Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4168/21 (R. S.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4168/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4168/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Radenko Stijepić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radenko Stijepić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 16 0 U 000648 19 Uvp od 8. listopada 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 16 0 U 000648 19 U od 22. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Stijepić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prijedora, kojega zastupa Mile Antonić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 7. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000648 19 Uvp od 8. listopada 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 16 0 U 000648 19 U od 22. travnja 2019. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: tuženik) – Filijala Prijedor od 27. prosinca 2018. godine odbijen je zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.
3. Rješenjem tuženika od 28. siječnja 2019. godine odbijen je priziv apelanta protiv rješenja od 27. prosinca 2018. godine.
4. Presudom Okružnoga suda od 22. travnja 2019. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 28. siječnja 2019. godine.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 8. listopada 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 22. travnja 2019. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema podacima spisa predmeta proistječe da je apelant 25. prosinca 2018. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Zatim, da je apelantov zahtjev odbijen sukladno čl. 118. st. 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjemu tekstu: Zakon PIO), uz obrazloženje da na dan podnošenja zahtjeva apelant ima 68 godina, 3 mjeseca i 5 dana života i da ukupan mirovinski staž iznosi 42 godine, 2 mjeseca i 11 dana, ali da je apelant na dan podnošenja zahtjeva osiguranik na temelju odredbe čl. 11. točka d) Zakona PIO (kojom je regulirano da je osiguranik i djelatnik tj. osoba izabrana ili imenovana na javnu funkciju ako za obavljanje te funkcije ostvaruje plaću ili naknadu). Vrhovni sud je ukazao da pogrešno apelantovo tumačenje pojma „ostvarivanja prava na starosnu mirovinu“ tj. „nije isto imati pravo na starosnu mirovinu i ostvarivati to pravo, tj. faktički primati mirovinu“. U svezi s tim istakao je da je takvo tumačenje apelanta pogrešno, jer nije moguće ostvariti pravo na starosnu mirovinu, a da se istodobno ne odredi i isplata te mirovine, iz kojega razloga je bez utemeljenja prijedlog apelanta da mu se to pravo utvrdi, a da mu se odloži isplata mirovine. Naveo je da apelant jeste ispunio uvjete propisane čl. 41. Zakona PIO koji se odnose na navršenih 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, ali da se shodno čl. 87. Zakona PIO pravo na mirovinu osigurava nakon prestanka osiguranja. Istakao je da navedena odredba ograničava istovremeno ostvarivanje prava iz mirovinskoga i invalidskoga osiguranja i prava na temelju radnoga odnosa, a sve u cilju sprječavanja dvostrukoga ostvarivanja prava na istome temelju, i to na temelju mirovine po doprinosima iz radnoga odnosa i plaće odnosno naknade na temelju izborne funkcije. Nadalje, naveo je da apelant ne spori da se u vrijeme podnošenja zahtjeva nalazi u osiguranju kod nositelja osiguranja Grad Prijedor, sa prijavljenim osiguranjem na radno vrijeme od 8 sati, pa je stoga pravilno odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. U vrijeme odlučivanja o zahtjevu, istakao je da apelant nije odjavljen sa osiguranja, iz kojega razloga tvrdnja da je bio spreman da se odrekne odborničke naknade nije od utjecaja na pobijanu presudu. Dakle, istakao je da je Okružni sud u smislu čl. 29. st. 1. Zakona o upravnim sporovima riješio spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnome postupku, pa je tako neprijeporno utvrđeno i da je apelant prijavljen na radno vrijeme od 8 sati, zbog čega ne može ostvariti pravo na starosnu mirovinu.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, istječe kako je osporenim odlukama došlo do povrede njegovih prava jer smatra da ima pravo da mu se utvrdi status umirovljene osobe, a da se isplata mirovine odloži dok se za to ne stvore zakonski uvjeti. Osim toga, navodi kako je bio spreman da se odrekne odborničke naknade zbog ispunjavanja uvjeta i isplate mirovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudbene odluke (da mu se utvrdi pravo na mirovinu ali odloži isplata mirovine, da je spreman odreći se odborničke naknade), a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić