Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4428/21 (N. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zakup
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4428/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4428/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nihad Bučuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nihad Bučuk protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 434340 18 Gž od 4. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Bučuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 434340 18 Gž od 4. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (Javno preduzeće „Željeznice Federacije BiH“) isplati dug, na ime neplaćene zakupnine, u određenom novčanom iznosu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose duga (kako je pobliže naznačeno izrekom prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o zakupu zemljišta 5. jula 2013. godine, dok je ocjenom izvedenih dokaza (izvoda otvorenih stavki tužioca na dan 4. april 2014. godine) utvrđeno da je tužilac „vodio neplaćene račune za zakupninu“ za period od avgusta 2013. godine do marta 2014. godine (u ukupnom iznosu koji potražuje predmetnom tužbom). Dalje, da je prvostepeni sud naveo da apelant tokom postupka nije osporavao, niti je dovodio u pitanje, visinu predmetnog potraživanja. Kantonalni sud je najprije ukazao da apelant neosnovano ukazuje na okolnost da tužilac pred prvostepenim sudom kao dokaz nije izveo čitanje zaključenog ugovora o zakupu zemljišta od 5. jula 2013. godine, budući da se činjenica koju stranka prizna pred sudom tokom parnice i ne dokazuje, shodno odredbama člana 125. stav (1) Zakona o parničnim postupku. Naime, apelant je već u odgovoru na tužbu svojim navodima jasno prvostepenom sudu stavio do znanja da je sa tužiocem zaključio predmetni ugovor o zakupu zemljišta (predmetni tužbeni zahtjev apelant je osporavao navodima da je nakon zaključivanja tog ugovora saznao da tužilac nije zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, da površina navedena u predmetnom ugovoru ne odgovora površini nekretnine u zemljišno-knjižnom izvatku, te da je predmetna nekretnina javno dobro). Dakle, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su parnične stranke bile u obligacionom odnosu (ugovornom odnosu) zaključivanjem ugovora o zakupu zemljišta, pa je stoga bez osnova apelantov žalbeni prigovor da prvostepena odluka ne sadrži jasan stav o postojanju određenog odnosa među parničnim strankama. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu, plaćanje ugovorene zakupnine u nespornoj visini duga, te da su prema opštem načelu iz člana 17. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoje obaveze i odgovorni su za njeno ispunjenje. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da predmet zakupa on nije nikada koristio, niti da je ikada bio u posjedu istog, jer te svoje navode apelant nije ničim dokazao. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da tužilac nije dokazao da je sa apelantom uopšte zaključio predmetni ugovor o zakupu. Takođe navodi da nikada nije bio u posjedu predmetnog zemljišta, niti ga je ikad koristio. Dalje ističe da obrazloženje osporene presude „ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje“. Navodi da je „propust suda taj da na datu pravnu situaciju pravilno primjeni materijalno pravo, ali je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava“, pri čemu ove svoje navode ne obrazlaže preciziranjem propisa čiju primjenu smatra proizvoljnom (nego navodi odluke Ustavnog suda u kojima je ukazano da „očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku“).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić