Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4133/21 (R. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4133/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4133/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Reuf Korać, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Reuf Korać protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 362641 17 Rsž od 28. rujna 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 362641 13 Rs od 19. listopada 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Reuf Korać (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ilidže, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 6. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 362641 17 Rsž od 28. rujna 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 362641 13 Rs od 19. listopada 2016. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 19. listopada 2016. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te je obvezan tuženik („Eurotrans“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplatu razliku dnevnica za službeno putovanje u zemlji i inozemstvu u iznosu od 7.778,09 KM, za određeno vremensko razdoblje, te razliku naknade za prekovremeni rad u određenome iznosu za određeno vremensko razdoblje, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neutemeljen preostali dio tužbenoga zahtjeva, koji se odnosi na naknadu za minuli rad, naknadu za rad u dane vikenda, razliku naknade za godišnji odmor, sve u određenim iznosima i za određena vremenska razdoblja, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te razliku obveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje u određenome iznosu za određeno vremensko razdoblje. Apelant je obvezan da tuženiku naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 3.884,40 KM.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 28. rujna 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen, dok je priziv tuženika djelomično uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena i tuženik obvezan da apelantu isplati razliku dnevnica za službeno putovanje u zemlji i inozemstvu u iznosu od 2.105,52 KM (umjesto ranije dosuđenih 7.778,09 KM), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je apelant obvezan da tuženiku naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 4.545,49 KM (umjesto ranije dosuđenih 3.884,40 KM), dok je priziv tuženika u preostalome dijelu odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant u tuženome razdoblju bio djelatnikom tuženika na poslovima vozača, da je svoju obvezu izvršavao u granicama BiH i izvan granica BiH, da je prevozio teretne stvari, da je tuženik imao licencu Ministarstva prometa i komunikacija BiH za prijevoz tereta i opasnih materijala, te da nije obavljao komunalnu djelatnost prijevoza putnika u Sarajevu, odnosno da nije imao odobrenu i registriranu autobusnu liniju u Kantonu Sarajevo. Istakao je da je, naprotiv prizivnim navodima apelanta, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se na potraživanje apelanta ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnoga ugovora o pravima i obvezama poslodavatelja i djelatnika u oblasti komunalne privrede za teritoriju F BiH (u daljnjemu tekstu: GKU u oblasti komunalne privrede), na kojemu je apelant utemeljio tužbeni zahtjev za isplati razlike plaće sa minulim radom, prekovremeni rad, rad u dane vikenda, te naknadu za prekovremeni rad. Naime, istakao je da samo ispunjavanje uvjeta da se tuženiku izda licenca da ispunjava uvjete za linijski i izvanlinijski prijevoz osoba odnosno prijevoz stvari, nije dokaz da se tuženik bavio komunalnom djelatnošću, u situaciji kada je utvrđeno da tuženiku nikada nije izdano niti jedno rješenje o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uvjeta niti za jedan autobus, te da nikada nije obavljao komunalnu djelatnost što je uvjet za obavljanje javnoga prijevoza. Dakle, kako apelant nije dokazao da se tuženik bavio komunalnom djelatnošću, to se na tuženika ne mogu primijeniti odredbe GKU u oblasti komunalne privrede, nego Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavatelja i djelatnika u oblasti prometa za teritoriju F BiH (u daljnjemu tekstu: GKU u oblasti prometa). Nadalje, istakao je da cijeneći da je apelant utemeljio svoja potraživanja na odredbama GKU u oblasti komunalne privrede (izuzev zahtjeva za isplatu razlike dnevnica za službeno putovanje u zemlji i inozemstvu, kojega je utemeljio na odredbama GKU u oblasti prometa), to nije bio utemeljenja da sud dosudi potraživanu razliku navedenih naknada. Naime, istakao je da je apelant bio dužan dokazati da tuženika obvezuje GKU u oblasti komunalne privrede, a što nije dokazao temeljem primjene pravila o teretu dokazivanja. Kantonalni je sud istakao da je u smislu procesnih ovlaštenja iz čl. 217. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) zakazao raspravu 14. rujna 2021. godine radi provođenja dodatnoga dokaza dopunskoga nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je sačinjen na okolnosti izmjena i dopuna GKU u oblasti prometa. Istakao je da je u skladu s izmjenama toga GKU vještak sačinio obračun po kojemu dnevnica za službena putovanja u BiH i inozemstvu ukupno iznosu 2.105,52 KM, pa da je stoga u tome dijelu prvostupanjska presuda preinačena kao u izreci drugostupanjske odluke. Kantonalni je sud naveo da je primjenom čl. 397. st. 2. ZPP taj sud odlučio o troškovima cijeloga postupka. Naime, istakao je da je apelant u tužbi označio vrijednost spora u iznosu od 50.928,00 KM, te shodno tome da je nakon odluke po prizivima uspio u odnosu na tužbeni zahtjev sa 4,93%, dok je tuženik uspio sa 95,07%. Naveo je koji su troškovi priznati apelantu, sve detaljno označeno u obrazloženju odluke, što sve ukupno iznosi 641,48 KM. Pri tome, istakao je da mu nisu priznati troškovi na ime sastava pisanoga podneska od 23. rujna 2014. godine, kojega je izravno predao prvostupanjskome sudu na pripremnome ročištu, budući da je punomoćnik apelanta bio u obvezi usmeno izložiti tužbu i obrazložiti svoje dokaze i prijedloge. Stoga, istakao je da takav podnesak nije bio neophodan za vođenje parnice primjenom čl. 387. st. 1. ZPP. Nadalje, istakao je da tužitelju pripadaju troškovi u ukupnome iznosu od 5.186,97 KM, sve detaljno označeno u obrazloženju osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, primjenom pravila procesnoga prebijanja, od pripadajućih troškova tuženika kada se oduzmu pripadajući troškovi tužitelja, dobije se iznos od 4.545,49 KM, koje je apelant obvezan naknaditi tuženiku (dakle, 5.186,97-641,48).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra se u konkretnome slučaju ima primijeniti GKU u oblasti komunalne privrede, da je dokazao svoj tužbeni zahtjev primjenom tereta o pravilu dokazivanja. Osim toga, apelant osporava odluku o troškovima postupka, pri čemu navodi da je u cijelosti uspio u sporu, te da je „smanjio tužbeni zahtjev“ i da je odbijen sa jednim neznatnim dijelom tužbenoga zahtjeva, kao i da mu se morao priznati trošak za obrazloženi podnesak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, nasuprot navodima apelanta (o tome koji se GKU ima primijeniti kao i to da je nepravilna odluka o troškovima postupka), Ustavni sud ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić