maja 2012. godine dostavljena na odgovor tuženima, te da je 6. februara 2013. godine održano pripremno ročište, a 18. aprila 2013. godine izvršen uviđaj na licu mjesta .
8. Zatim, proizlazi da je nakon toga zakazano ročište za glavnu raspravu za 29. oktobar 2013. godine, na koje nije pristupio punomoćnik apelanata koji je uredno obaviješten, pa je Općinski sud, na prijedlog tuženih, donio rješenje kojim se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom. Također, proizlazi da je, na prijedlog punomoćnika apelanata od 4. novembra 2013. godine, Općinski sud rješenjem od 24. marta 2014. godine dozvolio povrat u prijašnje stanje, stavio van snage rješenje o povlačenju tužbe i zakazao ročište za glavnu raspravu za 10. juni 2014. godine. Proizlazi da je punomoćnik apelanata nakon toga obavijestio sud da apelant zbog operacije slijepog crijeva nije mogao pristupiti zakazanom ročištu, te da je na tom ročištu saslušana apelantica u svojstvu parnične stranke, pa je nastavak ročišta za glavnu raspravu zakazan i održan 4. oktobra. 2014. godine, a na traženje punomoćnika apelanata zakazan je i održan nastavak ročišta za glavnu raspravu za 11. novembra 2014. godine radi davanja završne riječi, kada je glavna rasprava i zaključena.
9. Iz dostavljene dokumentacije dalje proizlazi da je Općinski sud 30. marta 2015. godine donio rješenje kojim je prekinuo postupak u konkretnoj pravnoj stvari do okončanja preciziranog upravnog spora koji je vođen pred Kantonalnim sudom i do rješavanja po žalbi u preciziranom parničnom postupku kao prethodnih pitanja. Proizlazi da je na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva od 3. juna 2015. godine Općinski sud 29. septembra 2015. godine održao ročište na kojem je utvrđeno da je okončan upravni spor i parnični postupak, pa je dozvoljen nastavak predmetnog postupka i provođenje novih dokaza – presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, uz podnesak punomoćnika apelanata.
Osporene presude
10. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 244416 15 P 3 od 29. decembra 2015. godine. Navedenom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata koji glasi: „I Nalaže se (prvotuženoj, drugotuženom i trećetuženoj) da (apelantima) solidarno isplate novčani iznos od 90.000,00 KM kao novčanu kompenzaciju zbog toga što im je kao predratnim zakonitim korisnicima onemogućen povrat u posjed, obnova potpuno porušenog i devastiranog stana i nastavak nesmetanog korištenja njihovog jedinog prijeratnog doma – jednoiposobnog stana koji se nalazio u stambenoj baraci, u Ilijašu u ulici 28. juli br. 5 (sadašnji naziv ulice Bosanski put bb.), sagrađenoj na (preciziranoj k.č.) [...] II Nalaže se (drugotuženom i trećetuženoj) da (apelantima) na ime pričinjene materijalne štete prouzrokovane nezakonitim radom njihovih službenika, solidarno isplate novčani iznos od 10.000,00 KM, uvećano za zakonske zatezne kamate, počev od dana podnošenja tužbe 03. 04. 2012. godine, pa do isplate, [...]. III Nalaže se (drugotuženom i trećetuženoj) da (apelantima) solidarno isplate novčani iznos od 10.000.00 KM. Na ime pričinjene nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede ugleda časti i prava, kao i pretrpljenih fizičkih bolova usljed pogoršanja zdravstvenog stanja, zbog onemogućavanja povratka, u predmetni stan iz tačke I tužbenog zahtjeva, kao njen prijeratni dom [...].“
11. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud u obrazloženju presude utvrdio da su apelanti rješenjem „Šipad Jahorina OOUR Montažne kuće“ od 30. jula 1976. godine dobili na korištenje jednoiposoban stan na adresi navedenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji se nalazio u stambenoj baraci sa dva stana, koja je porušena u toku rata i nije obnovljena. Dalje, utvrdio je da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) precizirani broj od 20. decembra 2005.godine, a po zahtjevu podnesenom 1999. godine, potvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine bio u posjedu predmetnog stana i da mu pripada pravo na vraćanje u posjed tog stana kada bude obnovljen, koje rješenje je postalo pravosnažno sa danom 21. majem 2006. godine. Konstatirao je da su apelanti od prvotužene dobili donaciju u građevinskom materijalu i započeli izgradnju objekta na predmetnoj lokaciji, za što im je izdata urbanistička saglasnost, ali u čemu su onemogućeni od strane fizičkog lica D. Č. koji se deklarirao kao stvarni vlasnik parcele na kojoj je sagrađena predmetna baraka. Pri tome, Općinski utvrdio je da nije bilo sporno da je D. Č. vodio parnični postupak protiv apelanata i da je u tom postupku izdejstvovao pravosnažnu presudu Općinskog suda broj P-2866/05 od 9. oktobra 2006. godine, kojom je apelantima naloženo da D. Č. kao vlasniku predaju u posjed predmetnu parcelu na kojoj se nalazila navedena stambena baraka, a što je i učinjeno u postupku izvršenja te presude. Također, konstatirao je da je Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 048212 07 P od 30. juna 2010. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 048212 10 Gž od 17. februara 2015. godine, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti i građenja stekli pravo suvlasništva u dijelu ½ na predmetnoj parceli i u dijelu 1/1 na predmetnom stanu, što je je D. Č dužan trpjeti. Općinski sud je konstatirao i da je građevinska inspekcija trećetužene donijela rješenje od 15. augusta 2005. godine kojim je apelantima naloženo da obustave radove na rekonstrukciji. Pored toga, konstatirano je da je Uprava 5. marta 2008. godine donijela zaključak kojim je utvrđeno da je navedeno rješenje od 20. decembra 2005. godine (o vraćanju apelanta u posjed stana) postalo izvršno i da je dozvoljeno njegovo izvršenje tako što je izvršenik D. Č. dužan da trpi izgradnju ½ stambenog dupleksa apelanata na predmetnoj lokaciji, ali da je postupak po pravnom lijeku podnesenom protiv tog zaključka još uvijek u toku.
12. U vezi s navedenim, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je prvotužena vlasnik predmetnog stana, niti da ga je devastirala, ni da je ometala i onemogućavala povrat apelanata u predmetni stan, već da je, naprotiv, dala donaciju za rekonstrukciju predmetnog stana, zbog čega je ocijenio da prvotužena nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju, pa je u odnosu na prvotuženu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženu, Općinski sud je ocijenio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali činjenicu da su se one miješale u pravo na imovinu apelanata, niti uzročnu vezu koja bi se imala smatrati radnjom kojom se ograničava pravo apelanata na stan. Ovo iz razloga što je u toku postupka nesporno utvrđeno da su nadležni organi u postupcima za ostvarivanje prava donijeli pravosnažno rješenje kojim se apelantu potvrđuje da je bio u posjedu predmetnog stana i da mu pripada pravo na vraćanje u posjed stana kada bude obnovljen, te da je trećetužena izdala urbanističku saglasnost apelantima za sanaciju navedenog građevinskog objekta izgradnju, a Uprava donijela zaključak od 5. marta 2008. godine o izvršenju rješenja od 20. decembra 2005. godine. Pri tome, Općinski sud je konstatirao da činjenica da je trećetužena donijela rješenje od 15. augusta 2005. godine kojima je apelantima naloženo da obustave radove na rekonstrukciji znači da su od tog momenta apelanti saznali za štetu i za počinioca štete, te da su od tog momenta počeli teći zakonski rokovi zastare iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a tužba u predmetnoj pravnoj stvari je podnesena 3. aprila 2012. godine. Dalje, konstatirano je da je iz provedene materijalne dokumentacije evidentno da tuženi nisu spriječili obnovu stana i uvođenje apelanata u posjed – već da je do toga došlo uslijed neriješenih imovinskih odnosa na predmetnoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali osnovanost potraživanja materijalne štete za nezakonit ili nepravilan rad u smislu člana 172. ZOO-a, niti da je postupanjem organa drugotuženog i trećetužene pričinjena materijalna i nematerijalna šteta apelantima u potraživanim iznosima. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev apelanata zastario, te je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti prema svim tuženima.
13. Apelant je podnio žalbu protiv navedene presude, a predmet je dostavljen Kantonalnom sudu 11. marta 2016. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 244416 16 Gž od 17. septembra 2019. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
14. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. U vezi s tim, istakao je da se tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zasniva na tvrdnji apelanata da su u postupku ostvarivanja svog prava na povratak u prijeratni dom diskriminirani od tuženih čiji organi nisu proveli sve neophodne radnje kako bi apelante uveli u posjed predmetnog stana. Ukazao je da apelanti smatraju da su kroz dugotrajno vođenje upravnog postupka dovedeni u neravnopravan položaj, te da im je onemogućeno da koristeći donirani građevinski materijal, ponovo izgrade objekt koji je u toku ratnih dejstava porušen. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da apelanti neosnovano ukazuju na odgovornost prvotužene za materijalnu štetu u visini od 100.000,00 KM, koja je opredijeljena prema vrijednosti objekta koji je trebao biti izgrađen na mjestu uništenog. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz dostavljenih materijalnih dokaza proizlazi da prvotužena nije bila ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa apelantima, niti je preduzimala radnje koje su dovele do umanjenja njihove imovine. Pri tome, ukazao je da je baraka u kojoj se nalazio predmetni stan porušena u toku rata, pa je materijalni gubitak apelanata rezultat okolnosti za koju ni po jednom zakonskom osnovu iz odredbe člana 154. ZOO-a nisu odgovorni tuženi. Kantonalni sud je zaključio da apelanti u toku konkretnog postupka nisu naveli ni dokazali postojanje okolnosti iz člana 172. stav 1. ZOO-a i ocijenio je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da organi tuženih nisu spriječili apelantima povratak u njihov prijeratni stan jer je nesporno da on u momentu donošenja rješenja o vraćanju u posjed nije ni postojao, a da nemogućnost izvršenja tog rješenja nije rezultat nezakonitog rada, već je rezultat ratnih dešavanja koji se u kontekstu ovog slučaja mogu smatrati višom silom, a nemogućnost ponovnog građenja stana nije prouzrokovana radnjama tuženih, već je posljedica neriješenih imovinskopravnih odnosa.
15. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je u odnosu na odgovornost drugotuženog i trećetužene Općinski sud na osnovu činjenica koje je utvrdio iz materijalne dokumentacije u spisu pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastarjelosti primjenom općeg roka zastarjelosti od pet godina od dana nastanka štete iz člana 376. ZOO-a. U vezi sa žalbenim navodima da je apelantima pričinjena materijalna i nematerijalna šteta zbog diskriminirajućih postupaka koji su vođeni kod organa tuženih, Kantonalni sud je ukazao da apelanti nisu postavili tužbu iz osnova diskriminacije, niti su dokazivali postojanje činjenice i okolnosti koje su propisane odredbom člana 10. Zakona o zaštiti od diskriminacije. Konstatirao je da je paušalan žalbeni navod da se diskriminirajući odnos tuženih prema apelantima ogleda iz rješenja koje su njihovi upravni organi donijeli u dosadašnjem toku postupka i ukazao je da taj sud u parničnom postupku ne može cijeniti zakonitost rješenja i zaključaka upravnih organa.
16. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 244416 19 Rev od 11. februara 2020. godine.
17. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita. Konstatirao je da se apelanti smatraju izbjeglicama i raseljenim licima u smislu Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu. Aneks VII). Dalje, ukazao je da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII. Međutim, istakao je da je u konkretnoj situaciji nesporno da je šteta na objektu u kojem se nalazio stana apelanata nastala usljed ratnog stanja, dakle višom silom (vis maior), pa se u konkretnom slučaju radilo o tzv. ratnoj šteti koja je izuzeta iz općeg režima odgovornosti za štetu. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ustanovljena uzročno-posljedična veza između radnji organa tuženih i nastanka štete jer nije utvrđeno da su štetu počinila lica koju su tuženi imali ili mogli imati pod svojom kontrolom. Ocijenio je da se iz navedenih razloga ne mogu primijeniti pravila o odštetnoj odgovornosti tuženih prema članu 154. stav 1. i 2. i čl. 172. i 173. ZOO-a u vezi sa članom 308. tada važećeg Zakona o državnoj upravi.
18. Vezano za pitanje odgovornost drugotuženog i trećetužene, Vrhovni sud je ukazao da se, osim odredbe člana 154. ZOO-a kao opće odredbe kojom su regulirani osnovi odgovornosti za štetu, u konkretnom slučaju primjenjuje i odredba člana 172. ZOO-a koja regulira odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Vezano za navedeno, Vrhovni sud je ukazao da u prvostepenom postupku nije utvrđeno postojanje protivpravne radnje kao jedne od osnovnih pretpostavki za postojanje štete. Istakao je da u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je u upravnom postupku apelantima prvobitno odobrena izgradnja objekta, koja je kasnije obustavljena, sama po sebi ne daje osnov za odštetnu odgovornost ovih tuženih. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da iz dostavljene materijalne dokumentacije proizlazi da je apelantima izdata urbanistička saglasnost u skladu sa odredbama člana 86. Zakona o prostornom uređenju iako nisu bili vlasnici zemljišta na kojem se gradila građevina, a da pravo vlasništva nije imala ni trećetužena, već D. Č. kojem je to pravo potvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda i naloženo apelantima da mu predaju u posjed predmetnu parcelu. Konstatirao je da iz navedenog slijedi da odluke ovih tuženih, donesene u upravnom postupku, nisu rezultat krivice nekog od zaposlenika tuženih koji je postupao s namjerom da ošteti bilo koju od stranaka. Ocijenio je da su organi drugotuženog i trećetužene, shodno članu 18. stav 2. ZOO-a, u izvršavanju svojih obaveza i svoje profesionalne djelatnosti postupali s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i pažnjom dobrog stručnjaka. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su apelantima odbili tužbene zahtjeve u odnosu na drugotuženog i trećetuženu.
19. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su se apelanti vratili u prijeratno mjesto prebivališta i od tuženih dobili privremeni (alternativni) smještaj i pravo na novčanu nadoknadu za to, a od prvotužene i donaciju u građevinskom materijalu u iznosu od 16.000,00 KM i u novcu od 5.000,00 KM. Također je ukazao da u toku postupka nisu postavljali zahtjev za dodjelu zamjenskog stana, niti su predlagali dokaze na okolnosti vrijednosti takvog stana, nego izričito isplatu novčanog iznosa u vrijednosti stana čiju su gradnju započeli, ali ga nisu mogli dovršiti iz razloga koji se, kako je to rečeno, ne mogu pripisati u krivicu tuženima. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da apelanti nisu mogli imati legitimno očekivanje da će im naknada štete biti dodijeljena na osnovu navedenih relevantnih zakonskih odredbi jer nisu dokazali da na strani tuženih postoji građanskopravna legitimacija osnovom koje bi oni bili dužni ispuniti obavezu naknade štete. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz Aneksa VII, čl. 7. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a i član 2. tačka 3. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
21. U veoma opširnoj apelaciji apelanti, između ostalog, citiraju veliki broj odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i detaljno prezentiraju hronologiju predmetnog postupka. Suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnju da su osporenim odlukama proizvoljno primijenjeni relevantni propisi kada je odbijen njihov tužbeni zahtjev, prije svega odredbe ZOO-a koje se odnose na odgovornost za pričinjenu štetu i na zastaru potraživanja, te prekid roka zastare potraživanja. Naime, apelanti tvrde da im je uslijed niza nezakonitih radnji tuženih onemogućena obnova predmetnog stana i povratak u stan, slijedom čega su pretrpjeli štetu za koju su tužbom tražili naknadu, za koju smatraju da su tuženi odgovorni po principu objektivne odgovornosti. Također, tvrde da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Tvrde da su kao lica srpske nacionalnosti diskriminirani u postupcima pred organima uprave i redovnim sudovima koji su se ticali predmetnog stana, te da im u konkretnom slučaju nije isplaćena adekvatna kompenzacija za stan koji je bio njihov dom, a što je bila obaveza, prije svega prvotužene, a i drugotužene i trećetužene. Također, ukazuju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
II.Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud ističe da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci tog suda i smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
23. Kantonalni sud smatra da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i da njome nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Općinski sud je prezentirao hronologiju predmetnog postupka i ukazuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i da nije došlo ni do kakve diskriminacije od uređujućeg sudije prema apelantima, niti povrede prava na imovinu, a da je postupak završen u razumnom roku. Također, ukazuje da je razloge za donošenje odluke dao u obrazloženju osporene presude tog suda.
25. Federalno pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik prvotužene, prije svega, smatra da je apelacija neblagovremena. Također, smatra da je apelacija neosnovana jer su, prema mišljenju Federalnog pravobranilaštva, osporene odluke donesene u skladu s važećim propisima i da nisu u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da su u skladu s praksom Ustavnog suda u sličnim predmetima.
26. Kantonalno pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik drugotuženog i trećetužene smatra da su osporene odluke pravilne, a da su navode apelanata, kakve ponavljaju u apelaciji, prethodno razmotrili redovni sudovi. Predlaže da se apelacija odbije.
27. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju navedeni su razlozi zastupnika apelanata u pogledu tvrdnje o neblagovremenosti apelacije, te neosnovanost navoda kojima se u odgovorima osporava osnovanost apelacije.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 244416 19 Rev od 11. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelanti tvrde da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz Aneksa VII, čl. 7. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a i član 2. tačka 3. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade štete. Imajući u vidu navedeno, apelanti u predmetnom postupku, shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. A.U odnosu na osporene odluke
37. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći, u suštini, da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni relevantni propisi kada je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
38. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke proizvoljne.
40. Ustavni sud zapaža da su apelanti u konkretnom slučaju podnijeli tužbu protiv tuženih tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se tuženi obavežu da im isplate novčanu kompenzaciju zbog nemogućnosti obnove, vraćanja u posjed i nastavka korištenja stana, a drugotuženi i trećetužena i da im isplate naknadu materijalne štete prouzrokovane nezakonitim radom njihovih službenika i nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede ugleda časti i prava, kao i pretrpljenih fizičkih bolova usljed pogoršanja zdravstvenog stanja, zbog onemogućavanja povratka u predmetni stan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda, konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, potvrđeno odlučenje nižestepenih sudova kojim je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan s obrazloženjem da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između radnji organa tuženih i nastanka štete u smislu odredbi člana 154. odnosno odredbi člana 172. ZOO-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da tužbeni zahtjev u konačnici nije odbijen primjenom odredaba ZOO-a o zastarjelosti potraživanja, za koje apelanti tvrde da su proizvoljno primijenjene, pa se apelacioni navodi u vezi s primjenom tih odredaba u konkretnom slučaju pokazuju irelevantnim. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot mišljenju apelanata, u osporenoj odluci dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju šteta na predmetnom stanu nastala u ratu, koja je izuzeta iz općeg režima odgovornosti za štetu i da u konkretnom slučaju nema elemenata odgovornosti tuženih u smislu odredbi člana 154. ZOO-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da u konkretnom slučaju nema elemenata odgovornosti za štetu drugotuženog i trećetužene za nezakonit rad u smislu odredbi člana 172. ZOO-a. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u vezi s tim, između ostalog, obrazložio da nije utvrđeno postojanje protivpravne radnje tih tuženih, a da činjenica da je u upravnom postupku apelantima prvobitno odobrena izgradnja objekta, koja je kasnije obustavljena, sama po sebi ne daje osnov za odštetnu odgovornost ovih tuženih s obzirom na to da je apelantima izdata urbanistička saglasnost u skladu s odredbama člana 86. Zakona o prostornom uređenju iako nisu bili vlasnici zemljišta na kojem se gradila građevina, a da pravo vlasništva nije imala ni trećetužena, već D. Č. kojem je to pravo potvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda i naloženo apelantima da mu predaju u posjed predmetnu parcelu.
41. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je slično stanovište redovnih sudova kao u osporenim odlukama, a u pogledu odgovornosti tužene (FBiH) za materijalnu štetu pričinjenu na imovini za vrijeme rata od nepoznatih počinilaca razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2431/11 od 17. marta 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao (vidi tačka 34. Odluke) da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine nadoknadi štetu koju su mu nepoznata lica prouzrokovala (minirala imovinu) tokom rata u Bosni i Hercegovini, te da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da se konkretni štetni događaj može podvesti samo pod ratnu štetu u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete (prema kojima se ratnom štetom smatra šteta koju su učinili neprijatelji, ilegalne skupine, legalna tijela Republike, kao i saveznici navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala nakon 30. maja 1991. godine). [...] Zatim, sudovi su obrazložili da za ratnu štetu koja je pričinjena djelovanjem subjekata nabrojanih u članu 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, prema općim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u ZOO-u, a također niti prema bilo kojem drugom pozitivnom propisu, nije predviđena odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno javne vlasti uopće (Zakon o utvrđivanju ratne štete, također, ne propisuje odgovornost države za ratnu štetu), usljed čega, u nedostatku propisa koji bi to regulirali, nema osnova za obavezivanje tužene Federacije Bosne i Hercegovine ni po jednom važećem propisu da naknadi štetu apelantu.
42. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud u konačnici temeljio svoju odluku i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci tog suda nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju i primjeni relevantnih propisa. U takvim okolnostima nema uvjeta da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje tog suda u osporenoj odluci.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
B.U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Analiza trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 3. aprila 2012. godine kada su apelanti pokrenuli parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 11. februara 2020. godine. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i deset mjeseci.
46. S obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspravljati u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete, te imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u predmetnom postupku izvršen uviđaj na licu mjesta i dva vještačenja, i to po vještaku građevinske i medicinske struke, Ustavni sud nalazi da se može zaključiti da se nije radilo o jednostavnom predmetu.
47. U odnosu na ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da punomoćnik apelanata nije pristupio zakazanom ročištu za glavnu raspravu za 29. oktobar 2013. godine, iako je bio uredno obaviješten, što je kasnije dovelo do donošenja rješenja Općinskog suda kojim se tužba smatra povučenom, a nakon toga i (po prijedlogu apelanata) rješenja od 24. marta 2014. godine kojim je dozvoljen povrat u prijašnje stanje i stavljeno van snage rješenje o povlačenju tužbe. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nakon toga nije pristupio na ročište za glavnu raspravu zakazano za 10. juni 2014. godine zbog operacije slijepog crijeva, zbog čega je Općinski sud zakazao nastavak ročišta za glavnu raspravu za 14. oktobar 2014. godine. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zapaža da su i apelanti u izvjesnoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka pred Općinskim sudom.
48. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine i oko osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je na trajanje postupka pred tim sudom utjecalo i ponašanje apelanata, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke, kao i objektivne okolnosti koje se ogledaju u prekidu tog postupka do okončanja postupka upravnog spora i drugog parničnog postupka kao prethodnih pitanja, a koji prekid je trajao šest mjeseci od (30. marta 2015. godine do 29. septembra 2015 godine, kada je utvrđeno da su ti postupci okončani postupak je nastavljen), a prvostepena presuda je nakon toga donesena 29. decembra 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud prvostepenu presudu donio u prihvatljivom roku imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud spis predmeta zaprimio 11. marta 2016. godine, a da je drugostepenu presudu donio 17. septembra 2019. godine, dakle tek nakon tri i po godine, pri čemu nije dao nikakvo opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku povodom revizije donio u roku od svega pet mjeseci.
49. Imajući u vidu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da su i apelanti svojim ponašanjem u izvjesnoj mjeri doprinijeli ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka, koji je ukupno trajao sedam godina i deset mjeseci, za koje vrijeme su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke po tužbi apelanata i pravosnažno okončali konkretan postupak, Ustavni sud smatra da doprinos Kantonalnog suda ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka nije odlučujući i da ukupna dužina trajanja tog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, zadovoljava standarde prava na suđenje u razumnom roku.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantima u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Pravo na efektivni pravni lijek
51. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili navode apelanata koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani. Nediskriminacija
52. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pri tome, apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo temelje na tvrdnjama o diskriminaciji po nacionalnoj osnovi. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelanti, osim ovog navoda, ni u parničnom postupku koji je okončan osporenim odlukama, niti u postupku po predmetnoj apelaciju nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u konkretnoj činjeničnoj situaciji i osporenim odlukama zbog svoje nacionalne pripadnosti drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
53. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz Aneksa VII. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakali u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni relevantnih popisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Aneksa VIII, također, neosnovani.
54. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 2. tačka 3. a), b) i c) Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se garancije iz navedenog člana u suštini poklapaju s garancijama prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, u pogledu navoda o kršenju prava iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se garancije iz tih prava, u suštini, poklapaju s garancijama prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud očitovao u prethodnim tačkama ove odluke pa nije potrebno da te navode posebno razmatra. Također u vezi s navodima o povredi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se taj član odnosi na implementaciju prava iz stava II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, o čemu se također očitovao u prethodnim tačkama ove odluke, pa nije potrebno da te navode posebno razmatra.
55. U pogledu apelacionih navoda kojim se ukazuje na kršenje odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/01, Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 43. i Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku kada je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio konačnu odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanata u konkretnom slučaju, a u kojem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa. Pri tome nema ni povrede prava na suđenje u razumnom roku budući da su i apelanti u određenoj mjeri doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka, a redovni sudovi u razdoblju od sedam godina i deset mjeseci donijeli tri meritorne odluke, a što se prilikom ocjene dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka, bez obzira na to što je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto duže (tri i po godine).
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
58. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti, osim navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su u konkretnoj činjeničnoj situaciji i osporenim odlukama zbog svoje nacionalne pripadnosti drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
59. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz Aneksa VII, koje apelanti, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakali u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić