Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3799/21 („Srbinjeputevi“ a.d. Foča)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3799/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-3799/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Srbinjeputevi“ a.d. Foča, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Srbinjeputevi“ a.d. Foča protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 011823 21 Rev od 28. rujna 2021. godine i Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011823 20 Pž 2 od 22. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Srbinjeputevi“ a.d. Foča (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Mile Čajević, odvjetnik iz Foče, podnio je 3. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 011823 21 Rev od 28. rujna 2021. godine i Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011823 20 Pž 2 od 22. prosinca 2020. godine.

2. Presudom Okružnoga privrednoga suda u Istočnome Sarajevu od 15. siječnja 2020. godine obvezan je tuženik (GIK „Hidrogradnja“ a.d. Istočno Sarajevo – u stečaju) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 74.998,17 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Višega privrednoga suda od 22. prosinca 2020. godine priziv tuženika je usvojen i prvostupanjska je presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 74.998,17 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 28. rujna 2021. godine revizija apelanta je odbijena kao neutemeljena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je skupština tuženika donijela odluke o prodaji temeljnih sredstava koja nisu u uporabi, kojima je između ostaloga odobrena i prodaja silosa, da je tuženik – RJ „Kamenolom“ na ime apelanta kao kupca ispostavio račun od 3. travnja 2012. godine na ukupan iznos od 87.914,97 KM, koji je obuhvaćao i tri silosa za cement u iznosu od 74.998,17 KM. Nadalje, da je utvrđeno da uz taj račun nisu priloženi otpremnica i zapisnik o primopredaji predmeta prodaje, te da su apelant i tuženik potpisali izjavu o kompenzaciji od 6. travnja 2012. godine na iznos od 87.914,97 KM, koji je iznos evidentiran u knjigovodstvu apelanta za 2012. godinu i knjizi ulaznih faktura, u kojoj nema specifikacije odnosno računa o potraživanjima koja su predmetom kompenzacije, a nisu priloženi niti dokazi o provedenoj kompenzaciji. Također, istakao je da je utvrđeno da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem toga suda od 18. lipnja 2012. godine, te da se u izvješću o procjeni temeljnih sredstava iz kolovoza 2013. godine, pored ostaloga nalaze tri veća silosa i dva manja silosa, te da su tri veća silosa prodana tijekom stečajnoga postupka u ljeto 2017. godine. Osim toga, istakao je da apelant u stečajnome postupku nije predao zahtjev kao izlučni povjeritelj za predaju tri veća silosa koja su tijekom postupka prodani, te da je apelant 2. veljače 2018. godine podnio opomenu tuženiku za naknadu štete zbog otuđenja silosa, a na koju tuženik nije odgovorio. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud odlučujući o prizivu tuženika prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja, ali ne i pravne zaključke prvostupanjskoga suda, zbog čega je preinačio prvostupanjsku odluku. Naime, istakao je da je drugostupanjski sud to obrazložio time da apelant nije priložio otpremnicu, zapisnik o primopredaji ili drugi dokaz o predaji spornih silosa, niti da su silosi ostali kod tuženika nakon njihove prodaje apelantu, po nekom drugom pravnome temelju (zakup, posluga, čuvanje i sl.), pa da stoga apelant nije postao vlasnikom tih silosa u smislu čl. 109. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP), pa da ne može kao izlučni povjeritelj ostvariti stvarnopravni zahtjev za izlučenje u stečajnome postupku nad tuženikom, a slijedom toga niti naknadu štete zbog prodaje silosa tijekom stečajnoga postupka. Vrhovni je sud istakao da je čl.

109. ZSP propisano da na temelju pravnoga posla, pravo vlasništva na pokretnu stvar stječe se prodajom te stvari u posjed stjecatelja (st. 1.), da se predaja pokretne stvari smatra izvršenom i predajom isprave na temelju koje stjecatelj može da raspolaže tom stvari, kao i uručenjem nekoga dijela stvari ili izdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari (st. 2.). Nadalje, da je tim čl. u st. 4. propisano da ako stjecatelj prava vlasništva na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u posjedu prenositelja po nekome drugome pravnome temelju, on stječe pravo vlasništva na nju u trenutku zaključenja pravnoga posla sa vlasnikom stvari, na temelju koga se stiče pravo vlasništva, te st. 6. istoga čl. da se predaja pokretne stvari smatra izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proistječe da je izvršena predaja stvari. Nadalje, istakao je da je prema čl. 41. Zakona o stečajnom postupku propisano da osoba koja ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnome dužniku (tj. izlučni povjeritelj) nije stečajni povjeritelj i njegovo pravo na izlučenje regulira se posebnim propisima (st. 1.), da ukoliko je predmet čije se izlučenje moglo zahtijevati prije otvaranja stečajnoga postupka neovlašteno prodano od strane stečajnoga dužnika, privremenoga upravitelja ili nakon otvaranja stečajnoga postupka od strane stečajnoga upravitelja, izlučni povjeritelj može zahtijevati ustupanje prava na protučinidbu, ako ona još nije izvršena, može zahtijevati protučinidbu iz stečajne mase ukoliko ona postoji u masi i ako se iz mase može izdvojiti (st. 4.). Nadalje, da je istim čl. st. 5. propisano da ako nisu ispunjeni uvjeti iz st. 4. izlučni povjeritelj može kao stečajni povjeritelj tražiti naknadu štete ako je dužnik prodao stvar i kao trošak stečajne mase ako je privremeni stečajni upravitelj ili stečajni upravitelj prodao stvar na ilegalan način. Osim toga, da je čl. 115. st. 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da povjeritelj usmeno prijavljuje svoja potraživanja stečajnome sudu, a st. 5. da izlučni povjeritelji označavaju u prijavi predmet u imovini na koji se odnosi njihov zahtjev. Kod takvoga stanja stvari, istakao je da naprotiv tvrdnjama apelanta, pravilnom primjenom odredbe čl. 109. ZSP odbijen njegov tužbeni zahtjev, budući da se prema toj odredbi vlasništvo na pokretnoj stvari stječe predajom te stvari u posjed stjecatelja, a u konkretnome slučaju tri sporna silosa su se i nakon izdavanja računa tuženika od 3. travnja 2012. godine, pa sve do njihove prodaje u stečajnome postupku 2017. godine nalazila kod tuženika. Imajući u vidu navedeno, istakao je da apelant nije postao vlasnikom spornih silosa, pa da je stoga pravilno stanovište drugostupanjskoga suda da apelant ne može kao izlučni povjeritelj ostvariti stvarnopravni zahtjev za izlučenje u stečajnome postupku nad tuženikom, a slijedom toga niti naknadu štete zbog prodaje silosa, kako je to i propisano čl. 41. Zakona o stečajnom postupku. Istakao je da je stoga neutemeljen i revizioni prigovor da je pobijana odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnoga prava uz tvrdnju da suprotno proistječe iz iskaza saslušanih svjedoka (R. M., G. P., N. P.), budući da i iz njihovih iskaza proistječe da su se sporni silosi stalno nalazili u radnoj jedinci tuženika u Višegradu. Istakao je da je iskaze ovih svjedoka drugostupanjski sud pravilno cijenio dovodeći ih u svezu sa ostalim izvedenim dokazima i o tome dao jasne i logične razloge.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, osporava zaključak Višega privrednoga suda i Vrhovnoga suda o tome da on nije postao vlasnikom predmetnih stvari, tj. silosa, pa u tom smjeru navodi „zašto bi platio tuženiku (kompenzacijom) silose ako mu ih tuženik nije prethodno predao“, „zašto bi angažirao svoje radnike da pregledaju ispravnost silosa kao i da ih povremeno obilaze silose ako mu nisu bili predani u posjed“, „zašto bi i tuženik nakon prodaje držao silose u svojemu posjedu, kad ih nije koristio od 1989. g.“ itd., te istječe kako utemeljenost tužbenoga zahtjeva proistječe iz iskaza svjedoka R. M., G. P., N. P.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao zbog čega shodno relevantnim odredbama ZSP apelant nije stekao pravo vlasništva nad predmetnim stvarima, te zbog čega mu stoga ne pripada pravo da ih izluči ili potražuje štetu sukladno relevantnim odredbama Zakona o stečajnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3799/21 („Srbinjeputevi“ a.d. Foča) | Sudska praksa | Aktio